Ivan Obadić: Važno je sačuvati akademske slobode

U nakladi Sveučilišta u Zagrebu objavljena je knjiga doc. Ivana Obadića Akademske slobode u prijedlozima novih zakona. Autor u knjizi donosi pravnu analizu zakonskih nacrta koji se nalaze u saborskoj proceduri, a koja usporedno uzima u obzir i alternativne prijedloge drugih zakonskih inicijativa i koja, u zaključku, nudi prihvatljiva i racionalna zakonska rješenja kako bi se u tijeku saborske procedure mogle izmijeniti sporne i neustavne odredbe i tako na vrijeme spriječiti nepovoljne posljedice forsiranog donošenja ovih sistemskih zakona.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja pokrenulo je 2021. reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja. Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs u srpnju je, nakon provedene javne rasprave, praktično pred praznom sabornicom predstavio najnoviju verziju nacrta Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Podsjetimo kako je Senat Sveučilišta u Zagrebu na izvanrednoj sjednici održanoj 22. ožujka, raspravljao o dvama nacrtima zakona koji se odnose na reformu sustava znanosti i visokoga obrazovanja, na istoj sjednici Senata odbačen je u cijelosti Nacrt Zakona MZO-a, o čemu smo pisali u 149. broju Universitasa.

Međutim, prema mišljenju većeg dijela akademske zajednice, reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja snažno ugrožava akademske slobode i stvara zakonski okvir političke kontrole. Stoga smo razgovarali s predsjednikom Sveučilišnog savjeta Sveučilišta u Zagrebu, doc. dr. sc. Ivanom Obadićem, koji je upravo objavio opsežnu studiju o reformi, naslovljenu Akademske slobode u prijedlogu novih zakona.

Prvi dio knjige je Prilog raspravi o Nacrtu zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti i o Nacrtu zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti koji je usvojio Senat Sveučilišta u Zagrebu prošli mjesec. Kako je knjiga uopće nastala?

Priloge raspravi napisao sam kako bih upoznao članove Sveučilišnog savjeta s dijelovima reforme koji su zabrinjavajući, prije svega s prevelikim ovlastima ministra i etatizacijom čitavog sustava. Dokument je prihvaćen od Senata, a nakon toga shvatio sam da je potrebno akademskoj i široj javnosti ponuditi argumentiranu i objektivnu analizu nacrta zakona, ali s konkretnim prijedlozima kako ih poboljšati i unaprijediti. Dodao sam i poseban dio – zaključna razmatranja – u kojemu objašnjavam kako su Prijedlogom zakona ugrožene akademske slobode.

Knjiga sadrži veliki broj priloga – zakonskih tekstova, odluka Ustavnog suda, međunarodnih i europskih dokumenata. Zašto ste se odlučili uvrstiti ih u knjigu?

Radi boljeg uvida u različite koncepte reforme uvršteni su kao prilozi nacrti zakona Ministarstva iz 2020. i Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj iz 2021. Svaki od tih tekstova predstavlja drugačiji normativni pristup reformi sustava. Osim toga, u knjigu su uvrštena obvezujuća shvaćanja Ustavnog suda te relevantni međunarodni i europski dokumenti o sveučilišnoj autonomiji i akademskim slobodama. Zajedno oni čine vrijedan uvid u ustavne i međunarodne standarde te različite zakonske mogućnosti pravnog reguliranja sustava.

Knjiga ima čak osam recenzenata – istaknute sveučilišne profesore Blaženku Divjak, Ivu Družića, Gvozdena Flegu, Ivu Josipovića, akademika Ivicu Kostovića, Ivana Milotića, Branka Smerdela i Kseniju Turković.

U procesu nastanka knjige razgovarao sam s brojnim sugovornicima iz akademske zajednice koji su pružili podršku i htjeli su je izraziti i javno. Otuda veći broj recenzenata sasvim različitih znanstvenih profila. Unatoč različitim političkim uvjerenjima i svjetonazorima, pa i suprotstavljenim pogledima kako bi trebalo reformirati sustav, svi dijele isto mišljenje – da je ova reforma veliki korak unatrag i da je potrebna drastična promjena predloženih nacrta zakona. Njihova podrška, uz brojne druge pozitivne reakcije s kojima sam se susreo u razgovorima o ovoj knjizi, pokazuje da skoro čitava akademska zajednica, premda nedovoljno glasno, bez obzira na podjele ima jedinstven stav o ovom pitanju.

Zašto smatrate da nije provedena stvarna rasprava o reformi, na što snažno upozoravate u knjizi?

Ministarstvo nije istovremeno ponudilo cijeli paket zakonskih prijedloga. Najprije je pokrenulo postupak donošenja Zakona o -Hrvatskoj zakladi za znanost (javno savjetovanje održalo se u kolovozu 2021.!?), zatim Zakona o visokom obrazovanju i znanosti. Postupak donošenja novog Zakona o znanosti, sistemskog zakona koji ima načelno i konceptualno značenje, bio je iznimno kratak. Iako je zakonska procedura samo u strogo formalnom smislu zadovoljena, akademska zajednica nije imala ni prilike ni vremena stvarno se upoznati s tri podosta različite verzije zakona koje su izašle iz Ministarstva od kraja veljače do lipnja 2022. Vlada je prihvatila Prijedlog zakona 30. lipnja, matični saborski odbor 6. srpnja poslao ga je na prvo čitanje u Sabor koji ga je izglasao dva dana kasnije.

Osim toga, potpuna slika o reformi mogla se stvoriti tek nakon što je krajem svibnja upućen u javno savjetovanje Zakon o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti. Na kvalitetu javne rasprave utjecalo je i to što Ministarstvo nije ponudilo točnu, objektivnu, cjelovitu i pouzdanu analizu trenutačna stanja kao nužne pretpostavke kvalitetne reforme. Na ove načine onemogućena je pravodobna i cjelovita te stvarna meritorna rasprava o reformi. Time se u svojoj biti obezvređuje i izigrava značenje demokratskih (zakonskih) procedura i supstancijalno onemogućuje javna rasprava o ključnim društvenim izazovima.

U javnosti se protivnike reforme često označava da su za zadržavanje postojećeg stanja. Je li se vi zalažete za status quo?

Ne. Već godinama smo svjedoci niza neetičnih i nezakonitih postupaka u akademskoj zajednici, od različitih oblika akademskog nepoštenja do zloupotrebe moći, pogodovanja i zanemarivanja javnog interesa. Umjesto da akademska zajednica predstavlja pozitivan primjer društvu u pogledu poštovanja zakona, transparentnosti i demokratičnosti djelovanja te visokih moralnih standarda, uistinu se stječe dojam da je ona ”postala samo odraz poraznog stanja društva u cjelini”, što je narušilo povjerenje javnosti u akademsku zajednicu.

Promjena je dakle nužna kako bi se ciljano riješile neuralgije sustava, nedostatak odgovornosti i nadzora kao i učinkovitog sustava etičke odgovornosti. Novi zakonodavni okvir trebao bi osigurati i bolju upravljivost čitavim sustavom, transparentno i odgovorno trošenje proračunskih novaca te poticati kulturu izvrsnosti, internacionalizaciju hrvatske znanosti i visokog obrazovanja i demokratski ustroj i izbor akademskog vodstva.

Smatrate li da reforma rješava ove probleme?

Reforma, nažalost, ne rješava ove ključne probleme. Njezina bit se svodi na stavljanje cijelog sustava pod izravnu ministrovu (političku) kontrolu pod izlikom da je potrebno uvesti red u sustav. Bitna je razlika između jačanja nadzora i odgovornosti unutar sustava, što je nedvojbeno potrebno, i uspostave izravne političke kontrole i upravljanja nad cijelim sustavom.

Zašto je sporno novo nadzorno tijelo – Sveučilišno vijeće?

Predloženi zakoni protuustavno ograničavaju i sužavaju sveučilišnu autonomiju koja je civilizacijski doseg demokratskih društava. Ona se posebno narušava uvođenjem sveučilišnog vijeća koje ima izuzetno snažne ovlasti. Opravdano je da nadzorno tijelo ima stvaran i efikasan način nadzora nad sveučilišnim tijelima. Međutim, vijeće je zbog sastava flagrantan način političke kontrole nad sveučilištem. Potrebno je istaknuti da je model vijeća koji predlaže Ministarstvo, a koji je tobože preuzet iz austrijskog zakonodavstva, u bitnome je različit od tog uzora.

U knjizi kritizirate i programske ugovore.

Najozbiljniji udarac autonomiji sveučilišta proizlazi iz odredaba o financiranju. Ministarstvo predloženim zakonskim rješenjima ukida financijsku autonomiju sveučilišta koja je ključna pretpostavka za institucionalnu autonomiju. Umjesto da se uspostavi cjelovit, pravičan i odgovoran sustav programskog financiranja, programski su ugovori koncipirani ponajprije kao sredstvo kontrole i podređivanja sveučilišta ministru. Također, oni će pridonijeti formalnoj i stvarnoj dezintegraciji četiriju najvećih sveučilišta, prije svega zbog odredbi o načinu njihova sklapanja, ali i zbog drugih odredaba.

Kako ocjenjujete ulogu Hrvatskog sabora i stručnih tijela u sustavu u predloženim zakonima?

Prijedlog zakona marginalizira Sabor oduzimanjem osnivačkih prava nad sveučilištima i neovisnim, stručnim tijelima u sustavu. Slabi se i položaj neovisnih i stručnih tijela u sustavu, Nacionalnog vijeća, Agencije za znanost i Hrvatske zaklade za znanost, jer se ona administrativno i organizacijski podvrgavaju ministru. Osim toga se niz ovlasti Nacionalnog vijeća prenosi na ministra, iako se njima uređuju sasvim stručna pitanja ili pitanja koja ulaze u sadržaj sveučilišne autonomije. Time se stvara krajnje centraliziran sustav koji koncentrira golemu moć i kontrolu nad čitavim sustavom u rukama ministra, a njime posredno i Vlade. Nakon donošenja zakona, politička će vlast voditi sve procese u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

Vi ovo nazivate etatizacijom sustava znanosti i visokog obrazovanja.

Uspostava političke kontrole i upravljanje čitavim sustavom rješenje je koje Ministarstvo nudi za krizu hrvatskog znanstvenog i visokoobrazovnog sustava. Ideja da će etatizacija pridonijeti rješavanju nagomilanih problema polazi od sasvim pogrešne premise da će političari uistinu osigurati meritokratski i transparentan sustav i visoke moralne standarde te da neće zloupotrijebiti kontrolu nad sustavom za svoje političke i partikularne interese, u vidu zapošljavanja, diploma, i što je posebno opasno – za njegovo podvrgavanje stranačkoj dominaciji.

Upravo suprotno, uspostava političke kontrole nad sveučilištima pridonijet će intelektualnom nazadovanju te daljnjem srozavanju kvalitete i urušavanju sustava znanosti i visokog obrazovanja, na što upozorava i Parlamentarna skupština Vijeća Europe.

Nalazite li u etatizaciji sustava opasnost i za akademske slobode?

Etatizacija, odnosno centralizacija čitava sustava u rukama ministra otvara niz do sada nepostojećih formalnih te još više neformalnih mogućnosti izravnog utjecaja ministra na upravljačke strukture na sveučilištu i fakultetima, odnosno na članove akademske zajednice. Posebno je ovo očigledno u pogledu njihova radnopravnog statusa. Time se izravno otvara put političkoj vlasti da ozbiljno ugrozi, pa i dokine, akademske slobode.

Kako to mislite?

Napuštanje sustava zvanja i uvođenje sustava radnih mjesta jedna je od najvećih promjena kojom se ukida stalnost i stabilnost radnih mjesta, ali i u potpunosti mijenja način izbora i napredovanja. Osim što se formalno pravno uvodi mogućnost ukidanja radnih mjesta za sva, pa i najviša znanstveno-nastavna mjesta – dakle i za redovite profesore u trajnom zvanju – prijedlog zakona ukida autonomiju nastavnog osoblja, odnosno pravo sveučilišta da samostalno donosi odluku o zapošljavanju i napredovanju na radnim mjestima kao što je to do sada bio slučaj.

Umjesto sveučilišta, nakon što ona provedu postupak napredovanja ili zapošljavanja, konačnu odluku donosit će matični odbori koji su izvaninstitucionalna tijela. Matični odbori do sada su donosili odluku o izboru u znanstvena zvanja, ali ne i na radna mjesta.

Glavni problem proizlazi iz činjenice što članove matičnih odbora bira Nacionalno vijeće, tijelo koje sada gubi samostalnost i svodi se na savjetodavno tijelo ministra. Tako se otvara mogućnost političkog pritiska i utjecaja na postupak zapošljavanja, odnosno napredovanja. Osim toga, ukida se nepovredivost sveučilišta.

Ali u Prijedlogu zakona se određuje da je prostor sveučilišta nepovrediv?

Istina, no to je samo proklamacija. Istovremeno se uvodi pravo inspekcijskog nadzora, za što nije potrebna suglasnost rektora. Takvo uređenje je proturječno i međusobno isključivo. Ako je prostor sveučilišta nepovrediv, onda je odredba o inspekcijskom nadzoru neodrživa. A ako se može poslati inspekcijski nadzor bez suglasnosti rektora, onda je deklaracija o nepovredivosti sveučilišta besmislena i nepotrebna. Problem je što je inspekcijski nadzor neprikladan i ustavnopravno neprihvatljiv oblik nadzora sveučilišta.

Zašto?

Ako se na analogan način na sveučilišta primijeni Zakon o prosvjetnoj inspekciji, onda će prosvjetni inspektor odlučivati ispunjavaju li rektor i dekan dužnosti, moći će predložiti njihovo razrješenje ako utvrdi da zanemaruju obveze poslovodnog ili stručnog voditelja itd.

Prosvjetni će inspektori nadzirati kvalitetu rada sveučilišnih profesora sa studentima, moći će predložiti izdavanje pisanog upozorenja, odnosno redovitog ili izvanrednog otkaza. S obzirom na to da je ministar neposredno nadređen prosvjetnoj inspekciji, to ostavlja golem prostor ministru da putem inspekcijskog nadzora vrši izravan pritisak na upravljačka tijela sveučilišta i članove akademske zajednice.

Koje rješenje onda predlažete za jačanje nadzora i odgovornosti u sustavu?

U knjizi vrlo konkretno iznosim niz alternativnih rješenja iz drugih nacrta zakona kojima se snažno jača nadzor nad zakonitošću rada i poslovanja sveučilišta, a da se ne zadire u autonomiju sveučilišta, čime se ugrožavaju akademske slobode.

Potrebno je osigurati odgovarajuću ravnotežu između legitimnog interesa društva da nadzire sveučilište i ustavnog jamstva njegove autonomije. Uvođenje potpune transparentnosti, posebno u pogledu financija javnih sveučilišta, zajedno s posebnim nadzorom nad izvršenjem programskih ugovora te snažnim nadzornim ovlastima sveučilišnog vijeća (pod uvjetom da nije politički kontrolirano tijelo), na učinkovit bi način štitilo legitiman interes društva za zakonitim, odgovornim i učinkovitim upravljanjem sveučilištem.

Ustvari, transparentnost je, zajedno s odgovornošću i osiguravanjem kvalitete, pretpostavka za davanje akademske slobode i institucionalne autonomije sveučilištima.

Možete li ovo pojasniti?

Javna odgovornost za sustav znanosti i visokog obrazovanja ne odnosi se samo na tijela javne vlasti. Uloga i odgovornost sveučilišta i akademske zajednice ključna je u ostvarivanju sveučilišne autonomije i akademskih sloboda. Odgovornost sveučilišta prema javnosti i vlastitom poslanju treba smatrati nezaobilaznom drugom stranom akademskih sloboda.

Sveučilište mora imati ključnu ulogu pokretača društvenih promjena za rješavanje ne samo najvažnijih gospodarskih problema društva, nego i ulogu razvoja i očuvanja demokracije i socijalne pravednosti, etičnosti, osobne i društvene odgovornosti. Stoga su odgovornost, transparentnost i osiguravanje kvalitete ključne odrednice na temelju kojih sveučilišta mogu uživati povjerenje javnosti, što je ključno za uspješno ostvarivanje društvene uloge sveučilišta, ali i za inkluzivno, otvoreno i demokratsko društvo.

U tom smislu, akademske su slobode bitna pretpostavka za ostvarivanje obrazovne, znanstveno-istraživačke te društvene uloge sveučilišta. Štoviše, međunarodni i europski dokumenti ističu da su akademske slobode pretpostavka demokratskog društva.

Istaknuli ste da se narušavanjem sveučilišne autonomije ugrožavaju akademske slobode. Želite reći da je sveučilišna autonomija pretpostavka akademskih sloboda?

Istaknuti sindikalist Vilim Ribić upozorio je još prije desetak godina da je autonomija sveučilišta posljedica civilizacijske potrebe da se zaštite akademske slobode u istraživanju, poučavanju i objavljivanju. Akademske slobode su cilj, a autonomija je tek sredstvo i institucionalni odraz akademskih sloboda koje pripadaju pojedincu. Akademske slobode, dakle, zahtijevaju visoki stupanj autonomije sveučilišta jer ona bitno supstancira postojanje akademskih sloboda.

Kako onda ocjenjujete prijedloge zakona u pogledu akademskih sloboda?

Realna je opasnost da se, s jedne strane, uvođenjem sustava radnih mjesta, a s druge strane uspostavljanjem političke kontrole nad čitavim sustavom, zbog koncentracije goleme moći u ministrovim rukama, ozbiljno ugroze i dokinu akademske slobode. Kontrola nad sustavom omogućuje ministru da svojim golemim ovlastima dovede u pitanje radno mjesto (politički nepoželjna) nastavnika i znanstvenika.

Drugim riječima, reforma ukazuje na napuštanje koncepta humboldtskog sveučilišta koje počiva na ideji akademske slobode. Prije ili kasnije, jer vlade se i ministri mijenjaju, naći ćemo se u situaciji da će politika preko ovako centraliziranog sustava, u kojem ministar ima presudnu ulogu, početi vršiti pritisak na članove akademske zajednice koji će se usuditi kritički progovarati o političkoj vlasti i društvenim problemima.

Niska razina političke kulture dodatno potencira pitanje zlouporabe ovih ovlasti kao instrumenta pritiska na akademsku zajednicu. A ako politika uspostavi nadzor nad akademskom zajednicom, to neće imati samo štetne posljedice za hrvatsku znanost i visoko obrazovanje, nego će imati i dugoročno štetne posljedice za hrvatsko društvo i stanje demokratskih sloboda. U tom pogledu ovaj zakon uistinu predstavlja opasnost za razvoj demokracije u našoj državi.

U knjizi spominjete da prijedlozi zakona ne ispunjavaju uvjete iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, koji su neposredan povod za reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja. Zašto prijedlozi zakona nisu u skladu s Nacionalnim planom?

Nacionalni plan određuje da je ključni uvjet reforme institucionalna i akademska autonomija u organizacijskom i financijskom smislu, u sklopu koje institucije samostalno upravljaju svojim proračunom, strategijom ljudskih resursa i karijerama znanstvenika. Reforma ne ispunjava ovaj ključni uvjet, čime osporava izvršenje pokazatelja rezultata definiranih Nacionalnom planom, a time dovodi u pitanje i isplatu nepovratnih sredstava u okviru plana. Potrebno je istaknuti da ovaj uvjet proizlazi iz proklamirane politike EU-a o nužnosti jačanja, a ne slabljenja sveučilišne autonomije i akademskih sloboda.

Vi, dakle, smatrate da je reforma suprotna načelima Europskog prostora visokog obrazovanja?

Da. Na stajalište europskih organizacija na kršenja akademskih sloboda posebno je utjecala mađarska reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja 2017. godine. Zbog toga je Europski parlament 2018. godine izglasao Preporuku o obrani akademskih sloboda u vanjskom djelovanju EU-a, a 2020. godine su donesene Bonska deklaracija o slobodi znanstvenog istraživanja te Rimsko ministarsko priopćenje kojima je istaknuta važnost postojanja snažnih pravnih okvira za zaštitu institucijske autonomije i akademskih sloboda.

Republika Hrvatska također je stranka i potpisnica ovih akata, čime je preuzela obvezu poštovanja njihovih načela i zaključaka. Stoga je posebno ironično što se, iskorištavajući i pozivajući se na Nacionalni plan, kojim Europska komisija želi potaknuti reforme i ulaganja u skladu s prioritetima EU, Ministarstvo koristi kako bi uspostavilo političku kontrolu nad sustavom.

Umjesto usklađivanja hrvatskog sustava znanosti i visokog obrazovanja s prihvaćenim načelima i zadanostima Europskog prostora visokog obrazovanja, Europskog prostora obrazovanja i Europskog istraživačkog prostora, predloženi koncept reforme približava nas mađarskom modelu koji se temelji na etatizaciji sustava i političkoj kontroli nad sveučilištima.

(Prenosimo s portala Universitas. Intervju je objavljen u broju 154 hvatskih sveučilišnih novina Universitas, 29. kolovoza 2022.)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora