Ivan Supek je imao pravo

Ideju da se izborne javne dužnosti ne obnašaju kao profesija svojevremeno je predložio Ivan Supek. Ideja tada nije izgledala revolucionarno i nije izazvala posebnu pozornost.

Neki su bili protiv nje prisjećajući se utopizma Marxa i Lenjina koji su prezirali parlamentarizam i tvrdili da se javne funkcije trebaju obnašati za ”prosječnu radničku nadnicu” ili volonterski.

Mandati, tvrdili su, trebaju biti ograničeni i kratki. Svatko (”svaka kuharica”) može obavljati posao zastupnika. Ne treba stručnost, već intuicija, ne treba znanje, već predanost interesu klase. Ne treba plaća jer javni posao nije zanimanje, već dužnost.

Kritičari su tvrdili da je vlast u rukama Partije, pa da zato uopće nije važno primaju li zastupnici plaću ili ne.

Treći su smatrali da je to ideja usmjerena protiv siromašnog sloja, radnika i službenika, jer tko osim bogatih, umjetnika, profesora i svećenika može odvojiti vrijeme da bi se bavio javnim poslovima, a ne skrbio za vlastito preživljavanje.

Supek je imao pravo. Onaj tko živi od politike pretvara se u poslušnika vođe, lako trpi birokraciju i zavaravanje da je zadatak posao, da je posao glasovanje, a ne mišljenje. Demokraciji su mnogi dodavali oznake (moderna, deliberativna, vođena, upravljana, izvorna i neposredna i drugo), ali se ne govori o tome da mora biti razumna, poštena i skromna. Ako je to utopija, ja sam za takvu utopiju

Uostalom, naknade i plaće u politici i uvedene su kao sredstvo poticanja demokracije, poticanja radnika da se bave politikom. Političke stranke ljevice poticale su ideju plaćanja, dok su liberali još branili imovinske cenzuse tvrnjom da se politikom trebaju baviti oni koji neće državu shvatiti kao izvor pomoći, već zaštitu slobode pojedinca. Tada se nisam oduševio idejom. Danas mislim drukčije.

Međutim za prijedlog Ivana Supeka govori nekoliko sasvim praktičnih stvari.

Pretvoriti politiku u profesiju znači izgubiti vezu sa svojim izvornim socijalnim položajem, zaboraviti idealizam koji privlači ljude koji se žele baviti javnim poslovima, okrenuti naglavce Weberovu formulu ”živjeti treba za politiku a ne od politike”.

Politika u rukama profesionalaca postaje dosadna rutina u kojoj je sve uvijek isto i nedostaje duh promjene. Njega je kao uvjerenog utopistu smetao nastanak privilegirane klase profesionalnih političara koji ne znaju ništa, a petljaju se u sve, kojima ništa nije sveto osim vlatite moći nad ljudima.

U takvoj političkoj klasi bolje prolaze oni koji malo misle i puno šute, koji su neprimjetni, a dugovječni.

Oni se ne boje izbora, jer nisu ni napredovali radi znanja i imena, reputacije i sposobnosti, već voljom svoje stranke i njenih predsjednika.

Supek je u svom zanesenom idealizmu vidio da stalni ostanak u politici vodi blokiranom umu političara i blokiranom društvu nesklonom promjenama (jer promjene znače da treba mijenjati i ljude).

Politika u rukama profesionalaca postaje dosadna rutina u kojoj je sve uvijek isto i nedostaje duh promjene. Njega je kao uvjerenog utopistu smetao nastanak privilegirane klase profesionalnih političara koji ne znaju ništa, a petljaju se u sve, kojima ništa nije sveto osim vlatite moći nad ljudima. U takvoj političkoj klasi bolje prolaze oni koji malo misle i puno šute, koji su neprimjetni, a dugovječni

Ideja da svi mogu i trebaju sudjelovati u javnim poslovima, nesebično i prema sposobnostima donositi promišljene i odgovorne odluke suprotna je zamisli o profesionalnom obavljanju ”politike”. Ideja reprezentativne demokracije je da ona artikulira interese zajednice, ali ne i da se pretvori u vladu diletanata koji se razumiju u sve i mogu pričati o svačemu.

Ima više argumenata protiv profesionalizacije. Ne radi se samo o plaći i trošku, već plaći za nerad. Javnost vidi da je sabornica prazna. Smatra da je to posljedica lijenosti. Vjerojatno da, ali ima i drugih važnih detalja.

U Saboru se raspravlja svaki dan, ali se odlučuje petkom u 12 sati. Prekidaju se rasprave, dvorana se čudesno brzo popuni i počinje glasovanje. Nema rasprava, samo glasovanje. Obično se prije obavi dogovor kluba kako glasati. Čas posla. Jedino kad ima više amandmana glasovanje traje nešto duže. A onda je već petak popodne i vrijeme da se ode kući.

Zašto se ne glasa nakon raspravljene točke, kada su argumenti još svježi, odmah nakon rasprave. Uostalom, svugdje je tako (lokalna vijeća, odbori, povjerenstva)? Svugdje, ali ne i u Saboru. Kaže predsjedavajući: ”Glasovat ćemo kad se za to steknu uvjeti”. I tako već godinama. I isto, iako se većina mijenja. Ne glasuje se jer bi onda zastupnici morali biti prisutni. Možda nisu imali što reći ni što čuti, a glasovat će kad se stvore uvjeti!

Kakvi uvjeti? Zar klima ne radi? Zar zasupnici nisu trijezni i siti? Zašto ne radnim danom, a ne samo petkom kao da smo tajni članovi neke sekte koji odlučuju samo petkom, rade samo petkom.

Ideja da svi mogu i trebaju sudjelovati u javnim poslovima, nesebično i prema sposobnostima donositi promišljene i odgovorne odluke suprotna je zamisli o profesionalnom obavljanju ”politike”. Ideja reprezentativne demokracije je da ona artikulira interese zajednice, ali ne i da se pretvori u vladu diletanata koji se razumiju u sve i mogu pričati o svačemu

Javnost vidi da je sabornica prazna. Nekada se kaže da je to zato jer zastupnici rade u odborima. Ne rade. Predsjednici muku muče s kvorumom, koriste razne dosjetke koje fingiraju kvorum (”deponirani glas”).

Rasprave na odborima trebaju biti stručne; tamo zakone obrazlažu predlagači – ministri. No u stvarnosti su stručnost i pripremljenost izuzeci. Nema medija i novinara, pa je atmosfera mirnija, rijetke su svađe i nadmetanja. Ako se glasovi i podijele, to uvijek izgleda miroljubivo.

Na primjer, u odboru mogu računati s prisutnošću uvijek istih sedam članova. A gdje su drugi? Odbori se zakazuju srijedom i četvrtkom, jer ponedjeljak i petak kvoruma nema, a i srijeda je postala, u zadnjoj godini mandata, sasvim problematična.

S nostalgijom se sjetim odbora u skupštini grada, gdje su sukobi bili češći i principijelni, a preglasavanje rijetkost. Mnogi mi se žale da na njihovim odborima nema ministara. Pa ministri znaju da njihova argumentacija nije presudna, a ponekad nisu pripremljeni i ne znaju o čemu se radi.

Kvaliteta i priprema zakonskih tekstova je upitna. Ministri kao da dokazuju svoj rad brojem zakona koje će predložiti. Zakoni se predlažu ”po hitnom postupku” i u jednom čitanju. Jedan zarez, dva zakona dnevno.

Da neki zakoni trebaju ići u skraćenu, hitnu proceduru je jasno, ali u toj užurbanoj proceduri donosi se osam devetina svih odluka.

Zakoni se neprestano dorađuju i mijenjaju, egzotične teme postaju zakonski sadržaji (bez uvrede – Zakon o hrvatskom jeziku za gluhonijeme) i ništa se više ne može desiti a da za nema zakona.

Razlog je često prozaičan; zakonska obveza lako se pretvara u proračunsku stavku. Nastaju komore koje organiziraju ispite i daju licence. Stvaraju se agencije kojima se ne pamte imena niti se točno zna što rade. I sve to odlučuje Sabor. Zastupnici? Zar stvarno oni odlučuju?

Ponijela me je tema. Često se kaže: problem je kompleksan i sistemski. Iako je to točno, fraza ništa ne znači.

Zašto se ne glasa nakon raspravljene točke, kada su argumenti još svježi, odmah nakon rasprave. Uostalom, svugdje je tako (lokalna vijeća, odbori, povjerenstva)? Svugdje, ali ne i u Saboru. Kaže predsjedavajući: ”Glasovat ćemo kad se za to steknu uvjeti”. I tako već godinama. I isto, iako se većina mijenja. Ne glasuje se jer bi onda zastupnici morali biti prisutni. Možda nisu imali što reći ni što čuti, a glasovat će kad se stvore uvjeti!

Doista, plaća za zastupnike su samo jedan dio, manji dio problema, jer nema promjena bez promjena izbornog modela, financiranja stranaka, demokracije u strankama, reforme javne uprave. Priznajem da je sve to točno, ali nizati takve stvari djeluje poput alibija.

Ako nešto ne želiš, stotine su opravdanja zašto se to ne može ili ne isplati. Zato moram reći jasno i jednostavno: protiv sam toga da je politika zanimanje. Protiv sam plaća za izborne funkcije. Neka izabrani nastave svoj izvorni posao ili profesiju, ali mogu dobiti samo naknadu troška, bez privilegija i protokola.

Supek je imao pravo. Onaj tko živi od politike, pretvara se u poslušnika vođe, lako trpi birokraciju i zavaravanje da je zadatak posao, da je posao glasovanje, a ne mišljenje.

Demokraciji su mnogi dodavali oznake (moderna, deliberativna, vođena, upravljana, izvorna i neposredna i drugo), ali ne govori se o tome da mora biti razumna, poštena i skromna. Ako je to utopija, ja sam za takvu utopiju.

Pa tko će uz sve to sjediti u sabornici. Danas se više ništa ne da sakriti.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora