Izopačena umjetnost i sterilna prošlost

Ispred arkada Hofgartena natiskalo se mnoštvo ljudi. Iznad ulaza, velikim slovima, na njemačkom: IZLOŽBA pa ispod toga: IZOPAČENA UMJETNOST. Ulaz slobodan.

Tko god je došao na izložbu svjestan je da ovdje neće slaviti umjetnost već nazočiti egzekuciji. Tko god prekorači prag, stupa u pomno režirano čistilište moderne.

Zidovi su skučeni, slike vise u kaosu, zbijene jedna uz drugu – klaustrofobično je. Crvene brojke na okvirima vrište kupovne cijene u lica posjetitelja – inscenirana provokacija zavisti u vremenu opće oskudice. U četiri mjeseca – koliko će izložba trajati – preko dva milijuna ljudi proći će kroz ove prostorije u samom srcu Münchena. I da: ljeto je u srpnju 1937.

U središtu tog izrežiranog teatra stoji Adolf Ziegler. On, ljubitelj sterilnog savršenstva, glavni je odgovorni za organizaciju ove izložbe i direktor je Komore likovnih umjetnosti Reicha. Njegov glas melodramski odzvanja prostorom dok otvara izložbu:

”Nalazimo se na izložbi koja sadrži tek djelić onoga što je bezbroj njemačkih muzeja, novcem radnoga naroda, kupovalo i gomilalo kao njemačku umjetnost. […] Oko sebe vidite ove izrode ludila, drskosti, neznanja i izopačenosti. Svima nam se gadi ovaj prizor.”

U tom se trenutku dogodilo nešto što je uvelike nadišlo puku političku cenzuru. Bio je to pokušaj amputacije vizualnog pamćenja cijelog jednog naroda. Trenutak u kojem je moć odlučila kirurški korigirati lice prošlosti.

No kakve to veze ima s prošlošću? Skloni smo plemenitoj pretpostavci da čovjek teži za budućnošću jer teži napretku. Kada politike i ideologije obećavaju, one obećavaju bolje sutra. No, zaviri li se dublje u ponore kulturne povijesti, otkriva se mračniji nagon: budućnost je sama po sebi praznina. Ona je neispisani list. Vakuum koji zapravo nikoga ne zanima jer nema ožiljaka, nema suza i nema identiteta.

Prošlost je, s druge strane, puna života. Ona pulsira, vrišti, proturječna je, prljava i često neizdrživo neugodna. Nju je teško previdjeti jer otkriva i naličje samosvijesti. Budućnost nam pak daje iluziju da je moguće izgraditi pozornicu s koje će se preoblikovati i to naličje vlastitog identiteta – te da se i naknadno može zagospodariti vlastitom prošlošću. Upravo se zato ”osvaja” budućnost.

Prošlost nas ljuti; njezino neuljepšano lice trajna je provokacija naših ”ideala”. Stoga zaposjedamo ono što dolazi kako bismo ono što je bilo mogli naknadno ”pročistiti”. Iz te perspektive, budućnost je ono što je bilo.

Natrag na izložbu! I konkretizirajmo čitavu stvar jednim primjerom. Jedno djelo na toj münchenskoj izložbi utjelovilo je tu provokaciju prošlosti radikalnije od gotovo ijednog drugog: ”Ecce Homo” Lovisa Corintha iz 1925. godine.

Corinthov ”Ecce Homo” nudi nam Krista kojeg bismo, u njegovu povijesno-biblijskom okviru, na prvu mogli prepoznati: lik pred sudom svijeta, vezanih ruku i s trnovim vijencem na glavi. No, tu prestaje svaka utjeha tradicije. U središtu platna, odjeven u grimiz, stoji čovjek Isus – no njegova je koža sablasno blijeda, gotovo žuto-bijela, natopljena krvlju koja kao da još isparava.

Ono što ovu sliku čini radikalno uznemirujućom jest njezin okvir. Corinth biblijski martirij čupa iz bezvremene mitologije i baca ga izravno u sterilnu, birokratsku studen suvremene vojne bolnice. Krista ne okružuju rimski centurioni, već liječnik u bijeloj kuti i vojnik u uniformi – sablasne figure Weimarske Republike dvadesetih godina.

Scena je to koja prokazuje društvo koje čovjeka promatra isključivo kao objekt: s jedne strane kao biološki materijal za medicinsko seciranje, a s druge kao potrošnu sirovinu za ratnu mašineriju.

Krist je ovdje univerzalni simbol tog smrvljenog pojedinca. On je bolestan, nemoćan i stiješnjen pred hladnim aparatom društva koje prema njemu ne gaji empatiju. Cijela perspektiva slike gurnuta je naprijed, u krilo promatrača, stvarajući klaustrofobičan osjećaj bezizlaznosti.

Sam slikarski postupak prati tu unutarnju dramu. Corinthov potez kista je nervozan, gotovo paničan; boja je nanesena debelo, grozničavo i pastozno, kao da umjetnik, i sam na zalasku života i obilježen posljedicama vlastite bolesti, više nema vremena za lažnu estetiku glatkih površina. To više nije slikanje, to je fizički obračun s platnom. Nakon moždanog udara 1911. godine, njegova se ruka oslobađa discipline i prelazi u razliveni, ekspresionistički krik, pretvarajući boju u pulsirajuće meso same istine.

Za nacionalsocijaliste je ova slika bila sakrilegij. U njihovom ludilu korekcije povijesti, sveto nije smjelo biti napaćeno ili ”deformirano”. Dok je njihov svjetonazor zahtijevao arijevsku čvrstinu, atletsku formu i nepokolebljivu volju bez slabosti i nejasnih kontura, Corinthov Krist nudi upravo suprotno: nezaštićenu istinu ljudskog postojanja, okrutnost onoga ovdje i sada. Stoga je njegovo majstorstvo sustavno klevetano kao ”neznanje” i ”duševna neuravnoteženost”, jer je taj sirovi prikaz patnje izravno rušio herojski narativ planiran za vječnost.

Selektivno izvlačeći ideale kojima bi maskirali vlastitu ideološku prazninu, nacisti su pljačkali povijest umjetnosti bez ikakve kontekstualne pozadine. Iz antike su crpili proporcije klasičnog kiparstva, proglašavajući ga ”nordijskim” naslijeđem kako bi konstruirali mit o savršenom tijelu, dok su njemačku romantiku dekontekstualizirano sveli na banalne motive ”krvi i tla”. Stvorili su fiktivnu, idiličnu prošlost bez mrlja – laboratorijski uzgojen svijet u kojem su seljak, šuma i heroj služili kao paravan za bijeg od nemirne stvarnosti i modernih društvenih lomova.

Kratki ekskurs: Pisati o umjetnosti nakon izložbe o Izopačenoj umjetnosti prekoračilo bi granice unutar kojih sam odlučio pisati. No da bih upotpunio ovu temu, čini mi se neizbježnim progovoriti i o umjetnosti nakon politike ”pročišćavanja”. O tome ću pak pisati u dijelu koji bi bio drugi i koji će se ipak okrenuti onome budućem, i to na način kako su to učinili mnogi među onima koji su iz javne difamacije prešli u potpunu nevidljivost.

No natrag na temu!

Ovo seciranje prošlosti nije se ograničilo samo na vizualnu umjetnost. Slična izložba organizirana je 1938 u Düsseldorfu, s ciljem demoniziranja moderne glazbe. Beethoven i Wagner pretvoreni su u ”akustični spomenik” koji je trebao legitimirati njemačku nadmoć, dok je sve ostalo – od jazz improvizacije do Schönbergove atonalnosti – odbačeno kao povijesna izdaja. Bio je to pokušaj izgradnje budućnosti od mramora i marševa, svojevrsne ”povijesti bez sjena”. U toj sterilnoj viziji, Corinthov napaćeni Krist ili disonanca moderne morali su nestati, jer su previše vjerno podsjećali na to da je čovjek, u svojoj ogoljenoj istini, krhko biće koje ne može stati u kalup ideološkog savršenstva.

Zašto o ovome pišem? Pouka izložbe iz 1937. godine nije – naime – isključivo povijesna. I mi živimo u vremenu ”pročišćavanja” kulture i umjetnosti, zaglađivanja biografija ili uklanjanja djela iz javnog vidokruga jer ne odgovaraju moralnom standardu zamišljene budućnosti ideoloških sustava.

U sklopu novih ”kulturnih ratova” na Zapadu, sloboda izražavanja ponovno uzmiče pred retorikom koja kulturu dijeli na ”patriotsku” i ”ideološki nepodobnu”.

Jedan od najbrutalnijih suvremenih primjera ”pročišćavanja” kulture odvija se u SAD-u, gdje su muzeji Smithsonian postali taoci Trumpove administracije. Koristeći ekonomske ucjene, vlast nameće ultimatume za preoblikovanje postava prema ”patriotskom” kalupu, dok se djela koja otvaraju bolna pitanja rasizma ili rodnog identiteta javno difamiraju. To je izravan pokušaj da se muzej, umjesto prostora kritičkog sučeljavanja, pretvori u laboratorij za proizvodnju politički poželjne stvarnosti.

Slični se mehanizmi kontrole učvršćuju i u Europi. U Slovačkoj i Mađarskoj država izravno intervenira u samostalnu politiku muzeja i ukida financiranje institucijama čiji se programi smatraju previše ”progresivnima”. Pod parolom jačanja ”nacionalnog identiteta”, suvremena umjetnost koja kritizira vlast ili tematizira manjinska prava proglašava se štetnom i ”nenacionalnom”. Ovi procesi nas podsjećaju da je nagon za ”čišćenjem” kulture i potiskivanjem ambivalencije živ i danas, te da borba za slobodu umjetnosti ostaje trajna zadaća.

I danas se dakle političke ideologije bore za ključeve ”povijesnih laboratorija” u kojima se, pod krinkom morala ili domoljublja, retušira prošlost i kirurški uklanja njezina ambivalentnost. Žudi se za poviješću koja nas ne uznemirava, za narativom koji je gladak i sterilan. No, takva pljačka prošlosti radi ideološkog komfora vodi nas u svijet bez ogledala – u pustinju u kojoj vidimo samo ono što očajnički želimo biti, a gubimo vid za ono što uistinu jesmo.

Paradoks je očit: dok se suvremeni čuvari identiteta zaklinju u ”kršćanske vrijednosti” kako bi difamirali sve što je drukčije, oni zapravo ponavljaju čin cenzure iz 1937. godine. Corinthov Ecce Homo danas je bolno aktualna analogija. Njegov Krist – blijed, izmučen i nepodnošljivo ljudski – i dalje biva izgnan. Ideologije koje slave ”patriotski identitet kršćanstva” ne žele Krista koji krvari i pati s odbačenima; oni žele Krista od mramora, lišenog boli, koji služi kao ukras njihovoj moći. Kao da kršćanstvo s tim čovjekom-Isusom više nema nikakve veze.

Stvarna sloboda, stoga, ne leži u ovladavanju sutrašnjicom, već u snazi da izdržimo provokaciju jučerašnjice: odbaciti sterilne maske ideološkog savršenstva i usuditi se zagledati u ono što je Corinth prepoznao pod slojevima grozničave boje: u meso, bol i nepatvorenu krhkost koja nas čini ljudima. Jer tek u onom trenutku kada prestanemo retuširati vlastite rane i hrabro upremo prstom u ogoljenu, napaćenu istinu postojanja, možemo doista reći: Ecce Homo!

Ona povijest koja nas ima hrabrosti zaboljeti, koja nas uznemiruje bez jeftine utjehe, jest povijest u kojoj smo uistinu slobodni

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto moderne ideologije posrću pred umjetnošću

> Svi tekstovi ovog autora