Je li među leševima u Savskoj i mamin stric? Mama, oprosti im!

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja objavila je početkom kolovoza da je tijekom prve faze terenskog istraživanja, probnog iskapanja i ekshumacije u Gradu Zagrebu, na lokaciji Savska 77, obavljenog zbog saznanja da bi se na njoj mogli nalaziti posmrtni ostaci žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, na istoj zasad ekshumirala posmrtne ostatke najmanje 25 osoba iz dvije masovne i jedne pojedinačne grobnice.

Navedeno je da je pregledano ukupno oko 2800 kvadratnih metara terena i da su završene aktivnosti samo nastavak ranije provedenih terenskih istraživanja cadaver psima i georadarom.

Posmrtni ostaci ekshumirani tijekom ovih terenskih istraživanja bit će otpremljeni na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu na stručnu obradu te pripremu za dostojno i trajno zbrinjavanje, odnosno pokop posmrtnih ostataka.

Mojoj majci Eriki Pavlinec je stric ubijen u kolovozu 1945. U Zagrebu. Zvao se Karl, bio je najmlađi od trojice braće. Moj djed Erih Pavlinec, koji je bio u ustašama, odlučio je krenuti u zbjeg. Nije zaglavio, bio je bistar, shvatio je da treba naći vlastiti put i maknuo se iz kolone koja je išla za Bleiburg

Uprava za zatočene i nestale nastavlja aktivnu pripremu za sljedeću fazu, tj. nastavak terenskih istraživanja na tom području.

U dvorištu u Savskoj 77 navodno je likvidirano i zakopano 300 žrtava, pripadnika postrojbi tzv. NDH i njemačke vojske iz Drugog svjetskog rata. Prema riječima svjedoka navodno je među njima bilo puno ranjenika. Riječ je, opet navodno, o zarobljenicima iz obližnjeg partizanskog zatvora koji se nalazio na križanju Savske i Vukovarske, a koji je prije služio kao ustaški zatvor. Na toj je lokaciji danas okrugla zgrada s raznim trgovinama, nekoć poznata kao Slovenijales.

Ove rečenice prenosim iz članka Vanje Majetića, novinara tportala, koji je koristio priliku da dobije izjavu povjesničara Hrvoja Klasića. O tome što je rekao prof. Klasić malo kasnije.

U samom Zagrebu je prema nekim saznanjima još četrdesetak lokacija koje uopće nisu istražene. Većina ih je u sjevernoj zoni grada, u Gračanima i Markuševcu, no ima ih i na istočnom potezu, u Sesvetama i Čučerju, te zapadnom, u Gornjem Vrapču (pamtimo i da se kopalo i pronašlo leševe u Gornjoj Kustošiji 2010. godine).

Mojoj majci Eriki Pavlinec je stric ubijen u kolovozu 1945. U Zagrebu. Zvao se Karl, bio je najmlađi od trojice braće. Moj djed Erih Pavlinec, koji je bio u ustašama, odlučio je krenuti u zbjeg. Nije zaglavio, bio je bistar, shvatio je da treba naći vlastiti put i maknuo se iz kolone koja je išla za Bleiburg. Ulovili su ga Englezi, ali im je pobjegao. U Italiji je čekao trenutak i dospio do Argentine (o tome više u mom ”Argentinskom romanu”).

Djedov stariji brat Max, njemački vojnik, dočekao je rat u Austriji, radio je nakon toga u pošti i umro je u Beču, osamdesetih. Obojica su preživjela i dočekala duboku starost.

Mamin stric, njihov najmlađi brat Karl Pavlinec, po kojem sam nazvan Carlos (to mi je zakonito ime, premda sam kršten kao Drago i to ime rado koristim otkad znam za sebe), nije bio te sreće. Ostao je u Zagrebu čuvati bolesnu majku. Komunisti, njihova policija, pokupila ga je iz kuće na Črnomercu i gubi mu se trag.

Kad sam stigao iz Argentine, imao sam prilike razgovarati s posljednjom osobom od moje rodbine koja je vidjela živog Karla u Petrinjskoj. Bila je to bakina sestra Ilonka. Ona je čula da su Karla iz Petrinjske prebacili u zatvor u Savsku. U svakom slučaju, sredinom kolovoza 1945. Karlu se gubi svaki trag

Partizanska tajna policija OZN-a (Odjeljenje zaštite naroda), podsjeća Klasić, prije samog oslobođenja Zagreba u svibnju 1945. godine poručila je nadležnim tijelima kako po ulasku u glavni grad Hrvatske namjerava očistiti područje od zaostataka poraženih vojski. Pritom se mislilo na viđenije pripadnike ustaškog pokreta koji se nisu dali u bijeg te su ostali u Zagrebu, ali i na pripadnika ustaške vojske koja je ostala pružati otpor radeći diverzije.

Karl nije bio dio ustaškog aparata, ali je imao brata ustašu i brata u Wehrmachtu – dovoljan razlog da ga OZN-a pita za junačko zdravlje ako ga je netko ”prijavio”, a sve upućuje na to da je tako i bilo (mamina baka je bila Austrijanka).

Kad sam stigao iz Argentine, imao sam prilike razgovarati s posljednjom osobom od moje rodbine koja je vidjela živog Karla u Petrinjskoj. Bila je to bakina sestra Ilonka. Ona je čula da su Karla iz Petrinjske prebacili u zatvor u Savsku. U svakom slučaju, sredinom kolovoza 1945. Karlu se gubi svaki trag.

Moja baka Ana (Anči) Kürthy, mamina majka, rođena je u Sarajevu 30. kolovoza 1910. Mahala je mađarskom zastavicom (njen otac Dezider Kürthy bio je Mađar, a majka Ilona Bognar Hrvatica, vjerojatno židovskih korijena) kad je u njezinoj blizini ubijen prijestolonasljednik Ferdinand. Političke i gospodarske, zapravo ratne prilike, dovele su moju baku Anči još kao dijete u Zagreb. Tu je odrasla i upoznala mojeg djeda Eriha Pavlineca koji je, pak, rođen u mješovitom hrvatsko-austrijskom braku.

Djed Erih bio je sin Marka Pavlineca iz Grabovca kod Pregrade, u Hrvatskom Zagorju, po zanimanju trgovca, i njegove žene Marije Stiermajer. Djed se rodio u St. Michaelu kod Leobena, u Austriji, 11. svibnja 1910. I on je kao dijete, opet zbog izbijanja rata, Prvoga svjetskog, došao u Zagreb. Baka Anči, po zanimanju prodavačica, i djed Erih, po zanimanju trgovac, oženili su se u Zagrebu, u župi Sv. Blaža 25. kolovoza 1936. Kada je 21. lipnja 1940. rođeno njihovo jedino dijete, moja mama Erika Pavlinec, živjeli su na Svetome Duhu, u ulici Šestinski dol, u kući koju će kasnije komunistički režim oteti mojoj baki i mami.

Moja je baka ostala s mojom mamom također da čuva svekrvu. Dugo je mislila da je Erih mrtav, vjerojatno zato što nije primala vijesti, ali i zato što su komunisti ubili Karla. Baka Anči mi je puno pripovijedala o Karlu: bio je vedar i vrlo zgodan momak. Čak sam upoznao neke ljude koji su ga pamtili kao predratnog konobara u Rabu.

Vjerujem da bi mojoj majci značilo, i to puno, kad bi se moglo utvrditi gdje je skončao i kamo je bačen Karl. Spekuliranja koja se otvaraju nakon iskapanja u Savskoj 77 nisu donijela mir mojoj obitelji koja ima nestalog člana u Prvom svjetskom ratu, pa u Drugom (to je Karl), pa u Domovinskom ratu (moj brat Branko Pilsel).

Vjerujem da bi mojoj majci značilo, i to puno, kad bi se moglo utvrditi gdje je skončao i kamo je bačen Karl. Spekuliranja koja se otvaraju nakon iskapanja u Savskoj 77 nisu donijela mir mojoj obitelji koja ima nestalog člana u Prvom svjetskom ratu, pa u Drugom (to je Karl), pa u Domovinskom ratu (moj brat Branko Pilsel)

Ono što ja mogu kazati je sljedeće: imamo li pravo na mir i spokojstvo svi mi koji tražimo nestalu rodbinu? A vjerujemo u pravdu?

