Jedan meni dosta važan tekst koji će mali broj ljudi čitati

Ovo je, premda nešto govorimo, vrijeme šutnje ili šaputanja, jer traje vrijeme laprdanja mediokriteta. I tada je pametno šutjeti. Što bih ja, i da sam slučajno pozvan, pak te slučajnosti više nema i ne može biti, mogao reći o Benediktu XVI. (a kamoli o Josephu Ratzingeru) pored ”teoloških/religioloških stručnjaka” Tanje Maleš, Darka Pavičića ili Gordana Grlića Radmana u emisiji ”Otvoreno” HTV-a 1, taman da je Marko Vučetić bezveznom voditelju pisao pitanja?

Ili tko bi uopće na televiziji -1% N1 (toliko su se stropoštali, tolika im je gledanost) mogao mene ili, štajaznam, Anu Raffai, Annu Mariju Grünfelder, Jadranku Brnčić, you name it… pozvati da kažemo mišljenje o jednom pontifikatu i teologiji označenima voljom za ušutkavanjem svakog oslobodilačkog teološkog potencijala (ušutkao je Ratzinger najmanje 100 validnih teoloških glasova!), pa i negiranjem crkvenosti onih koji mu nisu bili po ćeifu (luterana, baptista, prezbiterijanaca, pentekostalaca… hm, možda i pravoslavaca ma koliko god se Benedikt bio trudio s Bartolomejem). Naime, Benedikt je tumačio da je ”Katolička Crkva jedina Kristova Crkva”.

Nadalje, citiram Leonarda Boffa iz nekrologa Ratzingeru:

”Koncilske rasprave i ekumenski duh promijenili su ‘jest’ u ‘opstoji u’ (subsistit in). Na taj se način otvara put Kristovoj crkvi da ‘opstoji’ u drugim crkvama. Ratzinger je uvijek tvrdio da je ta promjena samo jedan dodatni izraz za ‘jest’, što akribično istraživanje koncilskih teoloških dokumenata nije uspjelo potvrditi. No, on je i dalje zastupao svoju tezu. Također je ustvrdio da ostale Crkve nisu Crkve, nego da imaju samo crkvene elemente…”. Bi li itko na HTV-u (uz uvažavanje korektnog priloga HTV-a o pontifikatu, ne i o Ratzingerovoj teologiji!) ili N1, a o rtl-ovima i nova-ma ne govorimo, znao ove rečenice pretvoriti u pitanje, u razgovor?

Ama, bolan Drago, šuti, što ti to pada na pamet! HTV? N1? Beži, bre!

Dana 25. studenog 1981. papa Ivan Pavao II. imenovao je Josepha Ratzingera za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Tada sam, premda mi se ideja da bih se bavio teologijom tek nejasno motala po glavi (jer sam završavao šestogodišnju srednju tehničku školu i započinjao školu novinarstva – u čemu sam prve korake bio poduzeo u rujnu 1979. u gradu Comodoro Rivadavia u Patagoniji – naime, tu zadnju godinu u E.N.E.T. br. 1 Otto Krause sam, zbog vrhunskih ocjena, proveo uglavnom u brodogradilištu SANYM-COTENOR i po raznim, uglavnom radijskim, redakcijama), uočio ”pravog” Ratzingera. Ali ću se njime posebno baviti kada je naredio šutnju (bivšem) fratru i profesoru teologije u Petrópolisu (Brazil) Leonardu Boffu (što se dogodilo 1985. kao posljedica godinu dana ranije objavljene knjige ”Crkva, karizma i vlast”).

Dakle, pratim ozbiljno Ratzingera od 1985. pa vjerujem da bih imao što reći na ovdašnjim televizijama, možda i nekom portalu. Ali, avaj, ima li toga? Ne, nema. Mislim, ima tih portala, ima tu nekih televizija, listova jedva, njih više gotovo i nema (vrijede više marketinški prospekti Kauflanda ili Spara, od tih kakti novina), premda imam kolumnu u tjedniku Nacional gdje se još može nešto suvislo objaviti, hoću reći, ima toga nekakvog prostora u kojem se, trudom nekih posljednjih junaka (Inoslava Beškera, primjerice), može naći ispravna novinska riječ, ali smrt Josepha Ratzingera je pokazala da je hrvatsko novinarstvo, općenito govoreći, jedna pusta poljana, propucano korito suhe rijeke, plodno za nove ideje gotovo kao površina Mjeseca.

Autograf je medij koji pokušava pokriti neke naše potrebe. Devet i pol godina ga stvaramo i oblikujemo. Nije loš, dapače, ovo što smo uspjeli održati na životu unatoč svim problemima i neprijatnim situacijama i razviti je ravno čudu, ali nije ni ono za čim žudim. Treba dalje stvarati.

Pokušat ću/ćemo to izvesti s portalom Ekumena.org. Što mi je na umu, pitate? Pročitajte novi uvodnik na portalu Ekumena (imamo ga i mi na Autografu u rubrici Ekumena), premda sam bio suzdržan, nisam sve rekao jer ću biti maksimalno realan i strpljiv.

Anyway, što bih rekao da postoji barem jedna ozbiljna javna platforma (osim naše) gdje bi se religiolog mogao u Hrvatskoj javiti (ne računam ovdje katoličke medije, oni su već kanonizirali Benedikta, njima rasprava i ne treba, to je uglavnom čisti crkveni PR, novinarstvo ne).

Ovo je meni dosta važan tekst iako će ga, slutim, mali broj ljudi pročitati. Kazao bih ovako: Ratzinger je bio plodan autor, erudit, jasan u izričaju s barem jednom meni jako važnom i nezaobilaznom knjigom. Ne mogu i neću zaboraviti prvu knjigu koja me uvela u teologiju, kao vrlo mladog čovjeka, odmah nakon puberteta: Ratzingerov ”Uvod u kršćanstvo” (Kösel-Verlag KG, München, 1968.) koja je odmah došla i do Argentine, a u nas je Kršćanska sadašnjost objavila prvi put 1970. U njoj smo čitali da se svetost Crkve sastoji u moći posvećivanja što ga Bog u njoj vrši usprkos ljudskoj grešnosti. Isusova je svetost, svetost Crkve. U Isusu smo posvećeni i otkupljeni.

U Nacionalu sam napisao: ”Ma koliko se ne slagali s Ratzingerom (ili njegovim stilom, recimo crvenim Prada cipelama i zlatom na sebi i oko sebe), osobito kada je kažnjavao disidentske glasove u Crkvi, njegovoj se vjeri i erudiciji moramo diviti”. Tako mislim: da je bio erudit, ali i čovjek stamene, uvjerljive vjere. Pontifikat ovakav, onakav (manje više zatrovan pompom koju treba konačno pa i nakon Franje prevladati), pamtit će se po odreknuću, a prije toga i zbog energičnog i dosta uvjerljivog suočavanja s pedofilijom i uvođenja načela nulte tolerancije.

Kao nasljednik Ivana Pavla II., kojem je bio izuzetno vjeran, i sam je imao poteškoće s pedofilijom u smislu da je kao prefekt uglavnom gromoglasno šutio te i on na početku kao Papa govorio da su to manevri za ocrnjivanje Crkve, ali je uskoro shvatio da baš on mora uvesti načelo nulte tolerancije, strogo kazniti počinitelje i ispričati se žrtvama što je sve i učinio. Da, i to treba pamtiti. Ali njegovu teologiju bih i ja smatrao – neuspješnom.

Teolog Hermann Häring u osvrtu ”Joseph Ratzinger – tragičnost preopterećene karijere” (portal Polis.ba) kaže da se od vremena Drugog vatikanskog koncila i revolucionarnih teoloških nacrta iz 70-ih godina prošlog stoljeća moglo steći više znanja i uvida u bogatstvo teologije tada ponuđene. Ta zadaća još stoji i pred reformskim skupinama. ”Jedva da se itko usuđuje dirnuti u eurocentričnu, helenističko-dogmatsku osnovu ekleziologije, koja je Ratzingeru bila toliko važna. Tek kada se iznutra oslobodimo od mreže ovog autoritarnog mišljenja, zadobit ćemo snagu unutarnje slobode za suočavanje s režimom koji je pokojnik predstavljao”.

Häring zaključuje: ”Smrt ovog neuspjelog teologa i crkvenog vođe ostaje i za nas pitanje: Koliko smo još uvijek s njim rodbinski povezani, koliko smo se doista oslobodili crkvenog autoritarnog režima? Reformske skupine su izjavile da Ratzinger ostavlja tešku baštinu. Doista? Teška je samo dotle dok se s lakoćom od nje ne odvojimo. Sad kad je otišao, to bi nam trebalo biti moguće. I ne htijući ovaj nas je teolog i crkveni vođa natjerao da razjasnimo svoju vlastitu situaciju”.

Koja je naša, hrvatska, situacija, u svjetlu Ratzingerove baštine?

Prvo kažimo zašto neuspješna teologija (takva je i sadašnja hrvatska teologija osim izuzetaka kakvi su fra Ivan Šarčević ili fra Drago Bojić, npr.). ”Usprkos svojoj velikoj inteligenciji, Ratzinger nije prepoznao znakove vremena, u krajnjem slučaju ih je osporavao kao duh vremena (Zeitgeist). Usprkos svom privlačnom umijeću formuliranja stvari njegovi su tekstovi, iako neprimjetno, često prožeti netrpeljivim i ogorčenim osudama kao i znakovima dogmatizma. On je doduše odlično poznavao klasičnu i tradicionalnu katoličku teologiju (i lako ju je mogao pre-formulirati), ali je kod njega ostao zatvoren svaki pristup za drukčija, recimo autentično biblijska, reformatorska i emancipacijska polazišta. U ključnim momentima njegova života određivao ga je strah i uzmicanje umjesto hrabrost za obnovu”.

Sve što ovdje Häring kaže za Ratzingera vrijedi za gotovo sve domaće autore: nema u hrvatskoj teologiji, nema od fundamentalne teologije Tomislava Janka Šagi Bunića, nema od političke teologije Bone Zvonimira Šagija, nema od sociologije religije i religiologije Željka Mardešića… teologije koja bi bila ujedno autentično biblijska i reformatorska i emancipacijska.

Teološki rad koji zagovaram i pokušat ću izvesti i u doktorskoj disertaciji odgovara na sedam stvari koje se tiču moga teološkog i publicističkog angažmana (tzv. Küngov poučak): a) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, jako prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno; b) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest; c) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg; d) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; e) moramo se prepustiti Duhu Svetomu; f) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i g) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke. Konačno, locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinom.

Zaustavljeni u paučinama Ratzingerove teologije, Hrvati manje više odbijaju slijediti put koji vodi od konstatiranja sakralnog ludila do zagovaranja pomirenja. Ja se zalažem, pak, za etiku u kršćanskom shvaćanju patriotizma jer je statolatrija – obožavanje nacije i države, težak grijeh, veliko skretanje s etičkog kursa.

Imamo, dakle, hrvatsko katolištvo, odnosno nacionalizam u fanatiziranim redovima katolika u Hrvatskoj i proučavamo njihovu pojavnost koja govori i o nedovršenoj raspravi o štetnosti pojave NDH. Teologija nacionalnog anti-mita kakvom se bavim i ovdje zagovaram, jest u funkciji istine u kojoj Crkva mora transcendirati naciju.

Teologija kao kritičko razmišljanje vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Usto izbjegava pogubni i osiromašujući narcizam.

Tako shvaćena, teologija, svaka, posebno politička, ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće pothranjuje sama crkvena ustanova kad sprečava autentičan pristup riječi Gospodinovoj.

Problem vjerskog fundamentalizma, etnonacionalizma i općenitog religijskog fetišizma proširen, s nekim manjim varijacijama ili izuzecima, traje u gotovo svim post-jugoslavenskim republikama, dapače, (i ne samo u njima već i u drugim mjestima u svijetu), i ostavlja nas bez snage do pomirenja kao krajnjeg cilja, i to zato jer je pomirenje s Bogom i ljudima moralni imperativ, obaveza koju nam je, kao trajni zadatak, ostavio Isus Krist, a pomiriti se moramo jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i Bogu, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, drugih oblika nacionalne ili etničke isključivosti te posljedica negiranja ili zaboravljanja istine da smo u Kristu pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti.

Moj hod u vjeri nerazdvojiv je od čitanja Boga iz perspektive žrtava. U njima, bez obzira na to prihvaćamo li Boga, ili protiv njega hulimo, sumnjamo li u Njegovo postojanje ili mu služimo, postoji obveza da se radi na tome da se žrtve skine s križa.

Teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu.

Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena.

Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata.

Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika a ne neprijatelja, i ad intra, unutar kršćanstva, i ad extra, u susretu s drugim religijama.

Kada teologiji pristupamo tako, shvaćamo da je Ratzinger u svemu ovome bio neuspješan. On se mogao profilirati kao ”branitelj vjere”, a da ne osjeti pravi problem: nalazio se pred dramatično ubrzanim gubitkom skupina otvorenih, biblijski i kontekstualno usmjerenih teologinja i teologa kao i angažiranih članova Crkve.

Čovjek je mrtav. I njegovo vrijeme smatrajmo završenim, ako si želimo dobro. Ja bih vam predložio da prigrlimo teologiju i praksu koja želi biti suosjećajna, milosrdna, bratska i odgovorna i za naše grijehe i za stvoreni svijet.

Zaista, zar je bilo moguće ovo kazati na našim televizijama, bilo komu: Petrovićki, Šprajcu, Smrtiću e tutti quanti s HTV-a, Ladišiću, Jandriću tek? Jok!

Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi hrvatski narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj (pak sada se aktualni ponaša kao perfektna budala); neoustaštvo kao poseban tip fašizma postao je i ostao prema potrebi poželjan način razmišljanja u Hrvatskoj; sve je jači pokušaj utjecaja jedne Crkve u hrvatskom društvu (recimo da Bozanić odluči maknuti plombu na terenu u Maksimiru – ma da ja želim eventualni stadion apsolutno izvan grada – koju će cijenu za to tražiti, Savicu? Savica je tek sitnica!); jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije; televizija je pod punom kontrolom vladajućih; identificira se stranka HDZ s hrvatstvom u njegovoj cjelovitosti; vojska i tajne službe postaju privilegirani i nedodirljivi staleži, izdvojeni iz društva ne samo uniformom; bivši tzv. društveni tisak je razrovan, odnosno pod kontrolom je ili međunarodnih koncerna ili ljudi nezainteresiranih za novinarstvo, osim rijetkih izuzetaka (Autograf svakako jest izuzetak! I zato vas pozivam da nas podržite)…

Ja sve ovo, ponavljam, kažem ovdje, ali tek šapućem. Uskoro ću, planiram, odnosno nadam se, podići glas. Moraju se dogoditi pretpostavke i radim na tome.

Imao sam neke ideje, možda su bile i zablude, da se o ovome može naći prostora u političkim strankama i zahvatima u kojima sam se našao. Jedini projekt u kojem sam sudjelovao i u kojem sam, barem kratko, osjetio da mogu nešto dati kao teolog je bio proces koji je predvodio don Ivan Grubišić. Na izborima smo dobili dva saborska mandata od kojih je jedan bio uhljeb koji se šlepao uz don Ivana, a drugi on sam već dosta bolestan i umoran. Od većih promašaja mogu priznati iluziju da ovaj moj diskurs može zanimati SDP ili pokretače Nove ljevice.

Zaključujem: kršćanske crkve i njihovi teolozi, ili teolozi naprosto, imamo jasnu zadaću: de-mitologizirati jedno mračno doba iz hrvatske prošlosti i osvijetliti ga svjetlom kršćanskih principa, dovesti ga, dakle, na vidjelo – da se okaje ono doba koje je bilo grešno i koje se više nikada ne bi smjelo ponoviti.

Pozvani smo djelovati kao ”kvasac društva” tako što ćemo ”Duhom Božjim” ispunjati okolinu, pazeći da ne padnemo u napast moralizatorskog stava i grubog nametanja svojih načela onima koji nisu vjernici ili kršćani – ako se dakako ne radi o općeprihvaćenim etičkim stavovima koji obvezuju sve ljude, u čemu se mora naći konsenzus kroz dijalog. To zahtijeva napor da se ne anatemizira pluralističko društvo kao društvo ”razuzdanih sloboda”, nego da se ”slobode”, i one vjerske, pomaknu na pravo mjesto: riječ je, naime, o jednakosti svih ljudi pred Bogom, ali i u društvu – što bi svjedoci Evanđelja morali bez oklijevanja uvesti u životnu praksu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora