Ivo Josipović: ”Vrijeme je za novu lijevu doktrinu”

Ivo Josipović, bivši hrvatski predsjednik (2010-2015), jedan je od rijetkih političara u Hrvatskoj koji dosljedno i sustavno upozorava na sve agresivnije pokušaje revizije novije povijesti, osobito na negiranje hrvatskog antifašizma. Iako njegova stranka Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez nije postigla uspjeh na prošlim parlamentarnim izborima, njegovi politički istupi, s obzirom na činjenicu da je bio na čelu države, imaju veliku težinu.

S prof. Josipovićem, koji se nakon predsjedničkog mandata vratio na mjesto redovitog profesora na Katedri kazneno-procesnog prava zagrebačkog Pravnog fakulteta, razgovaramo između dva izborna kruga lokalnih izbora i mogućih novih parlamentarnih izbora nakon krize Vlade i burnih političkih događaja izazvanih aferom Agrokor.

Nakon vaše pobjede na predsjedničkim izborima 2010. rekli ste, misleći na boju SDP-a, kako se Hrvatska sve više crveni. Danas, nakon lokalnih izbora, premijer Plenković, aludirajući na boje HDZ-a, kaže kako se Hrvatska sve više plavi. Otkud takva promjena u samo sedam godina?

Iako je desna plima drastično postala vidljiva zadnje dvije-tri godine, ona je bila moguća zbog dugogodišnjeg sustavnog i upornog rada desnice, kako na političkoj tako i na općedruštvenoj sceni. Zanimljivo, procesi u susjednim zemljama vrlo su slični

Plenković je potpuno u pravu. Štoviše, rekao bih da je ta plava boja dobro prošarana crnim prugama. Promjena boje, bolje promjena dominantnog svjetonazora, odnos prema manjinama, prema ljudskim pravima, prema antifašizmu, socijalna osjetljivost, drastično su drukčiji, lošiji. Mislim da neću pretjerati ako kažem da se u vrijeme mog mandata, sve do potkraj, ipak jasno moglo reći da na političkoj sceni dominira socijaldemokracija, da antifašizam ima relativno dobru prođu i da dominira umjerenost i ljevice i desnice.

U predsjedničkoj kampanji krenula je snažna ultradesna ofenziva koja nije naišla na ozbiljniji otpor tadašnje vladajuće lijeve opcije. Nakon stupanja na dužnost sadašnje predsjednice, posebno nakon parlamentarnih izbora nakon kojih je SDP otišao s vlasti, stvari su krenule drastično.

To je bilo moguće zbog gotovo fanatizirane predanosti desnice da revidira povijest, da osvoji vlast, da u sinergiji sa utjecajnim dijelovima Crkve kapitalizira svoj utjecaj na obrazovni sustav, medije i visoku organiziranost.

Iako je desna plima drastično postala vidljiva zadnje dvije-tri godine, ona je bila moguća zbog dugogodišnjeg sustavnog i upornog rada desnice, kako na političkoj tako i na općedruštvenoj sceni. Zanimljivo, procesi u susjednim zemljama vrlo su slični.

Kako biste ocijenili stanje u SDP-u? Previranja su velika, izborni rezultati loši, aktualni predsjednik za takvo stanje optužuje svoje prethodnike… Gdje vi vidite uzrok problema?

Uzroke sadašnjeg lošeg stanja u SDP-u vidim u politici vlade premijera Milanovića, koja nije ostvarila nijedan značajniji cilj, te načinu kako je SDP bio vođen zadnjih 5-6 godina. Da, glavni uzrok sadašnjih problema koje ima SDP je u prethodnom vodstvu koje je deideologiziralo stranku, čak kampanju vodilo koristeći se nacionalističkim porukama, koje je bilo potpuno nesklono reformama i koje je poticalo dvorske igre u stranci.

Ali, što je – tu je. Sada novo rukovodstvo ima odgovornost da stranku vrati na put uspjeha. Bernardić ima vrlo tešku zadaću, tim više što je i prije svog izbora bio stalno na meti medija i svojih kolega iz stranke. Ali, očekujem da će se SDP stabilizirati i ponovo postati jaka stranka. Bernardić zaslužuje mirniji period dokazivanja i konsolidacije. Mislim da ima puno više kapaciteta no što sugeriraju pojedini komentatori ili njegova oporba u stranci.

Što je uopće s hrvatskom ljevicom? Mnogi kažu da SDP više nije autentična ljevica, a kada se pojave druge lijeve stranke, poput vaše, ne nailaze na podršku. O čemu se radi?

Nije lako početi od nule. Vjerni glasači velikih stranaka i kad su nezadovoljni radije apstiniraju nego mijenjaju svoj izbor. Uz to, vrlo je teško ostvariti uspjeh bez značajnijih financija. Glavnu funkciju svoje stranke ”Naprijed, Hrvatska!” vidim u očuvanju interesa za politiku razočaranih socijaldemokrata i stvaranju pritiska za promjene na ljevici koje uključuje i okrupnjavanje stranaka ljevice i lijevog centra.

Inače, globalno, ljevica je u defanzivi i zbog naravi društvenih i ekonomskih odnosa koji su promovirali dogmu o tome kako prava zaposlenika, kvalitetu života i ljudskost u međusobnim odnosima treba žrtvovati radi gospodarskog napretka. Napretka je u najvećem broju društava malo ili ga nema, a ni kvalitete života za prosječnog čovjeka.

Vrijeme je za novu lijevu doktrinu. Ona utemeljena na klasičnoj industriji preživjela je. Valja tražiti novu, primjerenu društvu 21. stoljeća, novim tehnologijama i redefiniranim društvenim odnosima.

Neočetništvo i neoustaštvo u Srbiji i Hrvatskoj najradikalniji su izdanci desnih političkih koncepata koji se međusobno hrane. A danas su puno bliže vlasti nego što su ikada bili

Jesmo li svjedoci svojevrsnog apsurda: od 26 godina hrvatske samostalnosti, HDZ je na vlasti 18, a SDP 8 godina. HDZ je neusporedivo nadmašio SDP u aferama, korupciji, organiziranom kriminalu… No, biračko tijelo kao da to ne primjećuje. Zašto je to tako?

Nažalost, naše je društvo ozbiljno zahvaćeno koruptivnom kulturom. Posebno nakon što mnoge velike afere, a i one male, nisu dobile pravosudni epilog, očito dio naših građana smatra da ne može drukčije i da se treba prilagoditi koruptivnom načinu života. Za sve se traži neka veza, smatra se normalnim urgirati, tražiti i nuditi različite usluge.

Nakon određenog poleta u borbi protiv korupcije u vrijeme pregovora sa EU i odmah nakon ulaska u nju, kotač se okrenuo i vratili smo se na staro. Posebno, ratno profiterstvo, te kriminal u pretvorbi i privatizaciji ostali su uglavnom nekažnjeni i to je bila snažna negativna poruka društvu. K tome, neke odluke sudova u visoko profiliranim predmetima, uključivši i odluke Ustavnog suda, teško možemo argumentirati stručnim razlozima.

Te odluke, primjerice ona Ustavnog suda koji je praktično dokinuo odredbu Ustava o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, gase nadu da je moguće uspostaviti pravdu i sanirati barem dio posljedica megakriminala koji se dogodio. Poruka je jasna: kriminal se isplati i društveno je prihvatljiv.

Je li problem u ljevici i opoziciji uopće? Zoran Milanović je uspio izgubiti sigurne izbore nakon velike afere u kojoj se našao bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, a HDZ bio u velikoj krizi. Pa ipak, HDZ je pobijedio …

Karamarko je imao iza sebe aferu, a Milanović neuspješan mandat i odsustvo suvisle politike. Vodio je kampanju tako da se lako moglo pomiješati je li riječ o SDP-u ili Hrvatskoj stranci prava. Bio je to sraz dvije stranke bez prave politike, u kojemu je ipak odlučila veća predanost desnice svojoj stranci.

Sigurno je da će slom Agrokora imati velike i dugoročne posljedice. Volio bih da ih Vlada limitira i da Agrokor ne povuče u ponor ostatak hrvatskog gospodarstva

Hrvatska je, čini se, ponovno pred parlamentarnim izborima: mislite li da bi nakon njih moglo doći do formiranja stabilne Vlade?

Teško je reći. Moguće je da ćemo imati stabilniju vladu, ali i nastavak sadašnje političke agonije. Stanje na sceni je prilično kaotično i ne vjerujem da itko može sa sigurnošću ustvrditi što će se dogoditi ako bude novih izbora.

Je li velika koalicija HDZ-a i SDP-a izgledna i bi li takva vlada bila učinkovitija od koalicije jedne velike i više manjih stranaka, kao što je to slučaj dosada?

Teoretski, tzv. velika koalicija sigurno bi donijela stabilnost i veću efikasnost. Međutim, gotovo je nevjerojatno da ovakav HDZ i ovakav SDP mogu naći zajedničku platformu, dogovoriti koaliciju, još manje da ta koalicija može uspješno funkcionirati. Mislim da će obje stranke tražiti sve druge moguće kombinacije prije no što se eventualno odluče na međusobno koaliranje.

Kako ocjenjujete ulogu Mosta u prošloj i ovoj vladi? Jesu li oni uistinu željeli biti istodobno i vlast i opozicija, kako to mnogi primjećuju?

Most je kao novi i netipični politički entitet lutao i izazivao prilično zbrke, i kod partnera i kod oporbe, a i u vlastitim redovima. Ono što im se prigovara, da su htjeli biti i vlast i oporba, možda govori i o određenom političkom idealizmu.

Od grupacije na vlasti nekako se očekuje da se pravi da ne vidi propuste i probleme u svojoj vladajućoj koaliciji. Most nije htio biti vlast koja kod drugog vidi trunku, a u svom oku ne vidi ni brvno, da li zbog principijelnosti, dugoročne kalkulacije ili neobuzdana populizma. Možda zbog svega pomalo.

Glazbenici imaju zgodnu poštapalicu i kažu: ne može se biti s obje strane šanka. Most je prilično heterogena grupacija političara. Ima ih vrlo talentiranih, ima serioznih, ali i populista i političkih naturščika.

U Mostu ipak prevladava desni sentiment. Za dugoročni uspjeh morat će, smatram, obuzdati naglašeni populizam, konzistentnije profilirati svoju politiku i pomnije birati kadrove koje postavlja na odgovorna mjesta.

Što biste rekli o HDZ-u? Jesu li se odlaskom Karamarka i dolaskom Plenkovića stvarno ”transformirali” u stranku europske demokršćanske provenijencije?

Plenkovića smatram Europejcem, liderom koji po mnogome odudara od mainstreama u HDZ-u. Njegov izbor za šefa stranke rezultat je racionalne odluke užeg gremija najvažnijih HDZ-ovaca. Kad je izbor pao na njega kao na osobu koja može dobiti izbore, sva je ostala procedura bila tek puka formalnost, igrokaz čiji se rezultat znao.

Nije bilo potrebe za šalabahterima ili unutarstranačkim kampanjama, sučeljavanjima ili za više kandidata. Vođa nije biran po tome kakav mu je svjetonazor već po tome može li dobiti izbore. Rezultat je liderski tip vlasti koji će funkcionirati sve dok bude donosio rezultat na izborima, neovisno o svjetonazorskim razlikama Plenkovića i većeg dijela stranke.

Ivo Josipović, bivši hrvatski predsjednik (2010-2015), jedan je od rijetkih političara u Hrvatskoj koji dosljedno i sustavno upozorava na sve agresivnije pokušaje revizije novije povijesti, osobito na negiranje hrvatskog antifašizma

Zato, eventualna transformacija HDZ-a ovisi o dugoročnosti Plenkovićeva opstanka na vrhu nacionalne političke scene, a time i HDZ-a. Ako potraje dovoljno dugo, možda će promjene biti vidljive i značajne. Danas to još nije slučaj.

Plenkovića se doživljava kao umjerenog političara, diplomatski uglađenog i posvećenog temeljnim europskim vrijednostima, među koje spada i antifašizam. No, iz njegovih postupaka baš se na dâ zaključiti da mu smetaju ”ustašluci” kojih u Hrvatskoj ne manjka?

Očito ili antifašizam ne smatra važnim, ili nema dovoljno snage da ga promovira. Balansira i traži mjeru održivosti svoje pozicije u odnosu na pojedine ideološke slojeve u HDZ-u, od kojih je onaj vrlo desni značajan i jak.

HDZ se nikada nije pretjerano trsio stišati revizionističke pokušaje, osim u pojedinim situacijama Sanaderove Vlade kada je Hrvatska ulazila u EU. No, što je s ljevicom, ni nju kao da to ne zanima?

Kao predsjednik, imao sam mnogo inicijativa prema Vladi, pa i kada je riječ o afirmaciji antifašizma. Sjetite sa samo govora u Brezovici u kojemu sam upozorio na neadekvatnost udžbenika i na krivnju ljevice za ovakvu desnu plimu. Ali, odjek u Milanovićevoj vladi bio je nula. A predsjednik nema izvršnih ovlasti.

Redateljica Irena Škorić napravila je izvrstan i angažiran dokumentarni film o razaranju antifašističke spomeničke baštine, koji je dobio više uglednih nagrada i u kratko vrijeme bio prikazan na brojnim važnim festivalima. Hrvatski audio-vizualni centar, koji je, kao, bio dominantno lijevi, nije htio ni čuti za taj film.

Za vrijeme vašeg mandata trudili ste se poboljšati odnose Hrvatske i Srbije i u tome ste bili uspješni. Srbijanski predsjednik Boris Tadić došao je u Vukovar, bio na Ovčari, stvari su se počele poboljšavati. Onda je opet sve stalo. Zašto?

Dva su razloga: prvo, najprije Tadić, a onda i ja, otišli smo sa dužnosti i došli su novi predsjednici potpuno drugog kova. Naša se predsjednica Grabar-Kitarović proslavila sa više izjava koje su negativno djelovale na klimu među državama i narodima, čak do toga da je postala predmet poruge. Sjetite se samo onih čokoladica…

Sa druge strane, najprije Nikolić, ali i Vučić i njihova garnitura, vrlo su desni, često s nekontroliranim i grubim izjavama.

Revidiraju povijest čak i efikasnije od naše desnice. A vlade, pa i onda dok je na vlasti bio Milanović, kao da su se bojale slijediti dobre vibracije s predsjedničke razine i praktično rješavati brojne probleme u međusobnim odnosima. Danas su odnosi vrlo loši jer desne vlade, a i predsjednici u obje zemlje, konfrontaciju sa susjedima koriste radi ”bildanja” vlastite unutarnjopolitičke pozicije. Rekao bih da od dvijetisućitih odnosi nikada nisu bili lošiji.

U čemu je problem hrvatsko-srpskih odnosa i zašto ti odnosi, ni gotovo četvrt stoljeća nakon završetka rata, nikako da se istinski normaliziraju?

Plenković je potpuno u pravu. Štoviše, rekao bih da je ta plava boja dobro prošarana crnim prugama. Promjena boje, bolje promjena dominantnog svjetonazora, odnos prema manjinama, prema ljudskim pravima, prema antifašizmu, socijalna osjetljivost, drastično su drukčiji, lošiji

Od mnogih razloga izdvojit ću neke. Prvo, postoje desni politički koncepti u obje zemlje koji u drugoj državi i naciji vide prirodnog i trajnog neprijatelja. To su politike čiji eksponenti i danas pjevaju o salati i klanju Hrvata ili Staroj Gradiški i Neretvi koja nosi Srbe. Neočetništvo i neoustaštvo najradikalniji su izdanci tih političkih koncepata koji se međusobno hrane. A danas su puno bliže vlasti nego što su ikada bili.

Drugo, i manje radikalne, pa i lijeve politike boje se da otvorenošću prema susjedima ne izgube širu podršku, da ih se ne etiketira kao izdajnike. Zbog ovakve mi je kukavičke politike posebno žao. Pa što ako vas, kao mene, likovi poput Zdravka Tomca ili Zvonimira Šeparovića proglase veleizdajnikom!?

Treće, postoje ljudi čije su obitelji ozbiljno stradale u ratu i koji naprosto ne mogu prijeći preko toga. Takve ljude treba razumjeti, ali ne i podilaziti im.

Četvrto, među državama i ljudima brojni su neriješeni problemi koji izazivaju ogorčenost kod ljudi.

Konačno, dio veteranskih organizacija staru slavu održava tvrdom retorikom i otporom politici pomirenja i normalizacije odnosa.

Zapravo, ključan je problem što na sceni, u političkim vrhovima, nema političara koji razumiju važnost dobrosusjedskih odnosa i za mir, i za gospodarstvo, i za ukupni društveni razvoj sa obje strane granice, koji imaju snagu i hrabrost uhvatiti se ukoštac sa ekstremistima i neracionalnim populizmom.

Zašto je u Hrvatskoj odjednom toliko retrogradnih procesa – od veličanja NDH, javnog osporavanja prava nacionalnih manjina (nedavni istup potpredsjednike Sabora Milijana Brkića u kojem je Miloradu Pupovcu poručio kako u Hrvatskoj odlučuju Hrvati), do sve glasnijih pokreta za zabranu pobačaja ili onih koji se protive cijepljenju djece? Što je uzrok tome?

Bernardić ima vrlo tešku zadaću, tim više što je i prije svog izbora bio stalno na meti medija i svojih kolega iz stranke. Ali, očekujem da će se SDP stabilizirati i ponovo postati jaka stranka. Bernardić zaslužuje mirniji period dokazivanja i konsolidacije. Mislim da ima puno više kapaciteta no što sugeriraju pojedini komentatori ili njegova oporba u stranci

Vraćam se na tezu o plavoj Hrvatskoj temeljito prošaranoj crnom bojom i upornom, sistematskom radu desnice, posebno one tvrde, da institucionalno i izvaninstitucionalno promijene svjetonazorsku sliku Hrvatske. Sa druge strane, ljevica je mlitava i iscrpljuje se aktivnostima malog općeg utjecaja.

Čak i kad je imala vladu, nije imala snage, primjerice, promijeniti udžbenike u dijelu koji govori o Drugom svjetskom ratu. Što se prava nacionalnih manjina tiče, izgleda da g. Pupovcu ispadi poput Brkićevih nisu problem. Kao ni ustašofilija, zatiranje antifašističke tradicije i diskriminacija Srba. Da je drukčije, vjerojatno ne bi ponovo ušao u političke zaruke s HDZ-om, kojega je toliko puta opravdano kritizirao zbog odnosa prema manjinama i antifašizmu. Zapravo, ispada da su te kritike prigodničarska poza.

Ove najnovije zaruke posebno su dojmljive jer su kumovi Hasanbegović, Esih i Glasnović najtvrđa desnica, koja se posebno ističe povijesnim revizionizmom i desnim radikalizmom. Očito, postoje važnije stvari koje opredjeljuju g. Pupovca na podršku HDZ-ovoj vladi od svjetonazora i praktične politike prema manjinama i antifašizmu.

Problemi izazvani slomom Agrokora, čini se, samo su gurnuti pod tepih, a zakon donesen za njegovo spasavanje, kažu mnogi, ne može riješiti taj golemi problem. Očekujete li da bi slom Agrokora mogao imati dalekosežne i dugotrajne posljedice, koje bi mogle zaustaviti krhki oporavak gospodarstva?

Sigurno je da će slom Agrokora imati velike i dugoročne posljedice. Volio bih da ih Vlada limitira i da Agrokor ne povuče u ponor ostatak hrvatskog gospodarstva. Mislim da će glavni udar tsunamija Agrokor tek doći. Rekao bih da nitko ne može predvidjeti sve posljedice.

Donošenjem Lex Agrokora Vlada je povukla ambivalentan potez koji možda može privremeno ublažiti posljedice sloma. Ali, ne vjerujem da je taj riskantan potez dovoljan da spriječi slom. Naravno, uvijek se postavlja i pitanje pravednosti rasporeda tereta sloma i treba li Vlada tu intervenirati.

(Prenosimo iz beogradskoj tjednika Novi magazin, broj 318 od 1.6.2017.).

    •  Kako sam se 1969. probio kroz strašnu željeznu zavjesu do SAD-a
    •  S Predragom je svaki susret učvrstio magiju prvog
    •  Nova meta gorčine Glogoškog

> Svi tekstovi ovog autora