J.Carter, posljednji predsjednik koji se stvarno molio Bogu

Posljednje nedjelje u godini, 29. prosinca 2024, dok su hrvatski građani birali svoga predsjednika, kroz gomile infotejment smeća do nas se probila vijest da je u svome domu, na farmi u Georgiji, umro trideset i deveti američki predsjednik Jimmy Carter.

Dogodi se tako ponekad da se nekim dugim ljudskim životom spoje međusobno udaljene epohe, ili da nas smrt osobe koju nismo poznavali, ali smo živjeli u njezino vrijeme, na čas spoji s vremenima našeg djetinjstva. I onda nam se učini da je umro netko blizak, i da je s njegovim nestankom sa svijeta minuo bogat kontingent naših najosobnijih sjećanja.

Onoga dana kada je prestao biti predsjednik, zbilo se to 20. siječnja 1981, kad nakon izbora u studenom 1980, i uvjerljive pobjede, predsjednikom postaje Ronald Reagan, Carter je bio pedesetšestogodišnjak. Sljedeće skoro četrdeset i četiri godine, ili skoro pola svoga svjesnog života, ostat će bivši predsjednik. Nitko to nije bio duže od njega, niti je ijedan američki predsjednik živio tako dugo.

Jesenas je, već teško bolestan, iz hospicija, tog mjesta koje bi se na hrvatskom trebalo lijepo zvati umiralište, ali se govornici ne usuđuju tako ga nazvati, jer se na mrtvom latinskom jeziku i smrt lakše prihvaća, Carter poželio još samo to da poživi do američkih izbora i da dadne glas Kamali Harris. Želja mu se ispunila, glasao je, doživio je poraz, i umro na vrijeme, da ne dočeka 20. siječnja 2025, kada će Trump postati predsjednik. Ako bismo život uzdizali u priču, bila bi to sudbina dobrog, pomirenog kršćanina.

Doista, Jimmy Carter bio je posljednji zbiljski kršćanin na čelu Sjedinjenih Američkih Država. Baptist koji se redovito, više puta dnevno, molio Bogu, i vrlo je ozbiljno radio na tome da svoja građanska uvjerenja miri sa svojom vjerom.

Za razliku i od bezbožnika, i od vjerskih fanatika, koji se religijom služe kao političkom ideologijom, tako što je vješto prilagođavaju svojim operativnim političkim potrebama, on je, čini se, doista bio vjernik. I lučio je Boga od crkvene institucije: recimo, kada je njegova crkvena institucija odlučila da žene neće više moći biti pastori, Carter je napustio instituciju, jer da on misli kako žene trebaju u Crkvi imati istu ulogu kao i muškarci.

Sedamdeset i sedam godina živio je u braku s Rosalynn Smith. Bila je prijateljica njegove mlađe sestre Ruth, pa se u nju zaljubio. Kada je Rosalynn umrla, dao je kratku, iznimno ganutljivu izjavu. Dok god je ona bila na ovom svijetu, rekao je, ja sam znao da me netko voli i podržava.

Mjesto u kojem se rodio i umro ima manje od tisuću stanovnika. Neka južnjačka zabit, u Georgiji. Premda mu je otac bio segregacionist, nije mu branio da se druži s crnačkom djecom. Obitelj je postala čuvena po uzgoju kikirikija. Jimmyjeva majka Lillian rodila je još troje djece. Umirali su relativno mladi, sve troje od raka gušterače. Ali upravo s majkom Lillian dolazimo do nas i do naših sjećanja.

Najveći spektakl cjelokupne jugoslavenske i postjugoslavenske povijesti, mnogo veći od svih sportskih događaja, pobjeda i poraza, veći od Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. i od karijere Novaka Đokovića, vjerojatno najvećeg individualnog sportaša iz našeg dijela svijeta, spektakl sasvim sigurno veći od Nobelove nagrade za književnost, dodijeljene Ivi Andriću, i od svih umjetničkih, kulturnih i znanstvenih doprinosa ovdašnjih ljudi civilizaciji svijeta, bila je sahrana Josipa Broza Tita u Beogradu. Samo tad, i nikad prije ni poslije, samo tad i, možda, još u trenutku kada je odjeknuo pucanj Gavrila Principa u Sarajevu, našli smo se u samom središtu svijeta, usred srijede velikog čovječanskog spektakla, kojim je, na ovakav ili onakav način, obuhvaćen svaki ljudski život. Možemo sad razgovarati o tome što je jedan sprovod učinilo tako velikim, ili kakve posljedice ima činjenica da se našim zajednicama nikad nije dogodilo ništa veće ni svjetskije od jednog sprovoda, ali je smiješno i nekako nedostojno tražiti nešto što bi naše pogrebne svečanosti nadmašilo.

Jimmy Carter nije mogao doći na sahranu iz jednog danas pomalo bizarnog razloga. Započela je, nekoliko mjeseci ranije, sovjetska invazija na Afganistan, svijet se opasno nagnuo, poput stadionske tribine pod kojom je pukla trula hrastova greda, i američkom predsjedniku nije odgovaralo da se zatekne na onom mjestu na koje će sigurno doći sovjetski vođa. Nije se tog svibnja mogao susresti s njim. A da se na sprovodu nijemo mimoilaze, djelovalo bi pretjerano demonstrativno i ratoborno.

Naravno da će u Beograd, na Titovu sahranu, postati svoga potpredsjednika Waltera Mondalea, ali Carteru je, ili nekome iz njegove blizine, na um palo još nešto, mnogo bolje: u Beograd će ići i Miss Lillian. Ona će, umirovljena medicinska sestra, sa svoje osamdeset i dvije godine, uz Mondalea i uz legendarnog bivšeg ministra trgovine Averela Harrimana, biti savršeno rješenje, i jedna od najvećih zvijezda ovog sprovoda.

Sam Carter u Beogradu se pojavio dva mjeseca kasnije. Sastao se s predsjednikom Predsjedništva SFRJ drugom Cvijetinom Mijatovićem, ali najkrupnije fotografije u novinama i udarni snimci u televizijskim dnevnicima posvećeni su bili Carterovom posjetu Kući cvijeća. Tronut pred Titovim grobom i zagledan u prazninu vječnosti, imponirao je našem vrlo živom pogrebnom imaginariju.

Predsjednik je postao na izborima održanim 1976, u krajnje neizvjesnom duelu s republikanskim kandidatom Geraldom Fordom. Drugog dana po preuzimanju dužnosti, u siječnju 1977. izdao je predsjedničku naredbu kojom se proglašava opća i bezuvjetna amnestija za sve one koji su izbjegli mobilizaciju u vrijeme Vijetnamskog rata.

Njegovo životno djelo je Sporazum iz Camp Davida, što su ga potpisali egipatski predsjednik Anvar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin. Sporazum je bio sastavljen iz dva dijela: Okvira za mir na Bliskom istoku i Okvira za mirovni sporazum između Egipta i Izraela. Drugi dio funkcionira i četrdeset i pet godina kasnije, dok je prvi dio odavno propao i obezvrijeđen. Predsjednik Carter je, bez obzira na protivljenje dijelova vladajuće elite, Panamski kanal vratio Panami. S Leonidom Brežnjevom potpisao je SALT II (Strategic Arms Limitation Talks), bilateralni sporazum o smanjenju strateškoga nuklearnog naoružanja. 

S ekonomijom nije imao sreće, ili ga je, možda, zapalo takvo doba: vladao je Amerikom u doba recesije i inflacije, zadesila ga je i energetska kriza 1979. Ali izbora će ga koštati talačka kriza u Iranu.

Prethodno je, u siječnju 1979, u Teheranu s vlasti zbačena marionetska vlast šaha Reze Pahlavija, te je provedena islamska revolucija. Na vlast je došao bivši emigrant u Francuskoj ajetolah Homeini, a šah je prebjegao u Sjedinjene Države. Homeini je pozvao na kontinuirane antiameričke demonstracije, u sklopu kojih je skupina islamističkih studenata i studentica okupirala zgradu veleposlanstva i zatočila 52 američka taoca.

Nakon toga započinje duga etapa obilježena iranskim ponižavanjem Amerike i Amerikanaca, a vrhunac tog poniženja bio je bezuspješan američki pokušaj helikopterskog desanta i oslobađanja taoca. Na kraju su njihovu slobodu platili s nekoliko milijardi dolara u zlatu i obveznicama, koje su prethodno bile blokirane u američkim bankama, a na koje je pravo polagala Homeinijeva revolucionarna vlast.

Ali najveća posljedica talačke krize bio je Carterov poraz na izborima i trijumf neukoga republikanskog fanatika Ronalda Reagana, s kojim će u Americi i na Zapadu započeti neko novo doba. Fanatik u Washingtonu mnogo će se bolje razumjeti s fanaticima u Teheranu. Cartera će dugo pratiti glas jednog od slabijih američkih predsjednika. Zavisi, međutim, čime se, kakvim postignućima, njegov mandat mjeri. 

Vrijedi upamtiti da je predsjednik Jimmy Carter 17. listopada 1979. potpisao zakon kojim se uspostavlja Ministarstvo obrazovanja Sjedinjenih Država. U predizbornoj kampanji, četrdeset i pet godina kasnije, Donald Trump obećao je njegovo ukidanje, između ostalog i ovim riječima: “Isušit ćemo močvaru obrazovanja u vladi i zaustaviti zloupotrebu novca poreznih obveznika za indoktrinaciju mladih Amerikanaca sa svakakvim stvarima koje ne želite da naši mladi slušaju”.

S cinizmom dostojnim Hitlerovih reformatora tekovina europskog prosvjetiteljstva, Trump je za ministricu obrazovanja imenovao Lindu McMahon, ženu o kojoj se ne može reći više od toga da je suosnivačica World Wrestling Entertainmenta. Milijarderka, bivša hrvačica u blatu. 

Tada je Jimmy Carter već pomalo umirao, u instituciji koja se, latinizirano, naziva hospicij, premda bi se u lijepom i živom hrvatskom jeziku trebala zvati umiralište. I gledao je kako oko njega pomalo umire i njegov svijet. U onoj predizbornoj kampanji, nakon koje će pobijediti Forda, u koju je nastupio kao gotovo sasvim nepoznat političar odnekud s američkog juga, izgledom malo smiješan i neugledan, Amerikancima je nudio vjeru u novi početak, nakon strahota Vijetnama i niksonovskog sloma svih vrijednosti i svih načela.

Imao je tu prostodušnu sposobnost da oživotvori svoju vjeru.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Jimmy Carter, posljednji američki predsjednik koji se stvarno molio Bogu, a dohakali su mu vjerski fanatici).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Preseljavali se uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?
    •  Zašto radosno razbuktavamo vatru na kojoj gori Kalifornija
    •  Slobodan Šnajder i spašavanje Krleže od uprizorenja Zastava
    •  Tko za Božić puca, taj za Božić ubija
    •  Što bi nam mogla značiti poniznost u ova gorda i šugava doba
    •  Plenkovićev krvavi novac za umirovljenike i Dragana Primorca
    •  Moja domovina je u glasu Amire Medunjanin
    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora