Jesam li za ili protiv Tita? I zašto se nisam živ zapalio

Zaskočio me neki dan u jednom trgovačkom centru neki lik koji me pitao, doslovno me tako pitao: ”Je li istina da ste za povratak Titova trga i je li istina da ste rekli da ćete se živ zapaliti ako Tito izgubi trg u Zagrebu?”

Naravno, rekao sam mu da gleda svoja posla, a da mene i moja posla pusti na miru. Mislim da nisam pogriješio kada sam odlučio ne ulaziti u raspravu s čovjekom koji je spreman provocirati jer nije valjda tako glup, može, mislim, samo glup čovjek povjerovati da bih se živ zapalio zbog neke odluke gradskih vlasti ili zbog bilo čega drugog.

Tko je lansirao tu bedastoću, da ću se živ zapaliti ako maknu Titov trg, debelo korištenu na portalima za naci-idiote, ne znam točno da vam kažem, ali dosta je truda uložio u njenom širenju onaj koji godinama najavljuje da će se iseliti iz Hrvatske, Josip Radeljak mislim da se zove.

”Odustajem od ovakve Hrvatske i ne želim više sudjelovati ni u jednom obliku života u ovoj opustošenoj i samo još divljaštvom obdarenoj balkanskoj zemlji”, glasila je jedna od furioznih i veselih prijetnji ovog čudnovatog gospodina.

Mogao me taj tip, svejedno, pitati jesam li ja zaista, kako sam napisao u svojem ”Argentinskom romanu”, stajao ispred Titova groba i shvatio kako glasi sva istina ovoga (mojega) svijeta. Iako sam zaista bio u Kući cvijeća da zaokružim taj svoj roman sasvim sigurno nisam otišao tamo kao što se ide, štajaznam, u sveta jeruzalemska mjesta ili u Meku i Medinu.

No ipak, to da sam možebitni ”titoist” i to da sam se ”pomirio” s onim dijelom povijesti koju djedovi i roditelji sakrivahu od mene, ona Titova, istinita je stvar, pa sam ujedno i titoist, i to u onoj mjeri u kojoj je Jugoslavija bila uspješan projekt, dakle, u onim fazama i segmentima u kojima to svakako nema potrebe ovdje ponavljati, recimo, u onim idejama o kojima je majstorski pisao Predrag Matvejević u knjizi ”Granice i sudbine – O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije” (VBZ, Zagreb, siječanj 2015.).

Zašto pišem o Titu? Moram neke stvari ovdje pojasniti. Pišem jer se opet vodi žestoka rasprava, a u povodu ”mobilizacijskog” obećanja šefa zagrebačkog SDP-a, Viktora Gotovca, da će Titu vratiti trg (za one koji ne poznaju dovoljno Zagreb, to je trg na kojem se nalazi Hrvatsko narodno kazalište).

Postoji dio ljudi koji smatra da sa socijalističkim razdobljem treba prekinuti tako da ga se u maniri crno-bijele tehnike otpiše. Dio građana Tita iskreno voli, ili poštuje, a dio je svjestan da ne možemo protiv prošlosti koja je često ružna i puna dvojbi, dobrih i loših poteza, baš kao život sam. Nije mali broj onih koji Tita ne vole. Zlatko Hasanbegović, premda musliman, popio je jednu (tako sam čuo) kao zdravicu kada je uspio ”zavrnuti” ruku pokojnom Milanu Bandiću i maknuti Trg maršala Tita.

Je li Franjo Tuđman potpuno nevin u priči vezanoj uz smaknuće umirovljenog biskupa Josipa Carevića u Zagorju, za čijim se posmrtnim ostacima još traga? Je li barun Franjo Trenk ubijao i pljačkao samo neprijatelje i vojnike? Je li možda potrebno uz Stjepana Radića (kako podsjeća Tvrtko Jakovina) navoditi da se zapravo spomenici, ulice i trgovi odnose na Radića prije 1925., kada je ušao u karađorđevićevsku vladu i izbacio republikanstvo iz imena svoje stranke? Niz nema kraja.

Brojni ljudi zainteresirani za prošlost, od nje, za razliku od nekih povjesničara, ne žive. Oni je doživljavaju kao nešto aktualno, izašlo iz kućnih priča, školskih udžbenika, filmova i svakodnevice. Tu, naravno, nema znanosti.

Logično je bilo da se početkom devedesetih obavi sustavni obračun s naslijeđem komunizma. Ali iz poznatih je razloga (Tuđman to nije dopustio! Tačka!) vladao ambivalentan odnos prema Titu. U međuvremenu smo učinili sve da, više opravdano negoli neopravdano, dobijemo stigmu društva u kojem se koketira s ustaštvom i fašizmom.

Da je vlast devedesetih promijenila ime Trgu maršala Tita, a ne Trgu žrtava fašizma, vjerojatno bi malobrojni digli tada graju. Ovako su naočale kroz koje se na nas gleda s jednom drugom dioptrijom. Sve to ne isključuje istraživanje komunističkih zločina. Dapače.

Itekako se zalažem da naše društvo sazna istinu o zločinima, pa tako i istinu o raketiranju izbjegličke kolone na teritoriju BiH od strane avijacije 7. i 8. kolovoza 1995., po svemu sudeći hrvatske. Samo je pitanje što je do sada učinila i znanost, ali i policija, odnosno tužiteljstvo?

Mene ne bi smetalo pošteno i po pravilima struke izvršeno istraživanje svih kriminalnih radnji. Ponavljam, dapače. Smeta me kada se o tome govori, društvo drži u napetosti i povišenoj temperaturi, a stvarnih rezultata osim politizacije nema. A da je Tito zvjerka, faca, jest.

Je li to meni da je Tito svjetska zvjerka izletjelo? Ne, nije. Tito je jedini svjetski značajni Hrvat koji je stvarno, djelatno, utjecao na zbivanja u svijetu kao akter i to u jednom dugom razdoblju. Na trenutke je igrao puno više od regionalne uloge.

Kao povjesničaru hladnog rata, prof. Jakovini je to izazovno, zanimljivo i dobroga nam je štiva ponudio oko teme nesvrstanih. Pa i pišući, velemajstorski, o Budimiru Lončaru. Solidnu su knjigu o Titu napisali pokojni Slavko i njegov sin prof. Ivo Goldstein. Tu se gotovo sve vidi.

Ako me baš potežete za jezik, kao što je pokušao onaj nesretnik u trgovačkom centru, mislim da je Tito morao znati za zločine nakon Bleiburga, mislim da je nepotrebno nasrnuo na Stepinca napravivši mit s jednom osrednjom crkvenom figurom nedoraslom za vremena i izazove s kojima je živjela. Mislim da je bio tašt i da je učinio puno toga krivog. Mislim da su brojne stvari mogle biti drukčije i bolje da je bio manje tvrdoglav.

Sve to mislim, ali i da je u civilizacijskoj podjeli svjetova 1945. (i prije toga, naravno) Hrvatsku svrstao na pravu stranu i osigurao da se teritorijalno proširi, to jest, kompletira. Modernizirao je zemlju i osigurao, svjesno ili nesvjesno, ako baš hoćete, stvaranje temelja za neovisnu Hrvatsku.

Rijetko će koji Amerikanac vrednovati Kennedyja po početku Vijetnamskog rata ili Zaljevu svinja na Kubi, nego će to činiti po novim idejama, po borbi za rasnu jednakost i za ljudska prava.

Ako kažeš koju dobru o Titu kakti, okaljavaš ideju antifašizma jer ti nabrajaju svaki dan tih neveselih, a za mnoge tragičnih poratnih godina (nemojte zaboraviti i da je Slavku Goldsteinu bilo jasno da se antifašizam ne smije poistovjetiti s Titom, a kamoli s događajima od svibnja 1945. do raskida Jugoslavije i Staljinova SSSR-a).

Besmisleno je neprestano ponavljati kako se ne može govoriti o antifašizmu u Hrvatskoj, jer taj termin tobože pokriva tek borbu protiv Talijana, a ne i nacionalsocijalističkih Nijemaca. Isto tako je besmisleno govoriti da ako već hoće vratiti Titov trg, onda bi barem trebalo mijenjati pojam ”maršal”, jer je to militarističko i podsjeća da je Tito stvorio vojsku koja je pedeset godina kasnije napala Hrvatsku. Ne znam koga takvi argumenti još mogu zavarati.

Desničari znaju da je profitabilno baviti se poviješću koja izlazi na ulice, a ne onom koja se uči u arhivima, počevši od onoga u Jad Vašemu. Na ulice, rekao bih, povijest izlazi zato jer se dugo godina o naslagama ”neprovarene” prošlosti nije moglo slobodno raspravljati (ja to dobro znam kao Hrvat iz ”ustaške” Argentine), a kada se i moglo, povjesničari su birali teme koje su bile manje opasne.

Ipak, zar vam se doista čini da je desnici važna povijesna istina i da njeni akteri teže k nastojanju da se točno utvrdi tko je kriv, a tko prav, kakvi su bili čiji motivi?

Ja bih stvar rezimirao ovako: ovolika opterećenost dvadesetim stoljećem, u osnovi je strah od Srba. To sam, među inim, shvatio u Beogradu, završavajući svoj prvi roman, i morao sam tu spoznaju pretvoriti u 250 stranica ne baš tako lošeg štiva, ponajviše posvećenog onima koji žive u strahu i od straha, da ih ruka istine, po mogućnosti ona božanska, oslobodi.

Naime, jer se i Tito, ustaše, komunisti i Domovinski rat na kraju mogu svesti na taj zajednički nazivnik – Srbi, što svima koji govore da je povijest sluškinja politike daje argumente.

Pravimo se da ne znamo zašto je Brozovo ime ondje gdje je bio do Hasanbegovićeva zavrtavanja Bandićeve ruke: voljom ne bilo koga nego Franje Tuđmana. Iza toga se nameće pomisao da bi tu, kod micanja trga, mogli imati prste i oni koji su dužni odvesti ovu zemlju u bolju budućnost, a kako to ne ide, pretvoriše se, evo, po znanome receptu, u borce za bolju prošlost. Pun ih HDZ, ne samo desnije od toga.

I da, ne zaboravimo da je Bozanić trčao štafetu po župama noseći Stepinčeve moći motom mnogih antititovskih demonstracija: da treba maknuti Tita jer dolazi ”sveti” Stepinac. Dakle, Stepincem se išlo i nastavlja ići protiv Tita. Pitajte Sedlarove.

Znam ja vas, komunjare jedne. Dobro vas je ”pročitao” kardinal kada vam je poručio da ”mnogi i kad je sve evidentno, tvrde ono što žele tvrditi”. A što bi to moglo biti? Da je Stepinac, na kraju balade, bio ustaški i nacistički ako ne baš saveznik onda suputnik, ali svakako promotor ideologije po kojoj se od njega do Bozanića ne prestaje koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment zbog nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva?

Tito je već dosta dugo mrtav, pa možda treba malo pomoći da povežete stvari. Evo ovako: četnici su bijesno obigravali oko njegova groba zato što ih je pobijedio u Drugom svjetskom ratu, a ovi njihovi pajdaši u Zagrebu valjda također smatraju da su u tom ratu izgubili.

Naravno, oni to otvoreno ne priznaju, nećemo od njih čuti ni da su Alojzije Stepinac i većina biskupa (o sarajevskom nadbiskupu Ivanu Šariću da i ne govorimo) držali stranu Pavelićevoj NDH, ali ne pretrgoše se ni da dokažu suprotno.

Maršal Tito nije bio, da se razumijemo, nevinašce i da su drukčije okolnosti dalo bi se o tome itekako govoriti. Ali, znajući da su poslije njegove smrti Hrvati i Srbi toliko poludjeli da nisu u stanju vidjeti ni da su samo zahvaljujući njemu izašli iz rata kao pobjednici, a ne kao kolaboracionistički štakori – neka nam stoji dobro i neka mu se ne zatre ime.

Ako bi Srbima bilo tijesno pored druga Tita, neka ga slobodno vrate u rodni Kumrovec. Mislim da znam, tučama i tonama leda nad Kumrovcem unatoč, kako inkasirati nepojmljivi, užasan, gromoglasan nedostatak političke kulture i ine (marketinške naime) pameti koju pokazuje vodeća politička kasta.

SDP je podnio zahtjev za povratak Titovog trga. Ni ovaj se puta neću živ zapaliti ako im to ne uspije. Javite to Radeljaku i njegovim prijateljima.

”Josip Broz, maršal Tito je zamisao našega hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobjede”, piše u obrazloženju SDP-ova prijedloga uz navod da je hrvatski suverenitet prekinut u ranom srednjem vijeku, a maršal ga je ”obranio i uspostavio u jednom od najkrvavijih ratova historije i tako je zamisao oslobođenja doveo do pune pobjede, okrunivši je atributima pune narodne nezavisnosti i državnosti”.

Imam dobrane razloge da se maknem od teme: Titovi partizani su zbrisali postojanje njemačke zajednice u kojoj su se rodili Kellerovi, preci moje supruge, u Sremu (Erdevik, općina Šid i okolica), i partizanska je, iliti OZNAška noć progutala najmlađeg maminog strica, konobara Karla Pavlineca, u kolovozu 1945. u Zagrebu. Ali ne, neću se maknuti i neću biti niti sam ikada bio ”ceremonijalni antifašist”.

Ako većina stanovnika Zagreba, ili oni koji vode grad misle da nam Titov trg ne treba, to će govoriti o njihovoj političkoj nepismenosti, ne o mojoj. Pismen jesam i politiku razumijem. Itekako.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora