Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak’!

Pred kraj prošlog vijeka, kao postdiplomac u Francuskoj, tri godine sam stanovao u Međunarodnom studentskom gradiću na jugu Pariza, tik uz park Montsouris. Kao i svaki pariški park, on je malo remek-djelo cvjetne i druge kreativnosti ljudi koji ljubomorno bdiju da Paris ostane najljepši grad za sve one koji vole uživati u opštem skladu i apsolutnoj ljepoti.

Bio sam okružen studentima sa svih kontinenata, a jedan od dragih prijatelja s kojim sam se zbližio bio je Bruno, Francuz sa upitnikom, otočanin koji živi sedamnaest hiljada kilometara daleko od Pariza.

Poslije prohujalih decenija u kojima sam ga potpuno zaboravio, kao uostalom i mnogo toga drugog što vam se privremeno pojavi na vidiku pa naglo nestane, na Brunu stalno mislim od sredine maja jer je on potomak naroda Kanak, kako se danas izvorno zove starosjedilačko stanovništvo nemirnog otoka na Južnom Pacifiku, Nove Kaledonije.

Htio sam ga eventualno pronaći na Facebooku, ali ne sjećam mu se prezimena, kao uostalom ni mnogih drugih stanara iz paviljona. Ostali su mi samo urezani u pamćenje njegovo blago zagasito lice, sitne naočari i kristalno bijeli zubi. I jedna tajna koju je nosio u sebi i koju mi je ispričao.

Sjećam se dobro brojnih razgovora s njim o Novoj Kaledoniji, meni dotad nepoznatom prostoru. Svi naši razgovori mogu se svesti na jedan duži razgovor tokom večere. Uz aperitiv i predjelo bio je uzdržan i odmjeravajući, uz glavno jelo i vino opušteniji, a uz desert i šampanjac potpuno otvoren.

Nije mu naravno bilo tako jednostavno razgovarati s nepoznatom osobom o tako delikatnoj temi. Kad je vidio da mi se može slobodno povjeriti, ispričao mi je mnogo toga što mi je poslužilo kao osnova za priču koja slijedi.

Bruno je jedan od onih starosjedilaca što vole Francusku zato što se Francuska mora voljeti, ali i od onih koji se nikad neće pomiriti s time da im je divna zemlja Francuska otela zemlju njihovih djedova i ne želi je vratiti vlasniku.

Podsjeća to na opis susreta s Bečom 1898. godine mladog studenta iz BiH Nikole Stojanovića koji je zapisan u knjizi Mladost jednog pokoljenja. Kad je s nekoliko prijatelja studenata, poslije dva dana putovanja, stigao do Beča ”široke bečke ulice i čuveni Ring, okružen veleljepnim zgradama, odmah su nas razbudili. Dremež je ustupio mjesto divljenju… Ovu atmosferu bezbrižnosti i topline stvarale su Bečlije svih društvenih slojeva, tako da se poslije kratkog boravka svaki stranac osjećao kao kod kuće. Neke je bunila sumnja kako može tako mio grad voditi tako nemilu politiku prema našim narodima? Smjeliji su govorili da su svi narodi dobri, a da vlade ne valjaju.”

Kao i naša mladost pod stranom upravom s kraja devetnaestog, Bruno je krajem dvadesetog stoljeća bio raspolućen između francuske kulture kojoj se divi cijeli svijet, uključujući njega, i francuske politike koja mu je otela njegovu rodnu grudu, a on to nikako ne može preboljeti i prihvatiti.

U poznoj fazi opšte otimačine zemalja koje velikim silama ni po čemu ne pripadaju niti na njih imaju prirodno pravo, u vrijeme nadmetanja s Velikom Britanijom na dalekom južnom Pacifiku, Francuska je 1853. godine osvojila i sebi prisvojila Novu Kaledoniju. Trebala je to postati francuska mala Australija, gdje bi se dovodili francuski zarobljenici iz Evrope.

Nije nikad postala mala Australija jer je premala, ali je narod Kanak doživio sudbinu Aboridžina. Od prvog dana otimana je zemlja od lokalnih stanovnika koji su preko noći od vlasnika postajali nemoćne sluge bez prava i zemlje.

Januara 1855. godine kolonizatorska uprava je zakonski proglasila svu zemlju francuskim vlasništvom. Prethodni vlasnici dobili su od svog imetka samo deseti dio.

Autohtono stanovništvo nije se željelo pomiriti s gubitkom zemlje pa je između 1853. i 1878. godine podiglo 25 buna i ustanaka. Gušenje svake pobune bilo je nemilosrdno i praćeno paljenjima, mučenjima, ubijanjima, deportacijama…

Tokom najvećeg ustanka 1878. godine počela je praksa davanja novčane nagrade za svakog ubijenog ustanika. Novac je dobivao svako ko kao dokaz donese par odrezanih ušiju ubijenih.

Čim su lovci na nagradu postali odveć halapljivi i donosili uši žena i djece, vlast je tražila glave kao dokazni materijal. Tokom sljedećeg velikog ustanka 1917. godine došlo je do velikog napretka, novčane nagrade su ostale, ali nije trebalo ništa sjeći!

Kad su 1874. godine otkrivena ogromna nalazišta nikla na tlu Nove Kaledonije, uključujući garnijerit, rijetki niklov silikat, zapečaćena je sudbina otoka jer je osnažena želja u Parizu da Nova Kaledonija ostane vječita kolonija, francusko kraljevstvo nikla i ribe. Materijalizam je desna ruka kolonijalizma i despotizma.

Po otkriću nikla krenulo je snažnije useljavanje iz Evrope koja je tada obilovala ljudima sklonim avanturama i lakoj zaradi. Nikal je prisutan na deset posto teritorije i danas, a po različitim procjenama čini 20 do 40 posto svjetskih rezervi. A bogata je i nekim drugim rijetkim metalima. Nova Kaledonija je peti svjetski proizvođač nikla i svake godine iskopa se između sedam i osam miliona tona.

U suštini, od početka francuska kolonizatorska politika bila je jednostavna. Trebalo je oduzeti što više od starosjedilaca i sve to prebaciti u ruke doseljenika, kako bogatstva tako i pravo odlučivanja o bilo čemu.

Pedeset godina prije osvajanja na Novoj Kaledoniji, na teritoriju nešto malo manjem od Slovenije, živjelo je sto hiljada stanovnika. Stoljeće kasnije ostala je trećina. Između 1880. i 1920. godine starosjedioci su pali s 40 na 27 hiljada, dok je 1901. godine doseljenika iz Evrope bilo 14.200.

S decenijama koje dolaze Pariz će činiti sve da s dovoljnim brojem zakonski privilegovanih doseljenika parira sve malobrojnijim domorocima na otoku. Do sredine prošlog stoljeća autohtono stanovništvo činilo je više od pola ukupnog stanovništva, ali s narednim godinama procenat je opadao.

Predsjednik francuske vlade Pierre Mesmer 1972. godine tvrdio je da je jedini način da se sačuva Nova Kaledonija ako broj starosjedilaca bude dovoljno inferioran: ”Samo masovno doseljavanje Francuza može spriječiti tu opasnost od traženja nezavisnosti”.

Ta opasnost koja se zove nezavisnost može se spriječiti na razne načine, naročito ako neko posjeduje veliku moć, ali se iz starosjedilaca ne može izbaciti već samo ojačati želja da budu nezavisni. Ne postoji niti jedan dan u istoriji Nove Kaledonije kad cijeli narod Kanak nije davao znak da želi nezavisnost.

Osjetilo se to naročito u nemirno doba od 1985. do 1988. godine. Poslije svakog bunta, svaka vojna ili policijska pobjeda Francuske donosila bi istovremeno politički poraz jer bi želja za nezavisnošću bila ojačana.

Tako je to oduvijek raspoređeno: uz kolonizatore ide velika sila i moć, a uz sitni nemoćni narod samo ponos i uzaludne želje.

O potpunom raskoraku između starosjedilaca i kolonizatora znakovito svjedoče riječi njihovog političkog vođe, nekoliko mjeseci prije nego što će biti ubijen, 1989. godine. Jean-Marie Tjibaou proklinje francuskog ministra za prekomorske teritorije Bernarda Ponsa, nazivajući ga ”grobarom Kanaka”, nadajući se da će ga ”sjenke mrtvih pratiti do smrti. Želim mu pakao!”

Na međunarodnom planu Nesvrstani su bili advokati Nove Kaledonije pa je u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 2. decembra 1986. godine usvojena rezolucija ”Primjena Deklaracije o davanju nezavisnosti kolonijalnim narodima i zemljama” u kojoj se navodi da Nova Kaledonija ”nije autonomna teritorija u smislu Povelje UN” te da joj treba ”dati pravo na samoopredjeljenje i nezavisnost”, kao što je to odavno određeno.

Naime, Nova Kaledonija je još 1946. godine upisana na listu zemalja koje su se trebale dekolonizirati, ali na zahtjev Francuske skinuta je s liste s obrazloženjem da stanovnici tog otoka imaju ista prava kao i Francuzi.

Nezavisnost će dobiti sve susjedne pacifičke kolonije Samoa 1962, Nauru 1968, Tonga i Fidži 1970, Papua Nova Gvineja 1975, Tuvalu i Solomonska ostrva 1978, Kiribati 1979. i Vanuatu 1980. godine, ali ne i Nova Kaledonija.

Svjestan neugasive želje za nezavisnošću, Pariz je morao taktički tražiti politički način rješavanja tog nerješivog pitanja. Vrhunac pregovora bio je dogovor koji je potpisan 1998. godine u prijestonici Nove Kaledonije, Nouméa. Taj sporazum je otišao najdalje u očekivanjima starosjedilaca, ali ipak nedovoljno daleko.

Sporazum, naime, priznaje ”legitimnost narodu Kanak na vlastitu civilizaciju, tradiciju, jezike i običaje”, kao i njihov ”identitet zasnovan na posebnoj vezi s vlastitom zemljom.” S druge strane, priznaje se legitimnost i doseljenicima koji su ”u velikom broju došli u 19. i 20. stoljeću, ubijeđeni da donose napredak”.

Ali za starosjedioce je najvažnije bilo, i na tome su insistirali, da se u sporazumu izričito pomene bezbroj nehumanih i nedostojnih poteza koji su povlačeni iz Pariza, kao što su ”oduzimanje zemlje, progon, urušavanje društvene organizacije starosjedilaca, pljačka kulturnog nasljeđa, ograničenja sloboda, ukidanje političkih prava, kao i stalna ugrožavanja dostojanstva naroda Kanak”.

Ovim sporazumom regulisano je i veoma važno pitanje izbornih lista i prava glasa. Raznim izgovorima i svjesnim manipulacijama 25 hiljada starosjedilaca ostalo je bez prava glasa pa im je bilo najvažnije da dobiju natrag svoje pravo. Tražili su i da se izborno tijelo zaključa i da pravo glasa dobiju samo oni koji žive najmanje deset godina i njihovi direktni nasljednici.

Tek 14. maja ove godine shvatilo se zašto se u periodu od 2000. do 2009. godine organizovano doselilo 32.500 kolonista koji, u principu, ne bi mogli imati pravo glasa na izborima. Pa zašto su onda dolazili? Zato što se znalo da će im jednog dana Francuska zakonski obezbijediti pravo glasa.

Stoga je francuska Narodna skupština 14. maja 2024. godine prihvatila nacrt ustavnog zakona koji omogućava proširenje izbornog tijela u koje bi se i ovi kolonisti ubacili u izborno tijelo. To je, međutim, direktno u sukobu s dogovorom iz 1998. godine.

Pokušaj da se obezvrijede i ograniče glasovi starosjedilaca i pokušaj da se proširi broj glasova doseljenika je osnovni povod i razlog žestoke pobune starosjedilaca na Novoj Kaledoniji koji je buknuo prije manje od mjesec dana. Cilj pobune je sprječavanje izglasavanja zakona predloženog 14. maja. Mnogi od nas su pratili izvještaje o sukobima, ali malo ko je znao suštinu problema.

Medijsko pokrivanje kanačke pobune i njihovih stradanja očekivano je pod kontrolom. Mnogo toga se prešućuje i ne objašnjava suština. Blokiraju se društvene mreže, kako se ne bi širile scene žestokog nasilja nad starosjediocima.

Kao i u vrijeme francuskih ratova u Vijetnamu i Alžiru, koriste se isti propagandni lajtmotivi pa je narod koji se buni medijski predstavljen kao varvarski i nasilan.

Starosjedioci imaju naravno svoje mane. Bruno mi je otvoreno kazao da je najveća mana unutar Kanak naroda rasizam koji tvrdoglavo opstaje pa i jača. On ga nema i smeta mu što postoji, mada ga razumije. Ta pošast nije nimalo bezazlena i znak je da bi eventualna nova, ”slobodna” vlast bila rasistička i osvetnička.

Ne sumnjam da bi na tom spornom otoku izbilo potpuno rasulo kad bi Nova Kaledonija postala nezavisna, a siguran sam da nikad ne bi dosegnula ekonomsku razinu i blagostanje koje im može obezbijediti samo Francuska. Bilo bi i nostalgije. Ali bila bi svoja na svojoj zemlji, živjela svojim životom pa makar stoput bio pogrešan i siromašan.

Victor Hugo veli da su ljudi slobodni po duši i ako im oduzmete dušu nestaje slobode. Veliko je pitanje hoće li Francuska slobode, jednakosti i bratstva, Francuska Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, zatvoriti svoju fabriku neslobode, nejednakosti i nebratstva i prepustiti je starosjediocima? Vrijeme u kojem živimo je takvo da se to prije neće dogoditi nego što će se dogoditi.

Ali ono što je sigurno je da krv na otoku nikad nije prestala teći i da nažalost nikad neće prestati teći, sve dok se sudbinsko pitanje ne riješi trajno, ma kako dvije strane imale potpuno suprotne ideje šta je to trajno rješenje. Stoga se i sudbina otoka vrti oko ove moralne dileme koja je trenutno u raljama politike, tamo gdje se gubi svaki moralni smisao i racionalna rješenja.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Compañero presidente Salvador Allende
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?

> Svi tekstovi ovog autora