Između stvarnog i hinjenog antifašizma

Najnovijom, barbarskom devastacijom Partizanskog groblja Mostar je, za nadati se neželjeno za većinu svojih stanovnika, dospio, kao jedna od vijesti, na stranice novina, portala i u informativne emisije elektronskih medija.

Ta vijest je na ovdašnjim prostorima negdje objavljena kao udarna, negdje kao sporedna, a negdje je potpuno prešućena. Naravno, ovisno o diskursu dominantne politike u sredinama u kojima izlaze mediji i priležnosti uređivačke politike. Tužno je da su se sukladno tome ponašale i lokalne politike.

A riječ je o memorijalnom kompleksu – remek-djelu velikog beogradskog arhitekta Bogdana Bogdanovića, kojeg je osobno otvorio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, 25. rujna 1965. godine, u prigodi obilježavanja 20. godišnjice povlačenja okupatorskih i kvislinških vojnih formacija iz Mostara.

Nakon uvođenja višestranačja 1990. godine groblje je u više navrata bilo skrnavljeno i vandalski oštećivano u ”obračunima” s mrtvim partizanima i slavnom antifašističkom prošlošću Mostara.

Devastacija nije zaustavljena ni nakon što je spomen groblje, na kojem se nalazi 630 kamenih nadgrobnih ploča (koje asociraju na presječeno deblo stabla – simbol prekinute mladosti) s uklesanim imenima poginulih pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, 23. siječnja 2006. godine proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. 

Divljanje škriparskih sljedbenika

Posljednji takav čin se dogodio u noći s 14. na 15. lipnja ove godine kada su ”nepoznati počinitelji” uništili više od 600 nadgrobnih spomen-ploča.

Rušilački pohod je bio tako sustavan i takvih razmjera da je čak i mostarski gradonačelnik Mario Kordić morao izjaviti ”kako čvrsto osuđuje vandalizam” te uz ocjenu da ”Mostar ovo nije zaslužio” izjavio kako ”od institucija očekuje kažnjavanje vandala”.

Iako, on bi se prvi trebao zapitati (a da stvarno misli ono što je rekao – i zabrinuti) o tome da, eto, nitko te noći nije ništa vidio niti čuo, iako je rušenje (duž tri stotine metara dugih serpentina koje se protežu na 24 metra visinske razlike) potrajalo satima uz buku koju sigurno nije mogla zatomiti topla ljetna noć.

Odnosno, kako je to duhovito primijetio Zoran Šprajc: ”Nisu čuli kako se ruši Stari most, pa kako će vidjeti da se razbija Partizansko groblje”.

Sa sigurnošću se može reći da divljanje škriparskih sljedbenika nije slučajno uslijedilo uoči samog obilježavanja 71. godišnjice bitke na Sutjesci, po mišljenju mnogih, prijelomne bitke u Drugom svjetskom ratu na jugoslavenskom prostoru.

Bio je to novi, najbrutalniji do sada, iskaz želje da se promijeni nepromjenjivo – da se promijeni povijest. Špiljarski, po noći, rušenjem spomeničkog remek-djela mostarskoj, partizanskoj mladosti, njihovim ubijanjem po drugi put, htjeli su ujedno poslati i jasnu poruku o tome što misle i o poginulim partizanima na Sutjesci. 

Hrvatska šutnja

Mediji u Hrvatskoj, u čijem Ustavu je antifašizam zapisan kao jedan od temelja suvremene, demokratske Hrvatske, gotovo da su i prešutjeli taj događaj u ”stolnom gradu Hrvata u Bosni i Hercegovini”.

Hitra i uspaničena reakcija bi zasigurno uslijedila da je pala cigla s mostarske hacijende Dragana Čovića, podignute, eto, baš na Radobolji – a gdje bi drugdje?!

Nije se čulo ni premijera Andreja Plenkovića, negdašnjeg pripadnika zlatne mladeži komunističke elite, a bogme ni predsjednika Zorana Milanovića, sina iste te elite i u posljednje vrijeme velikog zagovornika i brižnika nad sudbinom Hrvata u Bosni i Hercegovini, točnije samo u Federaciji BiH, a još točnije u Hercegovačko-neretvanskom kantonu.

Prešućivanjem tog događaja u gradu nad kojim (sestrinski) HDZ ima potpunu kontrolu i u kojem je hrvatski predsjednik sve omiljeniji u istoj vladajućoj garnituri, potvrdilo se da je njihovo protokolarno svetkovanje Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj u biti izraz krajnje licemjernog odnosa spram onih koji su svojom žrtvom u Narodnooslobodilačkoj borbi omogućili uspostavu Hrvatske u današnjim granicama, a njima ugodnu i povlaštenu mladost.

Možda zato (gledajući kako se ponašaju te što i kako govore o Bosni i Hercegovini), jer na partizanskom groblju nisu sva imena hrvatska, ili ih nema dovoljno po nečijoj mjeri. A možda zato jer ne poštuju ni datume iz hrvatske antifašističke prošlosti, kao što je, primjerice, dan osnivanja prve hrvatske, Narodne vlade, ustoličene baš u Splitu 14. travnja 1945. godine.

Šutnja je obavila i grad Split. Grad pobratim grada Mostara. Grad u kojem jedna od najdužih ulica nosi ime grada na Neretvi. Grad s kojim dijeli i istu veliku i slavodobitnu antifašističku prošlost. Grad s kojim dijeli i istovjetnu spomeničku baštinu, ali i sudbinu spomenika koje je napravio Bogdan Bogdanović.

Naime, danas se više malo tko sjeća da je Bogdanović autor spomenika braniteljima Splita iz 1943. godine, na Klisu ponad grada. Spomenik ”Palim borcima – Čuvarima slobode” otkriven je 1987. godine, a potpuno uništen 1995. godine.

Riječ je o spomeniku podignutom u čast partizana poginulih braneći Split za vrijeme njegovog prvog oslobođenja u Drugom svjetskom ratu, u rujnu 1943. godine, nakon kapitulacije Italije.

Naime, 9. rujna Narodnooslobodilački odbor je preuzeo kontrolu nad gradom, a 27. rujna su u njega ušle okupacijske njemačke i kvislinške ustaške snage. Borbe su se prvotno vodile za osiguravanje slobode, a potom radi omogućavanja izvlačenja ljudstva, tehnike, oružja, hrane, ranjenika i civila iz grada.

U partizanskim dokumentima nema preciznih podataka koliko je partizana poginulo u cjelokupnoj splitskoj operaciji, ali se njihov broj, prema njemačkim podacima, procjenjuje na oko 500, uz masovna civilna stradanja kao posljedice terora (oko 700 žrtava), koji je bio tako okrutan da je čak i ustaški ministar Edo Bulat bio zgrožen. 

Zaustaviti hod fašizma

U godini koja se u Hrvatskoj slavi kao pobjedonosna, spomenik na Klisu je potpuno uništen. Rastavljen u ”proste faktore”. Nitko o njemu ne progovara, gotovo da ga se nitko ni ne sjeća.

Čak je i Slobodna Dalmacija u povodu smrti Bogdana Bogdanovića nabrojala njegove najvažnije spomenike, ali se nije sjetila spomenika na Klisu.

Taj zaborav je oslikan i spomenutom šutnjom. Nitko iz grada, ali i iz političkih stranaka i takmaca na izvanrednim izborima za gradonačelnika i Gradsko vijeće nije našao za shodno da reagira na uništavanje spomenika u Mostaru.

Znakovito, čak i oni koji se pozivaju na njegovanje antifašističke tradicije i diče se isticanjem svog antifašizma. Dakle ni lijevi, a ni oni koji se takvima deklariraju, ili ih takvima smatraju.

Grad u kojem je 2.271 poginulih boraca i žrtava fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu bilo rođeno, odšutio je zlodjelo u Mostaru kao da ga se to ne tiče i kao da je to događaj onkraj svijeta.

A trebalo je, trebalo je kao što su to učinili povjesničar Dragan Markovina i predsjednik Udruge veterana Domovinskog rata (VeDR-a) Ranko Britvić, ne samo reći, nego i otići u Mostar i tamo progovoriti i osuditi zločin.

Jer, to je prvi i najmanji korak kojeg treba uraditi da se zaustavi zahuktali hod fašizma, čiji je cilj izbrisati sjećanje na najslavnije pobjedonosne dane naroda s ovih prostora.

U toj funkciji je i rušenje oko 3.000 spomenika i spomen obilježja Narodnooslobodilačkoj borbi, ukidanje naziva ulica i ustanova, prekrajanje udžbenika…, a kako bi se stvorile pretpostavke za ”kreiranje nove povijesti”, a u biti zadovoljili nezajažljivi apetiti nacionalističkih oligarhija, spremnih da u cilju ostvarenja svojih interesa upregnu i Moloha.

I zbog toga se, u izjavi VeDR-e, ne bez razloga kaže i upozorava da su ”zaprepašćujući razmjeri mržnje prema antifašističkom pokretu i antifašističkom nasljeđu. Nemojmo se zavaravati. Među nama su prisutni zločinački umovi, sutra potencijalni lako zamislivi koljači svih drugih i drugačijih”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića

> Svi tekstovi ovog autora