novinarstvo s potpisom
Ajmo malo zamišljati… Za početak, recimo, jedan dokumentarac čiji će autor pokušati uvjeriti publiku kako na Križnome putu nije bilo masovnih likvidacija. Zgodan je to film, baca potpuno novo svjetlo na zbivanja iz 1945. godine. Skrupulozni sineast priznaje, doduše, da je na širokome potezu od Zagreba do Bleiburga i natrag zabilježena poneka smrt, no ona se nije zbila kao posljedica letalnoga trovanja olovom, nego zbog konzumacije tirolske salame kojoj je istekao rok trajanja.
Zamislimo, nadalje, uglednoga pisca i kolumnista desničarske inspiracije, kojega su pred jednom kulturnom ustanovom zaskočila dvojica jugoslavenskih integralista, otela mu šešir, a njegovome prijatelju razbila glavu, nakon čega je utučeni gospodin na hitnome prijemu splitske bolnice podvrgnut heklanju čela kirurškim koncem.
Kad smo već kod umjetnika, zamislimo i uglednog redatelja, autentičnog hrvatskog domoljuba, kojemu su nepoznati počinitelji poznatog, naravno, jugounitarističkog svjetonazora provalili u stan i pretvorili ga u svinjac.
Uh, što je lako zamišljati kad te krene. Možete li, primjerice, imaginirati da na čelu države stoji ili sjedi, ovisno o potrebi, gospođa koja je na vlastitu inauguraciju pozvala osuđenog dilera, kupca seksualnih usluga, k tome i neskrivenog zagovornika četničkog pokreta, koji voli snimati selfije u društvu prvog potpredsjednika Vlade?
Usuđujete li se u stolcu ministra kulture zamisliti čovjeka koji je u mladosti pisao za “Glas Ravne Gore” i pozirao sa šajkačom, a danas tvrdi kako je Domovinski rat floskula?
Možete li izmaštati prizor dugog marša tisuća subnorovaca predvođenih potpredsjednikom Sabora, koji na posljetku dolaze pred ured Vijeća za elektroničke medije i traže ostavke jer su revoltirani što je ta ustanova na nekoliko dana zabranila emitiranje televiziji koja je pozivala na mržnju i nasilje spram svih koji ispovijedaju katoličku vjeru?
Hoćete još? Mogao bih tako bez kraja i konca nizati ljupke incidente mijenjajući usput njihov ideološki predznak. No, sasvim sam siguran da se nitko od vas, dragi čitatelji, ne bi ni na jedan jedini trenutak mogao uživjeti u moje fantazmagorije.
Ni čeljad s najpokvarenijom maštom, pa još pogonjena halucinogenim pripravcima, ne može zamisliti protivnike vladajućeg režima kako snimaju gadljive povijesne krivotvorine, mlate i provaljuju, stupaju kao falangisti tražeći glave, bezočno lažu, izvrću i podmeću, prijete i raspiruju strah.
Tipovi s druge strane svjetonazorskoga brvna pišu peticije ili knjige u kojima pokušavaju demontirati falsifikate, poduzimaju umjetničke akcije da bi posredovali snažne simboličke poruke, uporno pristaju na dijalog, čak i kad znaju da će biti izvrgnuti poniženju i podsmijehu.
Možda i oni mrze – dapače, uvjeren sam da lijep broj njih prema svojim protivnicima ne gaji nimalo nježne osjećaje – ali svoju frustraciju umiju kanalizirati u društveno prihvatljivo ponašanje.
To i jest ona prijelomna točka na kojoj se civilizirano čeljade razlikuje od divljaka. Utoliko je još strašnije s mnogih visokih adresa slušati ovih dana kako su “obje strane” otišle predaleko, kako je histerija politizacije jednako poharala i lijeve i desne, kako moramo prevladati podjele i dosegnuti slogu.
Pritom se, naravno, s nezapamćenim cinizmom prelazi preko neporecive činjenice da orgija samo jedna strana i da smo odavno prešli granicu do koje se moglo govoriti o izoliranim ispadima pojedinaca. Incidentom možemo zvati samo onaj događaj koji remeti uhodanu rutinu.
Kad se takva zbivanja namnože u velikome broju i postanu nezaobilaznim začinom svakodnevice, prestaju biti incidentima i pretvaraju se u redovno stanje.
Tobožnja krivnja druge strane – koja trpi simboličko, ali, bogami, sve više i stvarno nasilje, potaknuto i, štoviše, bogato orkestrirano od samih stupova poretka – nalik je krivnji silovane žene koja je duljinom haljine “provocirala” napadača. Pozivanje na slogu stoga je jednako inzistiranju da se žrtva i zlostavljač rukuju i srdačno poljube.
Dapače, gore me vrijeđaju samozvani izmiritelji – savršeno izbalansirani hohštapleri kojima su svi jednako krivi – od najgorih uličara koji bi mlatili i protjerivali nepoćudne.
Kad mi netko kaže da moramo prevladati podjele, to ne mogu shvatiti drukčije nego kao prijetnju. Jedino što je umjesno s podjelama činiti jest da ih se produbi. Da konačno svi osvijestimo činjenicu kako postoje dvije Hrvatske, između kojih je strašna provalija koju ne možemo zatrpati šupljim frazama o silovanom jedinstvu.
Tek kad se zagledamo u taj ponor, nekima će, možda, iz dupeta doći u glavu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).