Ivan Markešić: ”Nema ništa lošeg u tomu da se smijemo Bogu”

Izlazak knjige “Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način”, autorâ fra Tomislava Brkovića i Marka Dješke bio je dobar povod da sa Ivanom Markešićem razgovaramo o sakralnom i komičnom, “teologiji smijeha”, bosanskom fratrima i njihovom predstavljanju u literaturi, izjavio je u intervjuu za Oslobođenje Ivan Markešić, sociolog religije.

Rabelaisov motiv za roman “Gargantua i Pantagruel” u prevodu Stanislava Vinavera glasi: “Smej se ko hoće da bude čojstven/smeh je čoveku zaista svojstven”. Hoće li čitaoci stripa “Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način” naći u albumu takvog karnevalesknog smijeha?
Istina, smijeh je neizostavna sastavnica svakoga ljudskog bića (naime samo se čovjek smije – homo ridens). U knjizi “Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način”, autora fra Tomislava Brkovića, gvardijana Franjevačkoga samostana Rama-Šćit (kao pripovjedača viceva o fratrima) i Marka Dješke (mladoga strip-crtača iz Zagreba) polazi se od postavke da ljudi smijehom kao jednom od konstituitvinih sastavnica vlastitoga svijeta života reagiraju na svoju životnu situaciju i da je smijeh na svoj račun – kao što se to ovdje događa – zapravo potvrda življenja one slobode koju svojim životom i djelovanjem promoviraju bosanski fratri.

Funkcija komičnoga nije negirati sakralno ili ga učiniti negativnim i neprihvatljivim, nego njegovu snaga ojačati i pomladiti. Kao što Vam je zacijelo poznato, sakralno ne mora uvijek pripadati religioznome. Nalazimo ga npr. u umjetnosti i književnosti, u politici, u našemu svakodnevnome društvenom životu. Često se događa da se profano (osobe, mjesta, događaji) procesima sakralizacije (u)čini religioznim – kako u kršćanstvu tako i u islamu

Dakle, ovdje nije riječ o karnevalskome smijehu, o smijehu kojim bismo drugoga ismijavali, nego o smijehu kojeg proizvodi način na koji su se bosanski fratri međusobno, ali i u odnošenju s drugima, ponašali u određenim životnim situacijama. A to znači, da su bosanski fratri, kao rijetko koja druga redovnička zajednica u Katoličkoj crkvi, spremni javno ispričati te zgode iz vlastitoga života.

Kakav je to način na koji se fratri bosanski smiju na svoj račun?
Ono koji budu čitali viceve koje su bosanski fratri napisali o sebi samima vidjet će da oni ne promoviraju nikakvu okoštalu kršćansku dogmu ili ideologiju, ne veličaju svoju a da bi omalovažili tuđu vjeru i religiju. Vicevima o sebi samima oni potvrđuju ono što mnogi vjerski službenici, bez obzira na religijski predznak, ne bi željeli prihvatiti: osjećaju se u Bosni kao svoji u svome, zbog svoga svećeništva ne smatraju se ni višima ni važnijima negoli su njihovi vjernici niti ističu da pripadaju nekoj višoj – svećeničkoj i time ‘izabranoj’ – kasti, nego svoje svećeničko i redovničko poslanje vide u tome da sve one s kojima dijele svakodnevnu zbilju – a to su svi ljudi u njihovu okruženju bez obzira na vjeru i naciju – smatraju Božjim stvorenjima s kojima treba komunicirati pa i kroz smijeh, šalu i viceve. Stoga se u svakoj u ovoj knjizi iznesenoj šali ne nalazi tek pol(ovic)a istine, nego puna istina.

Vi ste pratili nastanak strip iz dana u dan. Kako je tekao taj proces?
Na suradnju u ovome projektu pozvao me naš ramski gvardijan fra Tomislav Brković, čije sam tri knjige o fratrima u zgodama i nezgodama već bio pročitao. I ovo je bio nastavak, ali u jednome drukčijem mediju. Kao bivšemu đaku Franjevačke klasične gimnazije, koju sam pohađao u Visokom, nije mi uopće bilo teško, kao ni Boži Mišuri, koji je također ”punim srcem” sudjelovao u ovome projektu, mladome Slavoncu, Osječaninu, Marku Dješki, izvanrednome strip-crtaču (u što se svatko tko bude čitao ovaj album može uvjeriti), koji nikada nije upoznao nekoga bosanskog fratra, a kamoli da je znao način njihova života i međusobnoga odnošenja, svakodnevno objašnjavati kontekst u kojem se zbila određena zgoda koju je on želio izraziti u stripu. A što se na najbolji način može vidjeti u stripu “Vučem”.

O kojem to kontekstu govori spomenuti strip “Vučem”?
O jednome kontekstu koji mnogima nije shvatljiv. Naime, u podnožju zvonika crkve u gradu Olovu, u kojemu gotovo da i nema katolika, prepoznajemo jednu ženu, muslimanku, u šarenim dimijama, kako poteže uže crkvenoga zvona obznanjujući time mještanima – isključivo muslimanima – da je podne. A nju su prigodom potezanja užeta i podnevne zvonjave zatekli visočki fratri koji su, pošto je upravitelj olovskoga svetišta ”završio” u bolnici, bili došli obići svetište i vidjeti da ga nije tko obeščastio, a što se u to ratno vrijeme nije moglo isključiti, jer je to bilo vrijeme najžešćega sukoba Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana).

Onako iznenađeni, pozdravili su je s Hvaljen Isus i Marija. A, ona, onako kao uvjerena vjernica muslimanka, njima odgovara: “Mene se tako ne pozdravlja! Ja sam Naila Halilović”. Potpuno iznenađeni, fratri ne odustaju od pitanja: “Pa, kako onda zvoniš?”. A, ona im opet, u svome stilu odgovara: “Pa, lahko. Vučem!”

Za ”obje se strane” može reći: bez zvonjave crkvenoga zvona i bez mujezinova glasa nešto bi – i jednima i drugima – nedostajalo u prostoru i u vremenu, nešto bi im nedostajalo u njihovu religijskome i nacionalnom identitetu i međusobnome razumijevanju

Koju bi poruku bilo moguće izvući iz ove stripom ispričane priče?
U vlastitome tumačenju poruka ovoga stripa iznesenim u uvodnome tekstu ovoga albuma napisao sam sljedeće: ”Iako se mnogima neće svidjeti moj zaključak, ipak bih želio izreći poruku ovoga stripa: unatoč svim povijesno uvjetovanim međureligijskim i iz toga proizišlim nacionalnim i svjetonazorskim razlikama, mržnjama i ratovima, bosanski fratar, olovski župnik, tijekom svoga bolničkog izbivanja povjerava crkvu svojim komšijama muslimanima da je čuvaju i da nastave svakodnevno zvoniti u podne. Čineći to, olovski muslimani izlaze mu ususret. Ali ne samo radi župnika, nego i radi sebe. Nisu naime – tako barem pokazuje ovaj strip – željeli ostati bez podnevnoga zvuka crkvenoga zvona. I to stoga, jer su – stoljećima navikavani – prihvatili zvonjavu i jeku crkvenih zvona kao dio svoga bošnjačkog (nacionalnog), ali i islamskoga (religijskog) identiteta.

Kao što su isto tako i olovski fratri – i ne samo olovski – prihvatili mujezinov glas s obližnjih džamija kao dio svoga hrvatskog (nacionalnog) i franjevačkog katoličkog (religijskog) identiteta. Stoga se za ‘obje strane’ može reći: bez zvonjave crkvenoga zvona i bez mujezinova glasa nešto bi – i jednima i drugima – nedostajalo u prostoru i u vremenu, nešto bi im nedostajalo u njihovu religijskome i nacionalnom identitetu i međusobnome razumijevanju.”

Ovdje nije riječ o karnevalskome smijehu, o smijehu kojim bismo drugoga ismijavali, nego o smijehu kojeg proizvodi način na koji su se bosanski fratri međusobno, ali i u odnošenju s drugima, ponašali u određenim životnim situacijama. A to znači, da su bosanski fratri, kao rijetko koja druga redovnička zajednica u Katoličkoj crkvi, spremni javno ispričati te zgode iz vlastitoga života

U predgovoru za strip pišete da su svete knjige za većinu ljudi previše ozbiljne da bi u njima moglo biti humora. Vjerovatno bi previše bilo da Vas pitam zašto je to tako, ali u historiji civilizacije mnoštvo je primjera kojima možemo evidentirati proces ulaska komičnog u sakralno i opisati zbivanja koja ga prate. Šta se zbiva kada komično počne ulaziti u sakralno?
Ako bismo upitali bilo kojega našeg bosanskog muslimana ili katolika je li mu poznato neko mjesto u Kur’anu ili Bibliji u kojemu se Allah ili Bog šali s onima kojima se objavljuje, uvjerit ćete se da će Vas poprijeko pogledati i reći da su to ne samo za njih, nego i za sve ljude svijeta, veoma ozbiljne knjige i da u njima nema mjesta šalama i zafrkancijama.

Istina, kako sami kažete, povijest svjetskih civilizacija svjedoči o ulasku komičnoga u sakralno. Međutim, to se ne događa da bi groteskno i komično obezvrijedili sakralno, nego da bi, kao i u ovome slučaju bosanskih fratara, komično otvorilo i omogućilo pristup sakralnome čineći ga profanim, ali istodobno i afirmativnim. Time funkcija komičnoga nije, kako kaže ruski povjesničar Aaron Gurjevič, da kao razarajuća i subverzivna sila želi postojeći religiozni ili estetski ustroj izazivati ili mu se suprotstavljati, nego je nasuprot tome, funkcija komičnoga da ono bude sredstvo za afirmaciju i spoznavanje sakralnoga.

Dakle, funkcija komičnoga nije negirati sakralno ili ga učiniti negativnim i neprihvatljivim, nego njegovu snaga ojačati i pomladiti. Kao što Vam je zacijelo poznato, sakralno ne mora uvijek pripadati religioznome. Nalazimo ga npr. u umjetnosti i književnosti, u politici, u našemu svakodnevnome društvenom životu. Često se događa da se profano (osobe, mjesta, događaji) procesima sakralizacije (u)čini religioznim – kako u kršćanstvu tako i u islamu.

Govorite i o “teologiji smijeha” o kojoj je pisao teolog Karl-Josef Kuschel. Kakve refleksije može imati njegovo učenje u vremenu koje poznaje mnogo više gorčine nego komike?
Njemački katolički teolog Karl-Josef Kuschel kaže da nema ništa ljudskije od smijeha (čovjek je animal ridens) pa se, smatra on, isplati razmišljati o smijehu ukoliko se želi razumjeti čovjeka. A to dalje znači, da bi se moglo razumjeti Božju poruku, potrebno je da se i teologija pozabavi smijehom, jer sam Bog je dopustio da mu se ljudi – Sara i Abraham – smiju. A smijali su mu se jer nisu vjerovali njegovu obećanju, sumnjali su da će Sara moći roditi u godinama kada je u njoj “prestalo postojati sve što je žensko”. Stoga, smatra Kuschel, vicevi, ironija i humor trebaju teologiji poslužiti kao stilsko sredstvo za relativizaciju institucija, učenja i moralizma koje su ljudi učinili religioznima.

Njemački katolički teolog Karl-Josef Kuschel kaže da nema ništa ljudskije od smijeha (čovjek je animal ridens) pa se, smatra on, isplati razmišljati o smijehu ukoliko se želi razumjeti čovjeka. A to dalje znači, da bi se moglo razumjeti Božju poruku, potrebno je da se i teologija pozabavi smijehom, jer sam Bog je dopustio da mu se ljudi – Sara i Abraham – smiju

U tome smislu može se reći da njegova teologija smijeha nije teologija koja treba ismijavati druge i drukčije, slabe i marginalizirane, nevjernike i drukčije-vjerujuće, nego teologija povjerenja u čovjeka koji računa na čovjeka i na Boga, odnosno to je teologija smijeha koja živi od povjerenja (vjere) u Boga koji računa na čovjeka. I u vremenima gorčine, kako Vi kažete. Jer, ta teologija treba pokazati da su tu gorčinu stvorili upravo ljudi – mnogi od njih koji su na čelu vjerskih zajednica – koji su, da bi ostvarili svoju političku moć, sakralizirali svoje profane želje i nametnuli ih drugima kao volju Božju.

Kažete da strip donosi istinite priče o svakodnevnome životu pripadnika bosanske franjevačke zajednice. Šta je u njima istinito?
U ovim fra Tomislavovim stripovima nema ništa izmišljeno. Sve je uzeto iz života vlastite bosanske franjevačke zajednice. Taj život nije bio niti je i danas rutiniziran ili pak ritualiziran. Riječ je o jednoj neposrednosti u življenju s onima koje pastoriziraju i koji se (vjernici) ne boje upravo svojim vjerskim učiteljima – bosanskim fratrima –  reći istinu, kao npr. u stripu “Tuđe šljive”.

U njemu ramski fratar, sav bijesan što hodočasnice iz Duvna – dolazeći u Ramu ”na zavit” o Maloj Gospojini – preskaču ogradu fratarske bašče ne bi li ubrale koju nezrelu šljivu i ugasile ”gladnu žeđ”, galamom upozorava da je grijeh doći na zavjet i usput brati tuđe šljive. Jedna od hodočasnica odgovara mu onako kako je, smatrala je ona, ramski fratar i zaslužio: “Ajde, ajde, đava te odnija, od kada si živ, ti jedeš tuđe!”.

I Andrićevi i fra Tomislavovi fratri ne bježe od ovostranosti, od svakodnevnoga života i svladavanja nedaće koje ih zadese. To su fratri koji nisu ni savršeni i ni sveti, nego grešni i ljudskim osobinama obdareni ljudi, oni koji vole dobro pojesti i popiti, koji se znaju međusobno ”na pasja preskakala” posvađati, međusobno ne pričati, biti zajedljivi, ali fratri kakve nećete naći nigdje u svijetu

Prihvaćajući ovakvu ”neslanu šalu” kao iskreno mišljenje ne samo jedne hodočasnice, nego i kao mišljenje velikoga broja svojih vjernika, bosanski fratri reduciraju napetost koja postoji u tome dijelu njihove komunikacije s drugima, s njihovim vjernicima. Jer, njima samima je poznato da su naši ramski ljudi znali, šaljući djecu u Visoko, u ”pratre”, reći im: “Iđi tamo u pratre. Tamo će ti biti dobro i za dušu (molit ćeš Boga i spasiti dušu) i za tilo (nećeš morati raditi, a imat ćeš dobro pojesti – Ručao k’o pratar!)!”

U našoj književnosti među najznamenitije literarne likove svakako se ubrajaju likovi fratara koje je portretirao Ivo Andrić. Imaju li fratri iz ovog stripa neke sličnosti sa Andrićevim fratrima?
Naravno. Isti su to fratri. Samo su prigode drukčije. I Andrićevi i fra Tomislavovi fratri ne bježe od ovostranosti, od svakodnevnoga života i svladavanja nedaće koje ih zadese. To su fratri koji nisu ni savršeni i ni sveti, nego grešni i ljudskim osobinama obdareni ljudi, oni koji vole dobro pojesti i popiti, koji se znaju međusobno ”na pasja preskakala” posvađati, međusobno ne pričati, biti zajedljivi, ali fratri kakve nećete naći nigdje u svijetu, fratri kojima je čovjek kao Božje stvorenje na prvome mjestu, iznad nacionalne i religijske pripadnosti. To su pokazali u svim dosadašnjim vremenima i režimima.

U BiH postoji cijela tradicija franjevačke književnosti. Da li su priče iz stripa utopljene u te tradicionalne franjevačke narative?  
Može se s punim pravom reći da su i ove fra Tomislavove priče iz Dješkina stripa, kako Vi to lijepo kažete, “već utopljene u tradicionalne franjevačke narative”. Naime, ovo je četvrto izdanje fra Tomislavove knjige “Fratri u zgodama i nezgodama (Anegdote, legende, izreke, kazivanja)”, (2008., 2010., 2012., 2105.) koja je svojim sadržajem u cijelosti prihvaćena kao velika priča male braće bosanske.

(Prenosimo sa portala dnevnog lista Oslobođenje).

> Svi tekstovi ovog autora