novinarstvo s potpisom
Nakon prijevoda svjetski priznate i nagrađivane knjige “Isključenje i zagrljaj: teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja” (Stepress 1998.) te nakon knjige “Zrcalo sjećanja: ispravno pamćenje u nasilnu svijetu” (Ex libris, Rijeka, 2012.), na hrvatskom jeziku upravo je objavljena knjiga “Javna vjera” teologa Miroslava Volfa u izdanju riječkoga Ex librisa (Rijeka, 2013., 185 str., preveo Zoran Grozdanov), kao dio Izabranih djela Miroslava Volfa. Profesor Volf jedan je od desetak najutjecajnijih teologa u svijetu te je zasigurno jedan od najznačajnijih naših teologa, čitan na cijelom južnoslavenskom području.
Važno je naglasiti da se posebnost Volfove teologije ogleda u prožimanju različitih društvenih i duhovnih konteksta. S tim kontekstima, koji ga se životno, biografski tiču, autor kontinuirano dijalogizira u svojim spisima i onda kada ih izrijekom ne spominje.
I knjiga “Javna vjera” sa svojom glavnom temom: odnos vjere i kulture, oslikava te društvene kontekste na koje se vrijedi ukratko osvrnuti. U ovom osvrtu osvrnut ćemo se na društveni kontekst državnog ateizma jugoslavenskoga komunističkog režima Volfove domovine i zavičaja u kojem je autor proveo djetinjstvo i mladost. Bio je to represivni režim koji je više u javnosti nego u svakidašnjem, običnom životu nasilno “ušutkavao” pluralnost i razlike, posebno nacionalne i konfesionalne (vjerske) razlike te isključivao religiju iz područja društvenog odlučivanja.
Slomom komunističkih režima u istočnoj Europi i raspadom Jugoslavije društveni se kontekst radikalno promijenio. Zatomljene, neiživljene i društveno nepriznate razlike (posebno nacionalne i religijske) iskočile se kao nemani ispod šinjela “demokracije naroda i narodnosti” i kulturne uniformnosti, ispod ideologije bratstva i jedinstva i klasne borbe.
Kao jedina mjesta i faktori otpora režimu, crkvene i religijske institucije i njihovi službenici, svećenici i teolozi, s društvenom promjenom potkraj 80-ih prošloga stoljeća, od novih vlasti, redovito nacionalnih, pa i nacionalističkih, bili su potvrđeni kao povijesni pobjednici. Umjesto da religija “odumre”, kako su se nadali teoretičari materijalizma i komesari diktature proletarijata, ona je oživjela i našla se u srcu javnosti. No probuđene i povampirene nacionalne i konfesionalne razlike zanijekale su transcendentni korijen ljudskoga postojanja kao i zajedničke biblijske korijene.
Politizacijom religije i idolatrijskom zloupotrebom vjere nacionalistički gospodari rata za osvajanje tuđega teritorija, uz asistenciju religijskih institucija i velikog dijela religijskih službenika, nasiljem su razdijelili zemlje i zavičaje na etnički “čiste teritorije” te abrahamsku baštinu isparcelirali u feude “lokalnih” (nacionalnih) moćnika i njima pripadajućih “bogova” i religijskih simbola.
Nametnuti politički ateizam komunističkoga režima zamijenjen je političkim politeizmom nacionalno i religijski “čistih teritorija”, malim teokratskim državicama u kojima vlada geto-mentalitet, duh izolacionizma i ksenofobije.
Resantimanom komunističkoga progona i žrtve, s viktimološkim identitetom što stvarnih što prenaglašenih stoljetnih stradanja, s jedne strane te trijumfalističkim osjećajem povijesnoga pobjednika u očuvanju nacionalnoga identiteta te nove društvene privilegiranosti s druge strane, religijske institucije i njihovi službenici, zbog nedovoljne budnosti i razboritosti, izručile su se, dakle, političkim (nacionalističkim) manipulacijama tako da je religija korištena kao nadahnuće i pogonsko gorivo u ratu, u probuđenim zlopaćenjima, u odmazdama i nasiljima nad drukčijima.
Bujanje religija i konfesija, retradicionalizacija i folklorizacija vjere, išli su ruku pod ruku s nacionalističkom retorikom mržnje i isključivosti. Metafizička odgovornost za čovjeka kao čovjeka (K. Jaspers), vjera kao utjeha, kao potencijal životnoga smisla i od Boga zahtijevano poštovanje svetosti drugoga, ne samo da su marginalizirani nego i društveno proskribirani i kažnjavani kao nacionalna izdaja i krivovjerje. Velikosrpski ratovi, svetosavizacija politike te nacionalistički odgovori na njih režima drugih naroda pokazali su svu grozotu religijske patologije tako da će trebati mnogo vremena za katarzu religijskih institucija, njihove “denacifikacije”, kao i za tako nužno pomirenje među narodima i religijskim institucijama.
Volf ovom knjigom nudi vrlo koristan doprinos preispitivanju mjesta i uloge religije u našem svijetu, i za naš postkonfliktni južnoslavenski prostor. U konačnici moglo bi se kazati da Volf vjeru (religiju) vraća u javni prostor, i to iz srži vjere, ne iz politike i političkih, sekularnih motiva. Na takav način pripomaže tomu da se najeminentnija kategorija vjere i jezika – ime Bog – vrati u javni prostor sa svom svojom svetošću, da postane ne samo religijska nego eminentno kulturna i “politička” kategorija, “političko” ime zajedničkoga dobra svih ljudi, gdje “političko” ne znači teokraciju, nego prije svega angažman za dobro drugih, i gdje ime Bog ne dopušta manipulacije i zamjene sa zemaljskim/sekularnim idolima kao što su nacija, kapital, novac, seks, sport…
Knjiga “Javna vjera” Miroslava Volfa, u oskudnosti ovakvih razmišljanja u našem teološkom kontekstu, prijeko je potrebna. Potrebna je našim ignorantskim ili zapaljivim dijalozima o ulozi vjere u javnosti. Ona dolazi u vrijeme krize teologije jer su teolozi naših monoteističkih (proročkih) vjera, “propustili” ne toliku svoju akademsku/učiteljsku koliko proročku zadaću u strašnim vremenima ratnih huškanja i stradanja.
Propustili su da sam Bog dođe do riječi. Dopustili su da politički manipulatori i etnokapitalistički tajkuni vulgariziraju vjeru u Boga, da je reduciraju na ratne poklike s Bogom/Alahom na usnama i zatvore u nacionalističke “torove”.
Ova knjiga potrebna je u vremenu kada sve više agnostička politika, sve više ateista iz navike, kao i različita sekularna duhovna trgovišta, odstranjuju angažirane vjernike na “društvene rubove”, u vremenu kada se i unutar crkava i vjerskih zajednica, bilo zbog loše savjesti bilo zbog kompleksa manje vrijednosti, preferira površna depolitizacija, ne partijska (stranačka) depolitizacija, nego povlačenje vjernika u sakralne prostore i liturgizam, u paralelna društva, u duhovne molitvene oaze i gotovo “sektašku” samodostatnost.
Volf pokazuje da teologija – teologija koja inzistira na tome da je vrijeme misliti na Boga te vjeru u Boga uključiti u svoje društvo – posjeduje jedan od ključeva budućnosti našega svijeta, zadržavajući pri tome poniznu samokritičnost, onu moltmannovsku ozbiljnu i angažiranu nadu u neočekivani Božji dolazak, u njegovo izbavljenje i blagoslov, u naš današnji, stari i od sukoba umorni, ali jedini naš i Božji svijet.
(Obratite pozornost na bogatu ponudu i na izvrsnost kršćanskog izdavača Ex libris)