Svatko tko traži nestalu osobu, znam to od rane mladosti jer sam se družio s majkama nestalih u argentinskom prljavom ratu sedamdesetih, živi u trajnom nemiru i želi znati barem grobno mjesto ako ne i cijelu istinu o nestalom članu obitelji.

Svi mi koji tražimo nestale živimo u trajnom nemiru!

U Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu posjeduju DNK moje majke, jer je mama dala krv ukoliko bi se pokazala sumnja da je pronađen ostatak mojega brata. To znači da imamo pravo da se ispitaju kosturi pronađeni u Savskoj (ali i drugdje), jer postoji sumnja da je među njima Karl Pavlinec.

Tražimo istinu, mislim da moja majka zaslužuje odštetu kakvu zagovara i prof. Klasić, ali želimo mir.

Zagovaram politiku koja želi da se među nama dogodi ono što je zahvatilo Francuze i Nijemce, ili Argentince i Paragvajce, ili Norvežane i Šveđane, ili Japance i Južnokoreance, itd. Pomirenje i suživot.

To što želim znati kako, kada i gdje je skončao moj predak Karl Pavlinec i što bi mi bilo važno da se zna tko je naredio njegovo smaknuće ne znači da nisam sposoban kazati: dosta je bilo, zaslužujemo bolji život.

NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja (poratni zločini partizana i komunista to neće nikada poništiti), u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi bili oduzeli svaku sreću, a, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti nam je odredbe hrvatskog Ustava.

Da bi se to dogodilo, Republika Hrvatska mora moći istražiti svaku jamu i mora pokušati donijeti mir i spokojstvo svima onima koji čekaju vijesti o nestalima. Bez obzira nalaze li se u tim jamama zločinci ili je riječ, katkad su njihove kosti pomiješane, o nevinim ljudima koji nisu zaslužili takvu sudbinu. Naime, pojašnjava Klasić, u divljim poslijeratnim egzekucijama nije bilo pravila, a zasigurno niti pravičnosti.

Kako nam je rekao papa Ivan Pavao II. u rujnu 1994. na zagrebačkom Hipodromu, tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su (bili) u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti

Unatoč mojoj, sestrinoj, maminoj i tatinoj želji da saznamo istinu nešto je ipak veće, a to je sposobnost praštanja. Mogu li oprostiti majke Srebrenice, majke Vukovara? Moraju! Umiju li oprostiti moj prijatelj Dragan Pjevač, čija je majka ubijena od hrvatske ruke u Međačkom džepu, ili moja majka, koja je izgubila sina od jugoslavenske ruke kod otoka Šipana? Znam da to iskreno pokušavaju.

Oprostiti moraju svi, moramo svi: i žrtve komunista, ali i žrtve ustaša, fašista, nacista, četnika…

Oprost nije zaborav. ja moga brata ne zaboravljam. Podigli smo u mjestu Doli spomenik njemu i njegovim nestalim suborcima. Komemoriramo ponaosob, obiteljski, ali i u zajedništvu s općinom Dubrovačko primorje odnosno s tamošnjom županijom.

Komemoriramo velike zločine: komemoriramo kod Jadovnog, u Jasenovcu, u Kamporu na Rabu, na Bleiburškom polju (premda je to tamošnje komemoriranje neispravno jer se ujedno veliča ustaška vojska), na Macelju… Komemoriramo u Škabrnji, Vukovaru, Srebrenici…

Oprost nije ništa drugo doli čišćenje srdaca od mržnje i negativnosti: to je priprema terena za bolji život, promjena društva da sadašnjost i budućnost ne budu grozni kao naša prošlost.

Kako nam je rekao papa Ivan Pavao II. u rujnu 1994. na zagrebačkom Hipodromu, tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su (bili) u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti.

Mir u hrvatskom društvu i na Balkanu nije utopija. Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma.

Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora