Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?

Kad Dikasterij za nauk vjere, tijelo nadležno za najteže seksualne delikte protiv maloljetnika u Crkvi, zaključi da u nekom slučaju ”nema delikta”, a hrvatsko civilno pravosuđe potom potvrdi optužnicu i otvori put suđenju, ne gledamo tek sudar dviju procedura i sustava. Gledamo sablazan, trenutak u kojem se crkvena ”istina” počinje krojiti prema miru institucije, a ne prema rani djeteta i glasu žrtve.

U takvim stvarima Evanđelje ne ostavlja prostor za izgovore: tko sablazni jednoga od ovih najmanjih, sam sebe izručuje sudu (usp. Mt 18,6).

U slučaju fra Vladimira Vidovića, o kojem smo već pisali, prema medijskim izvješćima, optužno vijeće Općinskog kaznenog suda u Zagrebu potvrdilo je optužnicu zbog kaznenih djela spolnog uznemiravanja maloljetnika; optužnicu je podiglo nadležno državno odvjetništvo, koje traži uvjetnu kaznu, a prvo ročište na sudu spominje se za travanj. U takvom trenutku prvo pitanje nije ni pravno ni medijsko, nego moralno: tko je u Rimu, u nadležnom Dikasteriju znao što se u Hrvatskoj događa?

Dokument pape Franje Vos estis lux mundi izričito naglašava da crkveni postupci ne poništavaju obveze prema državnim zakonima, osobito kad je riječ o prijavljivanju i suradnji s civilnim vlastima. Tu prestaje svaka naivnost.

Ako je Dikasterij znao da u Hrvatskoj teče civilna istraga i kazneni postupak, zašto nije pričekao barem odluku o potvrdi ili odbacivanju optužnice, trenutak u kojem činjenice postaju provjerljive pred sudom?

A ako Dikasterij to nije znao, tko je prešutio ili propustio prenijeti ključnu informaciju: provincijal, biskupijske strukture, kanonski pravnici, ili apostolska nuncijatura, koja je upravo zato tu da Rimu dostavi potpunu i neuljepšanu sliku?

Ključno pitanje zato glasi, na temelju čega je Dikasterij vodio istragu? Tko je konkretno saslušan, žrtve, svjedoci, odgovorni u zajednici, i pod kojim uvjetima? Koji su dokazi pribavljeni i kako su vrednovani? Je li Dikasterij imao uvid u materijale koji postoje u civilnom postupku ili mu je dostavljen tek selekcionirani sažetak, onaj koji prije štiti ”ugled” nego dijete?

Vademecum Dikasterija izričito naglašava da se postupanje mora voditi uz poštovanje civilnih zakona države. To, prevedeno na jezik odgovornosti, znači jedno: ne smije se graditi paralelna stvarnost u kojoj kanonski zaključak postaje javna amnestija, a civilni proces tek neugodna fusnota koja se ignorira dok ne postane preglasna. 

Od ugleda do istine, klerikalizam kao duhovna sljepoća

U tom kontekstu posebno je važno podsjetiti na još jednu činjenicu koja, barem u percepciji vjernika, teško prolazi test pravednosti. Prema medijskim navodima, crkvenu istragu prijava protiv fra Vladimira Vidovića predvodili su članovi njegova reda franjevaca konventualaca: fra Maurizio Di Paola (generalni prokurator Reda) i fra Igor Salmič (generalni asistent Reda za Srednju Europu). U narodu postoji izreka ”kadija te tuži, kadija ti sudi”.

Ne zato da bismo unaprijed presuđivali, nego zato da bismo izrekli elementarni kriterij pravednosti, postupak mora biti ne samo pravedan, nego i vidljivo nepristran, oslobođen i najmanje sjene sukoba interesa. Jer kad istragu o članu zajednice vode najviši ljudi iste zajednice, tada se autoritet, umjesto da bude jamstvo istine, može doživjeti kao štit institucije.

Visoke funkcije u takvoj situaciji ne jamče vjerodostojnost; naprotiv, one mogu izgledati kao pokušaj da se oslobađajući zaključak ”zapečati” težinom titula, zaključak koji je najvjerojatnije prihvatio i Dikasterij za nauk vjere.

A ondje gdje se autoritet koristi da se zatvori pitanje, umjesto da ga rasvijetli, autoritet prestaje služiti istini.

I upravo tu dolazimo do srži problema. Ovdje nije riječ samo o proceduri, nego o grijehu klerikalizma, o mentalitetu u kojem institucija instinktivno štiti sebe, a zlostavljani maloljetnici, krštenici, ”najmanji” postaju sporedna kolateralna šteta.

Blagopokojni papa Franjo je jasno rekao: reći ”ne” zlostavljanju znači reći odlučno ”ne” svim oblicima klerikalizma. Jer klerikalizam ne počinje u zločinu, nego u refleksu zaštite ”svojih”, u zatvaranju kruga, u uvjerenju da se stvari mogu riješiti ”unutar kuće”, i da je ugled Crkve važniji od istine.

Kad se prijava doživljava kao napad, kad se žrtvi sugerira šutnja ”radi mira”, kad se postupci vode u magli i tajni, tada Crkva ne postaje utočište, nego labirint. Prestaje biti ”svjetlo svijeta” i postaje grad koji se skriva. A to skrivanje nije neutralno, ono uvijek nekoga štiti, i gotovo uvijek šteti onima koji su najmanji i najranjiviji.

Ako je klerikalizam mehanizam zatvaranja i skrivanja, onda je slušanje njegov najizravniji lijek, temelj od kojega sve mora početi. Nakon nedavnog susreta pape Lava XIV. s jednom žrtvom zlostavljanja, isusovački stručnjak za zaštitu maloljetnika o. Hans Zollner podsjeća da ozdravljenje ne kreće dokumentima ni izjavama, nego slušanjem: s empatijom i vjerom u ono što žrtva govori. Preživjeli, ističe on, iznova ponavljaju jedan zahtjev iznad svih drugih: slušajte nas. Odgovor Crkve na krizu zlostavljanja mora zato ostati ukorijenjen u odgovornosti, suosjećanju i brizi za najranjivije. To nije pobožna fraza. To je mjerilo po kojemu će nam se suditi, u povijesti i pred Bogom.

Upravo zato, jer se prečesto ne sluša, nego se zatvara, javnost u slučaju fra Vladimira Vidovića, nakon oslobađajućeg zaključka Dikasterija za nauk vjere, neminovno postavlja najteže pitanje: je li ovdje presudila istina ili su presudile veze, utjecaji, korupcija i zaštita ”svoga”? Ne iz želje da se unaprijed donese presuda, nego zato što ovakav slijed događaja prirodno rađa sumnju.

Kanonsko ”oslobođenje” stiglo je prije nego što je civilni postupak došao do provjerljivog praga, potvrde ili odbacivanja optužnice, a sada i početka suđenja.

Crkva je, nažalost, sama godinama hranila tu sumnju šutnjom, selekcijom činjenica, prebrzim oslobađanjima i sporim, mlakim mjerama zaštite. Kad se oslobađajući kanonski epilog počne tumačiti kao konačna javna amnestija, a civilni postupak s potvrđenom optužnicom proglasi ”napadom na Crkvu”, tada se obrana vjere svodi na obranu reputacije. A Crkva koja brani reputaciju više nego dijete, to više nije navještaj evanđelja, nego njegova karikatura.

Ako se u slučaju fra Vidovića, nakon oslobađajućeg zaključka Dikasterija, uopće otvara pitanje utjecaja i ”uređivanja” stvarnosti, onda se nužno otvara i pitanje kanala kroz koje Rim prima informacije. A tu apostolski nuncij nije dekor. On je papin predstavnik, prva diplomatska i crkvena točka odgovornosti, filter koji ne smije propuštati uljepšanu sliku, nego istinu, cijelu i neokrnjenu.

Zato je legitimno, i nužno, preispitati ulogu i odgovornost bivšeg nuncija Giorgia Lingue u ovom slučaju. U svojoj oproštajnoj homiliji 11. veljače 2026. Lingua je priznao da u Crkvi u Hrvatskoj postoje rane te da žrtve mogu postati i žrtve ravnodušnosti. Lijepa i pobožna rečenica, ali upravo ona obvezuje. Jer ovdje se ne pita što je nuncij mislio i rekao, nego što je učinio.

Je li inzistirao da Sveta Stolica dobije punu sliku u slučaju fra Vidovića, uključujući činjenicu da teče civilna istraga i kazneni postupak? Je li tražio da se žrtvama ponude pomoć i zaštita, te barem mjere opreza dok se činjenice ne razbistre? Ili je nuncijatura, svjesno ili nesvjesno, bila dio ”uljepšavanja” stvarnosti koje Rim čini spokojnim, a žrtve još usamljenijima?

Crkva u Hrvatskoj (i šire) predugo je živjela logiku ”najprije ugled, onda istina”. No u zlostavljanju ne postoji ”ugodna” istina, niti postoji objašnjenje koje može umanjiti brutalnost zla nad djecom. Zato je nedopustivo da se, pod izlikom kanonske tajne, žrtve ponovno gura u tamu, a osumnjičene ostavlja vidljivima i funkcionalnima. Taj ”normalitet” nije neutralan. On je sablazan.

Zato nam ne treba još jedna komisija ni još jedna umirujuća fraza koja će ”zatvoriti temu”. Ne trebaju nam ni pobožni apeli koji traju do sljedećeg skandala. Trebaju nam mjerljivi, provjerljivi potezi, jer se u pitanju zlostavljanja svaka odgoda pretvara u novu nepravdu.

Treba nam javno i jasno obrazloženje, u mjeri u kojoj to dopušta zaštita privatnosti, na temelju kojih je kriterija i kojih dokaza Dikasterij za nauk vjere u slučaju fra Vidovića donio oslobađajući zaključak: ne općenite formule, nego odgovor na temeljno pitanje tko je saslušan, što je uzeto u obzir i je li Rim imao punu informaciju o paralelnom civilnom postupku.

Uz to, nužna je nedvosmislena praksa mjera opreza kad postoji ozbiljna prijava i kad civilni postupak ide naprijed, ne kao kazna prije presude, nego kao minimum zaštite maloljetnika i minimum poštovanja prema mogućoj žrtvi.

I jednako tako, beskompromisna suradnja s civilnim institucijama, ne selektivno, ne ”koliko moramo”, nego koliko je potrebno da istina bude provjerljiva. Crkva ne smije tražiti privilegij šutnje ondje gdje država traži odgovornost, jer tada više ne svjedoči svjetlo, nego brani tamu.

Odgovornost pritom uvijek ima ime i prezime. Ako je u ovom slučaju netko u lancu informiranja prešutio ključne činjenice, ako je netko ”uljepšao” stvarnost prema Rimu, ako je netko štitio ugled institucije ili pojedinaca umjesto djeteta, to nije administrativni propust, nego moralni pad.

I taj pad mora imati posljedice. Jer rane ne zacjeljuju od priopćenja ni od propovijedi, ni od pobožnih fraza. Zacjeljuju od istine, pravde i odgovornosti. A istina, prema Evanđelju, oslobađa. I upravo zato Crkva ne smije bježati od istine, jer samo ona otvara prostor da ”najmanji” napokon budu prvi, a ne posljednji.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?
    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''
    •  Klečavcima je trg važniji od crkve
    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha
    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara
    •  Božić i evanđelje po Bulju
    •  Zaštitimo Božić od manipulatora
    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi
    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije

> Svi tekstovi ovog autora