Jačanje demokrature, hrvatske oligarhijske države

Odabir kandidata za europske parlamentarne izbore 2019. izazvao je u hrvatskoj javnosti, opravdano, raspravu o načinu toga odabira. Zanimljivo je da kontroverze nisu izazvali rečeni odabiri u drugim strankama koliko u vladajućoj stranci – HDZ-u.

Očito da odabiru Tonina Picule i Biljane Borzan nitko nije imao što prigovoriti, jer se radi o europarlamentarcima koji su svojim istupima i inicijativama u EU parlamentu stekli značajnu pozitivnu popularnost, a za druge stranke, osim Amsterdamske koalicije, to pitanje i nije previše intrigiralo javnost.

HDZ se proslavio svojom listom kandidata koja je izgleda sastavljena po ukusu šefa stranke Andreja Plenkovića. Tako su na listu bačeni Karlo Ressler i Marijana Babić, bivši asistenti samoga Plenkovića u Europskom parlamentu.

Osim toga, na listu su bačeni i ljudi iz lokalne HDZ-ovske politike za koje je logično pretpostaviti da baš nemaju nekog iskustva, veze ili afiniteta prema europskim poslovima. Razni župani, kao što su to šibenski i brodsko-posavski ili pak državna tajnica u Ministarstvu prometa i šef lokalne razvojne agencije, pa čak ni međimurska zastupnica iz Sabora, kao ni ravnatelj lokalne lučke uprave ne odaju dojam da bi baš mogli biti kompetentni, znanjem oboružani ili pak uopće zainteresirani za takav posao.

Odabir kandidata za europske parlamentarne izbore 2019. izazvao je u hrvatskoj javnosti, opravdano, raspravu o načinu toga odabira. Zanimljivo je da kontroverze nisu izazvali rečeni odabiri u drugim strankama koliko u vladajućoj stranci – HDZ-u

Osim, naravno, ako ne uzmemo u obzir visinu plaća eurozastupnika, no onda bismo mogli zaključiti da takvih ”zainteresiranih” u Hrvatskoj ima bar nekoliko milijuna.

O čemu je, međutim, ovdje riječ?

Ako se uzme u obzir da u samom HDZ-u ima mnogo kompetentnijih za taj posao – da spomenemo samo bivše ministre vanjskih poslova Jandrokovića, Kovača, pa i sadašnju ministricu Pejčinović Burić, koja je bačena u vatru neizvjesnom kandidaturom za glavnu tajnicu Vijeća Europe, ili pak bivše ili sadašnje ambasadore pri Europskom uniji, onda je ovaj odabir nelogičan sa stajališta političkog kalkulusa.

Osim ako ne uzmemo u obzir jednu osnovnu karakteristiku koju su istaknuli i mnogi komentatori: odabirom premladih i još uvijek neiskusnih, pa ni u javnosti potvrđenih imena ili pak odabirom lokalnih političara drugog reda partijski lider Plenković jača svoju poziciju stranačkog vođe koji vedri i oblači u svojoj stranci.

U dosluhu s glavnim tajnikom, ali ne vodeći nimalo računa o nekakvim demokratskim mehanizmima odabira bilo kakvih kandidata, pa tako ni ovih za izbore za Europski parlament.

Time Plenković daje do znanja da nije daleko od svog kompanjona Orbána, Kaczinskoga ili sličnih šefova demokratura u bivšim komunističkim zemljama. Svi su oni, nakon kratkog intermezza, ponovo uveli u svoje zemlje autoritarne režime, jačajući ih i udaljujući ih svakim danom od razvijenih demokracija Zapada.

Tako sada i Plenković, uz svoju saveznicu-rivalku (kako kad, od prilike do prilike) Kolindu Grabar-Kitarović, jača liderski autoritarizam i dokazuje javnosti da mogu uzvisiti i spustiti (Machiavelli kaže: ”stvoriti ili uništiti”) koga god hoće, zaobići one koji su sposobniji, na uštrb onih koji su mu vjerniji.

Odabirom premladih i još uvijek neiskusnih, pa ni u javnosti potvrđenih imena ili pak odabirom lokalnih političara drugog reda partijski lider Plenković jača svoju poziciju partijskog vođe koji vedri i oblači u svojoj stranci

Za razliku od Orbána, koji se proglasio vođom i ideologom iliberalne, što će reći neliberalne demokracije, Plenković pomalo uvodi praksu demokrature, demokratske forme u kojoj prevladava autoritarni model vladanja.

Ništa čudno, jer je to kontinuitet nedemokratske involucije HDZ-a, od njegovog početka do danas. Iako ima u svom nazivu pridjev ”demokratska”, HDZ nije ni zajednica, a ni demokratska, ali je zato vrlo Hrvatska – u onom smislu u kojemu je nacionalizam patologija patriotizma, kao što je ljubomora patologija ljubavi.

Uostalom, dovoljno je pogledati funkcioniranje takozvanih demokratskih institucija u Hrvatskoj, u prvom redu političkih partija. Na primjeru HDZ-a potvrđuje se primjer ”čeličnog zakona oligarhije”, što ga je svojevremeno formulirao Robert Michels, njemačko-talijanski politički sociolog, koji je ustvrdio da i demokratske partije bez demokratske suštine i demokratskog modusa operandi brzo završavaju u oligarhiji, u vladavini partijskog vodstva i u krajnjoj liniji autoritarnog vođe.

Zakon o nevladinim udrugama nameće udrugama strogu demokratsku disciplinu – način izbora, potrebu održavanja redovitih sastanaka kolegijalnih tijela, dok u slučaju partija hrvatski zakon o strankama omogućuje partijama oligarhijski i autoritarni način odlučivanja, pa otuda i oligarhizaciju hrvatskog društva.

Primjerice, Zakon o udrugama jasno postavlja udrugama imperativ načela demokratskog ustroja: ”Djelovanje udruge temelji se na načelu demokratskog ustroja, što znači da udrugama upravljaju članovi na način da unutarnji ustroj udruge mora biti zasnovan na načelima demokratskog zastupanja i demokratskog načina očitovanja volje članova”, kaže članak 8.

Kako to da nikakvog spominjanja o ”načelima demokratskog zastupanja i demokratskog očitovanja volje članova” nema u hrvatskom Zakonu o strankama?

Plenković kadrovira kako god hoće i zato mu svi i dalje aplaudiraju; i zato će on biti i najefikasniji od svih u uspostavi i jačanju hrvatske demokrature, oligarhijske države koja uz poljsku klerikalno-fundamentalističku kvazi-demokraciju i Orbánovu iliberalnu demokraciju postaje treći element u trolistu europskih nedemokratskih tvorevina. Ništa novo, ali za nas koji moramo u tomu živjeti – tragično

Odgovor je jasan: jer je cijeli politički sustav unaprijed dizajniran tako da omogući jednoj stranci, koja se izjednačuje zatim s državom na temelju poziva na svoje zasluge u obrani i stvaranju države, da djeluje kao oligarhija i omogući autoritarnu vlast njenog lidera.

A iz te partije načelo oligarhijskog organiziranja i odlučivanja širi se na cijelu državu, pa tako imamo na djelu hrvatsku demokraturu – spoj demokracije i diktature, na čelu koje se sada postavio Andrej Plenković, mladi i obrazovani diplomat s europskim iskustvom koji sada, među svojima, želi postati ”drug Stari”, kao što je Tito bio među svojim mnogo mlađim doglavnicima.

I zato Plenković kadrovira kako god hoće, i zato mu svi i dalje aplaudiraju, i zato će on biti i najefikasniji od svih u uspostavi i jačanju hrvatske demokrature, oligarhijske države koja uz poljsku klerikalno-fundamentalističku kvazi-demokraciju i Orbánovu iliberalnu demokraciju postaje treći element u trolistu europskih nedemokratskih tvorevina. Ništa novo, ali za nas koji moramo u tomu živjeti – tragično.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora