Jedino su istinska prijateljstva kadra uskrisiti naša bića

Polovicom prosinca, netom što je moja Kristina stigla iz Londona u kojem živi proteklih godina, sjele smo u auto i uputile se u Đurđevac, na obljetničku 50/70 (50 godina književnog stvaralaštva i 70 godina života) izložbu moje prijateljice, ”kompanjonke”, kako ona to voli reći, Božice Jelušić.

Prisjećamo se zajedno posljednje, 45/65 obljetnice na kojoj je Kiki bila sa mnom u Barnagoru, pjesnika, podravskih umjetnika i zavičajnika, kulturnih pregaoca i zaljubljenika kojih je dvor Barnagor i pripadajuća mu galerija Ars Barnagor stalno okupljalište.

Dok smo se vozile, Kiki mi priča koliko je sretna što opet može ići sa mnom, koliko joj znače takvi inspirativni susreti, prijateljstva u kojima rasteš, proširuješ vidike, koja te oplemenjuju.

Pogotovo, njoj su bitna, nakon što je zbog posvemašnje trivijalizacije društva banalnosti, urušavanja svake izoštrene misli, discipline, pa i težnje k vrsnošću i podržavanju stručnosti i kvalitete, kao i urušavanja svega građanskog i participativnog u Hrvatskoj, odlučila promijeniti državu, okružje, i profesionalno i privatno.

Promatramo ljepotu i pitomost podravskog kraja, dugokose vrbe čija su tjemena puna tek naznačenih pupova koji će s proljećem izbiti, plavičastu izmaglicu iznad Drave i zlatom zubatog zimskog sunca okupana požnjeta polja i zaseoke.

Činilo mi se da među stablima, udaljenim, ponosnim i čvornatim, vidim Božičinu siluetu kako ih promatra i skicira, njene znatiželjne, pronicave, vragolaste oči ispod oboda šešira.

Iznimnomisleće osobe, koje su ujedno i hipersenzibilne i neuroosjetljive, imaju mišljenje koje se od centralne ideje disperzira, zvjezdasto se širi, u kojem jedna ideja rađa galaksiju, mali svemir novih ideja, osnovna misao se razgrana u bezbroj malih pojedinačnih cjelina

Božica nije samo moja prijateljica. Ona je moja učiteljica života. Jedna od osoba, malobrojnih, sa sposobnošću strukturiranog mišljenja.

Neurolozi to nazivaju ”zvjezdastim mišljenjem” koje posjeduju vrhunski kreativni ljudi, iznimnomisleće osobe, kako bi rekla francuska psihoterapeutkinja Christel Petitcollin.

Neurotipične osobe imaju jasan i logičan slijed misli kao vagona – jedna ideja utemeljena na činjenicama, rađa drugu, koja se s njom spaja, ona treću itd. I sve ima pragmatičan i logičan tijek.

Iznimnomisleće osobe, koje su ujedno i hipersenzibilne i neuroosjetljive, imaju mišljenje koje se od centralne ideje disperzira, zvjezdasto se širi, u kojem jedna ideja rađa galaksiju, mali svemir novih ideja, osnovna misao se razgrana u bezbroj malih pojedinačnih cjelina.

I sad, treba biti majstor i unutarnje discipline i fokusa, da se centralna misao analogijom poveže sa svime što rađa sa svom bujnom misaonom razgranatošću, da upotrijebi snagu metafore, pravu, biranu i točnu riječ, kako bi umu slušatelja približila i pojasnila polaznu misao.

Božica sve to ima. Osim što je majstorica jezika, samoprijegora i discipline. Neizmjerno sam zahvalna što nas je život spojio i darovao mi prijateljicu i učiteljicu. Kad poznaješ pjesnika, to je bogatstvo, a kad te pjesnik smjesti u svoj zagrljaj, to je blagoslov s neba.

Božica je velika ljubiteljica i proučavateljica drveća. Kao da sa stablima diše, uzemljena u ovu našu stvarnost, misli i duha poput grana trajno pruženih k nebu.

Na pamet mi pada Joyce Kilmer, preciznije Božičin prepjev Kilmerove pjesme i stih koji mi se urezao u misli:

‘‘Mislim da oči neće mi naći
Pjesmu što miljem stablu prednjači.
Stablu što gladna usta prislanja
Zemlji na prsa uzbibana.”

 Dodajem još malo gasa, žureći u raskriljene ruke prijateljskog zagrljaja, pjesnikinje očarane stablima.

U Muzeju grada Đurđevca dočekuju nas njene nasmijane oči ispod oboda šešira, i vragolasti osmijeh njenog vjernog pomagača, unuka Ivana Konrada Manga, koji se oslonjen o klavir s bakinim knjigama, plave svilenkaste kose doima poput anđela čuvara bakinog stvaralaštva.

Pogledom obuhvaćam izložbeni prostor, u kojem su prvi put izložene Božičine bilježnice, rukopisanke, dnevnici i 60-ak crteža perom, nastalih, kako bi rekla Bo, kao zapisi njenog kretanja po sporednom kolosijeku, u nekom međuvremenu.

Tumači nam kronologiju nastanka crteža, crtanje tkanjem u kojem je prvo postavljala potku te je zahtjevnim, znalačkim potezima pera ugušćavala, bilježeći toplu, gustu konzistenciju zemlje, vjetrom raščupanu travu i čvornata razgranata stabla puna mistične snage, umornu od svakodnevnog rada i godina koje su prohujale.

Gledamo i lagane, u trenutku uhvaćene krokije koji su bljeskom oka, i vještim potezom ruke uhvatili trenutak u vremenu, pokret stabla, lahor nad rijekom da bi kasnije kao tema bivali razrađivani. Bilježnice pune zapisa, stihova koje krase crteži, dnevnici, stare fotografije.

Kako bi rekla sveta Terezija Avilska, prijateljstvo je najistinitije ostvarenje osobe. Vozim natrag, sretna što ga imam, prijateljstvo koje uvijek čuvam u krletci misli, i koje me uvijek iznova stvara i uskrisuje

Upijam očima taj bogat stvaralački život koji se preda mnom kronološki prostire, i razmišljam kako je neobično da jedna tako bogata stvaralačka osobnost, sa 62 izdane knjige i preko 4.000 bibliografskih jedinica, doživi prvo izlaganje u javnosti tek u 70-oj godini života.

No tim sam više zahvalna organizatorima ove izložbe, koji su omogućili brojnim posjetiteljima da se upoznaju s Božičinim opusom i piju sa živog vrela stvaralaštva.

Kristina razgledava knjige, odabire odmah slikovnicu o dječaku Pjesku, đurđevačkom ”Malom princu”, za dar svom kumčetu, za sebe kalendar s fotografijama Zagreba da joj krasi brightonske zidove i knjigu pripovijedaka.

Razgaljene radošću susreta, odlazimo na pravi podravski težački ručak, bele žgance sa slaninom, i uz čašu vina nastavljamo životne priče.

Vraćajući se u Zagreb, s mojom nasmijanom Kiki na suvozačkom sjedalu, pomislih kako su istinska prijateljstva kadra uvijek uskrisiti naša bića, iznova nas stvoriti iz pepela, kad se čini da su nas svakodnevne muke, opterećenja, banalnosti i trivijalije usitnile, samljele, isisale nam snagu.

Kako bi rekla sveta Terezija Avilska, prijateljstvo je najistinitije ostvarenje osobe. Vozim natrag, sretna što ga imam, prijateljstvo koje uvijek čuvam u krletci misli, i koje me uvijek iznova stvara i uskrisuje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora