Kad se Srbin i Hrvat slože, i olovo plivat može

U Omišu, gradiću blizu Splita, kroz koji nije baš uvijek bilo lako proći u vremena prije autoceste, jer tu se Jadranska magistrala pretvara u glavnu gradsku ulicu i tu je, usred Omiša, jedna od bizarnijih okuka na putu, održana je neki dan kulturna priredba. Već trinaest godina tu se, mimo turista i hrvatskog turizma, a pomalo i mimo logike, održava Almissa Open Art, zanimljivo zamišljena manifestacija suvremene umjetnosti.

Dođu umjetnici, pozove ih kustos, koji je ustvari jedan od njih, i onda posred Omiša, koji se, kao i svako naše malo misto, varoš ili palanka, čini da je na kraj svijeta, predstavljaju i stvaraju umjetnost, koja se, kao i svaka suvremena umjetnost, katkad jedva razlikuje od zbilje.

Suvremena umjetnost često je društveni eksperiment, sociološka ili antropološka studija slučaja, provokacija s posljedicom… I onda je, zapravo, mnogo bolje i efektnije djela suvremene umjetnosti predstavljati negdje na kraj svijeta, nego u Kasselu, Veneciji ili u Zagrebu. Premda je, ruku na srce, i Zagreb na kraj svijeta, ali mi ga drukčije doživljavamo.

Na ovoljetnom Almissa Open Artu upriličeno je trinaest performansa, događaja, hepeninga, u kojemu su sudjelovali neki od čuvenih hrvatskih umjetnika. Građani su reagirali, nasrtali su na umjetnička djela, uništavali ih, ili bi, pogrešno (ili ispravno?) shvativši stvar, umjetničko djelo gnjevno odnosili i ostavljali ispred gradonačelnikovih vrata.

U svakom slučaju, bio je to neki lijep i dvostruko efektan, uzbudljiv i značajan događaj: publici se nešto događalo, te je publika i reagirala, a sami umjetnici su, kao malo kad i malo gdje, bili u prilici da se poigraju reakcijama ljudi i pragom njihova razumijevanja. Te, samim tim, i pragom tolerancije.

U zemlji u kojoj bi postojale ozbiljne novine, ili u kojoj bi javna televizija doista imala relevantan kulturni kanal ili barem program iz kulture, danima bismo se bavili zbivanjima na Almissa Open Artu. Ali kako ozbiljnih novina nema, te je na nama da ih zamjenjujemo, a kulturni sadržaji HRT-a spoj su korupcije, indolencije i nekompetentnosti, tako za Almissa Opet Art nitko ne bi ni čuo da se nije dogodilo ovo: ljubitelj umjetnosti, kolekcionar i entuzijast, a ustvari suvremeni umjetnik Anand Štambuk naumio je na Almissa Open Artu izložiti dvojezičnu ploču s natpisom: “Kad se Srbin i Hrvat slože, i olovo plivat može”.

Riječ je o reinterpretaciji stare srpskohrvatske osmeračke budnice, koja se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća počesto znala naći u zaglavljima protuhabsburških novina, kao borbeni poklič južnoslavenskog ujedinjenja u borbi s bečkim i peštanskim ugnjetavačima, a koja je, u prva dva stiha pravilno glasila: “Kad se bratska srca slože/ Tu’j olovo plivat može”.

Štambuk je zamislio da ploča bude interpretacija onih službenih crnih ploča, koje se vješaju ispred hrvatskih institucija, ali su mu nadležne institucije odbile dozvolu, pod nedvojbeno idiotskim obrazloženjem da imitira – službene oznake.

Međutim, Štambuk je bio uporan, odlučio je nastupiti pod svaku cijenu, pa je načinio dvojezičnu ploču, na kojoj je ćirilicom i latinicom napisao poruku, i onda je rad izložio na Poljičkom trgu u Omišu. Nekoliko minuta kasnije pojavio se mlađi muškarac, agresivan, primitivan i vidno nenormalan, pa je pred uključenom kamerom nečijeg mobilnog telefona razlupao dvojezičnu ploču i bacio je u smeće, rekavši neka “ćirilicu drže s druge strane Drine”.

Rečeni gospodin djelovao je u civilizacijskom smislu toliko zaostalo, da se u promatrača događaja i konzumenta Štambukovog umjetničkog djela stvara ozbiljna dvojba oko toga što zapravo čini Štambukovu autorsku cjelinu djela. Jesu li njegove samo ploče i njihovo izlaganje na Poljičkom trgu, ili je on organizirao i glumca koji će razlupati ploču?

O čemu god da se radi, stvorena je javna reakcija, djelo je dovršilo samo sebe. Ali na koji način je djelo dovršilo samo sebe? Nipošto tako što je nekakav stvarni ili odglumljeni nesretnik i socijalni degenerik razlupao ploču s ćiriličnim slovima, nesposoban da pojmi, bez obzira na dodatni latinični natpis, što na njoj zapravo piše, tojest nesposoban da znakove nekog – svejedno kojeg – simboličkog jezika sklopi u poruku, iz koje će zatim imaginirati smisao, jer se takvo što u Hrvatskoj često događa, jer u stvarnosti ili kroz metaforički izraz ćiriličke ili srpske ploče razbijaju se gotovo svakoga tjedna, pa bi bilo glupo, predstavljalo bi opće mjesto kolektivnog idiotizma kada bi se još jednom razbijale u umjetničkom performansu, tojest u njegovom dovršetku koji provodi lice iz publike.

Događa se, međutim, nešto drugo, što Anand Štambuk nije mogao predvidjeti u svom djelu, nešto što doista predstavlja njegov dovršetak, i što ga čini izvanredno uspjelim, moćno izvedenim.

Naime, nakon što je socijalno i emocionalno posustali pojedinac, mrzitelj znakova, koji je nesposoban da te znakove pretvara u suvisle značenjske cjeline, razlupao dvojezičnu ploču, na način na koji je to već učinio nebrojeni niz njegovih prethodnika, Almissa Open Art našao se na svim hrvatskim, a zatim i srpskim portalima, uključujući i one do kojih nikada ranije nisu doprli nikakvi kulturni sadržaji, pa tako ni sadržaji koji se tiču suvremene umjetnosti.

Festival koji se održava na kraj svijeta, omiški ljetni anale suvremene umjetnosti, postao je za Hrvate i Srbe medijski zanimljiviji i prisutniji od čuvenog Venecijanskog bijenala. I to ne zato što se u Omišu nešto dogodilo prvi put, nego zato što se u Omišu nešto dogodilo hiljadu i prvi put. Pa kada bi se čovjek mogao odmaknuti i distancirati od vlastitog života, a sa životom i od medija koji čine najvjerodostojniji socijalni i simbolički okvir tom životu, mogao bi se zapitati koliko samo glupi i zarobljenog uma moraju biti ljudi koji u razbijaju dvojezične, srpskohrvatske, latinično-ćirilične ploče vide jednaku atrakciju, baš kao da se sve to zbiva po prvi put.

U službenom programu Almissa Open Arta sudjelovali su Milan Božić i Vlasta Delimar, Rino Efendić, Zoran Pavelić, Andrea Resner, Marko Marković, Vanja Pagar, Momčilo Golub, Matko Trebotić, Ljiljana Mihaljević, Milan Brkić, Željko Marović, Kata Mijatović. Među njima neke su od najčuvenijih hrvatskih umjetnica i umjetnika. Kata Mijatović Hrvatsku je predstavljala na Venecijanskom bijenalu, Vlasta Delimar jedan je od najznamenitijih naših živih umjetnika, ali džaba im sve kada do javnosti, za razliku od agresivnog građanina koji ne umije slova spajati u riječi, naprosto nisu u stanju doprijeti. Problem je, naravno, u trendovima.

Agresivni je građanin u trendu, jer pola naših ljudi jednako kao ni on nisu u stanju s razumijevanjem pročitati vrlo jednostavnu rečenicu, svejedno je li napisana na latinici ili na ćirilici, i onda ga gledamo na polupornografskom snuff video uratku kako uz prigodne pokliče i dahtanja razbija dvojezičnu ploču, bez obzira na to što njegov čin nikako ne može biti vijest.

Ako je to vijest, o čemu je to, precizno govoreći, vijest? I što je on ustvari razbio? I što naši portali zapravo objavljuju kada objavljuju vijest da je tamo nekakav u Omišu razbio ploču na kojoj su uz latinična bila ispisana i ćirilična slova? To je prava tema rada Ananda Štambuka.

O tome bi Hrvatsko novinarsko društvo i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu mogli održati zajednički znanstveno-umjetnički skup. I sve u slavu jednog očito vrlo zanimljivog i uspjelog omiškog festivala suvremene umjetnosti.

Ljudi koji ne čitaju književna djela nakon nekog vremena nisu u stanju razumjeti ono što im se govori. Ili ono što pročitaju primjerice na zidu u čekaonici doma zdravlja. Ljudi koji drugim ljudima ne pripovijedaju svoje priče, ili od drugih ljudi ne slušaju njihove priče, nisu više u stanju razumjeti što neka rečenica znači i kamo neka pripovijest vodi.

Takvi ljudi žive u strahu i opasni su po svoju okolinu. Osmerački distih “Kad se Srbin i Hrvat slože, i olovo plivat može” prije stotinjak godina mogao je značiti samo to da će se iz jedinstva ili iz sloge različitosti zbivati čuda. Pozitivna čuda.

Danas, isti distih znači nešto suprotno. Kada se dva nenormalna entiteta oko nečega slože, recimo oko razbijanja ploče u Omišu, pa o tome izvijeste na svojim portalima, ljudi će povjerovati i u ono u što zdrav čovjek vjerovati ne može. I dogodit će se zlo. Pa će se to zlo tisuću hiljada puta na jednak način ponoviti, a njima će ostati jednako uzbudljivo kao da se događa prvi put. Zlo je afrodizijak primitivnih ljudi.

(Nije dozvoljeno preuzezi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Dan kada je olovo proplivalo u Omišu i o tome izvijestili svi hrvatski i srpski mediji).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda
    •  Nikada više neću u RH kupiti ni jedan Samsungov proizvod
    •  Kakav bi mogao biti hrvatski problem sa Sinišom Pavićem?
    •  Kako se probudi stara mržnja prema Albancima

> Svi tekstovi ovog autora