Je li to ta ”Stepinčeva Crkva”?

U Splitu su 3. studenoga 2025. maskirani mladići, njih oko stotinu, upali na Dane srpske kulture, iz dvorane istjerali djecu i starije, uzvikivali ”Za dom spremni” i, kao pečat, dodavali: ”Mi smo rimokatolici.”

Gotovo istodobno, u Zagrebu (7. studenoga 2025.) i Rijeci (8. studenoga 2025.), policija je spriječila nove napade. Skupine u crnim majicama i s kapuljačama na glavi ”dovršile bi splitski posao” da nije bilo policijskih kordona.

Društvo nam puca po šavovima, a hijerarhija Katoličke crkve u Splitu i Zagrebu šuti. Nema jasne, proročke poruke koja bi, bez fusnota i relativizacija, rekla: napad na manjinu je grijeh i nespojiv je s kršćanstvom. Jedini je Riječki nadbiskup Mate Uzinić, na koncertu ”Rijeka se budi”, u Rijeci 9. studenoga 2025. kazao ”Mi kršćani moramo služiti siromašnima, a siromašni u našem društvu su manjine, oni na rubu, isključeni.”

Ta je šutnja još teža jer su napadači mahom mladi ljudi. To su generacije koje su, uz sakramente i župne kateheze, prošle najmanje osam godina školskog vjeronauka. Ako nakon tolikih sati izloženosti vjeronauku evanđelje ne rađa milosrđem nego navijačkim tribalizmom, onda vjeronauk nije ispunio svoju svrhu. Ili mu je sadržaj pogrešno postavljen, ili je pedagoški kapitulirao pred nacionalističkom dogmom.

Da, i ostatak obrazovnog sustava snosi svoj dio odgovornosti, ali vjeronauk je temeljno moralni predmet i zato mora podnijeti strože mjerilo i kriterije.

Simboliku je do apsurda ogolila ”molitva” na prosvjedu Torcide 8. studenoga 2025., organiziranom radi oslobađanja uhićenih zbog upada na Dane srpske kulture, a koju je predvodio mladi fra Ivo Rastočić.

Molitva kao scenografija ulične sile; pobožnost s megafona u kojoj je milosrđe izostavljeno. Hrvatska književnost za taj fenomen ima tipični lik fra Brne iz romana ”U registraturi”: propovijeda skromnost, a uživa obilje; proždrljiv je i materijalističan; moralizira, a zatvara oči pred vlastitim grijesima; uz sve to ponekad je neznalica i površan. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je, naravno, slučajna.

Istovremeno, ostali crkveni megafoni uvijek su pri ruci kad treba ”braniti hrvatstvo od medijskih granata”. Sveznadar fra Mario Knezović ponovno je prvi na liniji. Umjesto da govori o djeci koja su bježala pred crnim majicama i kukuljicama, sažalijeva ”napaćeni narod” i proziva medije. Kako primjećuje teolog Denis Jurić, takav nastup ne počiva na teologiji ni na argumentu, nego na nacionalističkim tropima: trajnoj podjeli na ”nas” i ”njih”, zamjeni etike identitetom i moralnoj panici.

Drugim riječima, Knezović javno govori o svemu, ali ne pokazuje znanje ni odgovornost izvan tog uskog, navijačkog registra. A oni koji tako trabunjaju obično nešto skrivaju: vlastite promašaje, manjak stručnosti… Što su pogledi (misao) uži, to je publika šira, kaže Jurić, ili pučki rečeno: što gluplji seljak, veći krumpir.

U toj retorici žrtva je uvijek ”naša”, nasilje uvijek odgovor na njihovu provokaciju, a zločinački poklič, ma kako jasan, navodno ima ”dvojako značenje”.

Savez oltara i populizma u nas traje godinama. Sjetimo se najsvježijih primjera: od ”teoloških” obrana megakoncerta s mačem i križem do rada ”Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”, koje je 28. veljače 2018. preporučilo da je fašistički poklič ”Za dom spremni” protuustavan, ali iznimno dopušten.

Ta je formulacija ”protuustavno, ali iznimno dopušteno” pravno i moralno nedosljedna: Ustav je vrhovni akt i ne poznaje političke olakotnice.

U praksi takva fraza proizvodi pravnu nesigurnost, selektivnu primjenu i ohrabruje upravo ono što bi trebalo suzbiti. Uz sudjelovanje crkvenih predstavnika sustavno se stvarala magla moralne relativizacije. Konkretan primjer jest sudjelovanje rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS) Željka Tanjića u tom Vijeću.

Kad se institucija koja se poziva na ”katoličku znanost” prikloni takvoj ”iznimci”, mladima se šalje poruka da se i ono što vrijeđa žrtve, što je u svojoj srži zlo, može ublažiti ako je politički oportuno.

Nije zato iznenađujuće što se pojavila generacija ”mladih katoličkih konzervativaca” koji NDH i ”Za dom spremni” predstavljaju kao ”drugačije tumačenje tradicije”. Dio njih dolazi upravo s HKS-a, poput Krešimira Rotima, te s akademskim legitimitetom ulaze u javni prostor kao autoriteti, dok povijest svode na simboličke bitke u kojima se zločin relativizira, a zločinački pokliči i slogani prikrivaju ”dvojakim značenjem”.

Je li to ta ”Stepinčeva Crkva”? Crkva koja tako rado, tepajući sama sebi, nosi to ime. Crkva koja se povlači kad se Srbe progoni s kulturne manifestacije usred grada; Crkva kojoj su ”naši” uvijek mučenici, a ”njihovi” uvijek provokatori; Crkva koja, kad dođe do manjinskih prava, citira sve osim evanđelja?

Proces kanonizacije Alojzija Stepinca godinama stoji upravo zato što je njegova uloga u zločinačkom režimu teška tema za savjest, a savjest se ne premošćuje PR-om. To nije fusnota, nego opomena: svetost ne stanuje u šutnji pred zlom.

Trebamo biskupe koji će danas izgovoriti jednostavnu, nekrivotvorivu rečenicu: ”Mržnja je grijeh. ‘Za dom spremni’ nije kršćanska molitva. Uznemiravati i napadati djecu jer su Srbi – to je sramota i zlo.”

Treba nam pastva koja će otići do poniženih i uplašenih, a ne na govornice ”raznoraznih okupljanja”. Treba nam svećenstvo koje će javno priznati i vlastite propuste, jer su u školama godinama poučavali identitet bez etike, naciju bez bližnjega, kulturu bez kulture srca.

I da, valja biti konkretan. Vjeronauk u školama hitno treba temeljitu kurikularnu i kadrovsku reformu: manje nacije, više sućuti i evanđelja; manje ideologije, više evanđeoske etike; manje apologije, više kritičkog mišljenja i građanskog odgoja.

Ako to nije moguće, neka se vrati u župne dvorane. Biskupska konferencija treba donijeti jasne smjernice o nedopustivosti sudjelovanja klera u političkim prosvjedima, osobito onima koji nose obilježja isključivosti. Crkvene ustanove moraju se javno ograditi od svake relativizacije ustaških simbola i retorike, pa i kad dolazi iz ”naših” redova.

Gdje su crkveni glasovi kad treba govoriti o realnim ranama naroda: demografiji i egzodusu, zdravstvu koje ne funkcionira, pravosuđu koje ne djeluje, javnoj nabavi koja se napuhuje, nepotizmu koji izjeda povjerenje, korupciji koja je ušla u sve pore života, umirovljenicima koji žive u siromaštvu i bijedi, migrantima koji nemaju osnovnih ljudskih prava?

Ondje su gdje je tišina udobna, na sigurnoj distanci. Neosnovano, glasno i uporno ustaju protiv i ruše zdravstveni odgoj u školama, a kada treba dići glas i štititi djecu iz Novog Sada, utišaju se do nijemosti.

Mladi koji su u Splitu uzvikivali ”mi smo rimokatolici” dali su nam brutalno iskrenu sliku, vjeru su zamijenili plemenskim identitetom, evanđelje pripadnošću, a liturgiju navijačkim ritualom.

Ako je to proizvod školskog vjeronauka i svih misa i kateheza, onda je sustav vjerskog odgoja, u školi i u Crkvi, pao na ispitu.

Država pak, ako želi biti država, mora se prestati skrivati iza ”dvostrukih konotacija” i zaštititi one koje se napada zato što su manjina i što su drugačiji.

Do tada ostaje gorak okus. Hrvatska sve više živi na adrenalinu konflikta i instant-domoljublja, a Crkva, koja bi trebala biti sol, postala je bljutava.

 

To se događa kad se Crkva prestane zvati Kristova i počne odazivati na nadimke: Stepinčeva, Kutlešina, Križićeva, Bozanićeva… Onoga časa kad se odrekne Krista i evanđelja zbog mira s moćnima, izgubi i jedno i drugo. A prva riječ evanđelja još uvijek glasi: ”Ne boj se.” Ne boj se reći istinu, ne boj se stati uz slabije, ne boj se prekinuti šutnju. Jer šutnja, naučili smo na vlastitoj koži, uvijek završi povikom.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost
    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?
    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu
    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika
    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš

> Svi tekstovi ovog autora