autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Izvolite raspisati referendum za Inu

AUTOR: Sanja Modrić / 28.12.2016.

Sanja Modrić

Plenkovićeva Vlada odlučila je odriješti praznu kesu i otkupiti od MOL-a njihovih 49,08 posto Ine. To je oko 15 milijardi kuna.

Doduše, mašta našeg državnog Djeda Mraza iz Banskih dvora radi svašta ne bi li potaknula općenarodno veselje na temu renacionalizacije Ine, pa se akvizicija uvaljuje HEP-u i mirovinskom fondovima.

Ali, ovako ili onako, neposredno ili posredno – nije fora da se lažemo – taj užasni novac nema tko drugi platiti nego građani Hrvatske koji rade i uljudno doznačuju državi porez.

Premijer nam je navodno sretnu vijest osobno saopćio na Badnju večer, pet minuta nakon što je iz Ženeve došla nepobitno vrlo loša vijest da smo izgubili jedan od dvaju procesa međunarodne arbitraže s MOL-om.

Sud nije utvrdio postojanje koruptivnih okolnosti, pa nema ni uvjeta za poništenje ugovora o predaji plinskog biznisa Mađarima.

Premijer nam je navodno sretnu vijest osobno saopćio na Badnju večer, pet minuta nakon što je iz Ženeve došla nepobitno vrlo loša vijest da smo izgubili jedan od dvaju procesa međunarodne arbitraže s MOL-om

Dragi Hrvati, sretan nam Božić, Nova godina i, razumije se, lokalni izbori, izvikuje Vlada zvoneći zvoncima i mašući čekom bez pokrića na 15 milijardi, koji ćemo uskoro predati MOL-u da bismo preuzeli Inu.

To je Plenković valjda ishodio na hitnoj telefonskoj sjednici Vlade na sam dan Isusova rođenja. Halo, halo! Propala arbitraža, kupujemo Inu! Tko je za? Marići? Martina? Svi? Odlično. Neka se sazove press konferencija. Moramo doma na bakalar.

I, naravno, sve su parlamentarne stranke podržale tu domoljubnu odluku. Tko bi se usudio zucnuti išta protiv kad je riječ o otkupu tuđinske polovice naše mitske ”strateške tvrtke”, ponosa našega i dike, kompanije koju su politički postavljane uprave krčmile dok je išlo, a onda je, za nešto para, isporučena u krilo Mađarima.

No kad smo popili šampanjac i zapljeskali toj oksimoronskoj ”pobjedi u porazu” inspiriranoj iz Ženeve, htjeli bismo znati što će uopće hrvatskoj državi Ina? Što će s njom, naime?

Hoće li ”država” svom monopolskom mezimcu obnoviti obje rafinerije, i u Rijeci, i u Sisku, tu gomilu gvožđurije, kad nema dosta posla ni za Rijeku?

Čiju ćemo to i koju naftu prerađivati, i za koja tržišta, pa već sada radimo s uvoznom, naše je malo i sve manje, debeli višak kapaciteta je jedan kroz jedan, a bušenje Jadrana je bauk.

Smjera li Vlada na poslovanje s gubicima i tko će onda plaćati tu nerentabilnost ako ne opet mi, građani Hrvatske?

Ali, ovako ili onako, neposredno ili posredno – nije fora da se lažemo – taj užasni novac nema tko drugi platiti nego građani Hrvatske koji rade i uljudno doznačuju državi porez

Hoćemo li se utaliti samo s Rusima? I što onda s Amerikancima?

Dakako, prednost je da INA može biti zgodna šumovita oaza za doživotno uhljebljivanje partijskih parazita, ali valjda bi ipak trebalo pitati porezne obveznike žele li plaćati uspostavu još jednog, novog utočišta s pet zvjezdica za stranački kadar s kojim nitko ne zna što bi, a mora ih zbog vražjih izbora držati uza se.

Nije li smiješno, drsko i autoritarno, da se u Hrvatskoj na referendumu odlučivalo o ”definiciji braka”, premda je svačiji brak samo njegov privatni trošak.

A za trošak od 15 milijardi, plus ogromne naknade Mađarima koje tek slijede na ime plinskog biznisa, za svotu koju će uzeti iz naših džepova, referenduma nema, kao što nema ni pitanja, ni potpitanja, a ni rezervi?

Izvolite, gospodo, raspisati referendum za otkup Ine pa neka ljudi kažu hoće li dati pare ili neće. Budući da te milijarde nisu vaše, nego naše.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora: