Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim

Na više načina i u više prilika predsjednik Srpske demokratske samostalne stranke i raniji predsjednik Srpskog narodnog vijeća, saborski zastupnik Milorad Pupovac je istaknuo kako ne izbjegava izraziti suosjećanje zbog stradalih Hrvata u ratu, od 1991. do 1995. godine.

”Poštujući ove (srpske) žrtve, suosjećajući s njihovim stradanjima, mi ne zanemarujemo stradanja drugih, mi ne izbjegavamo izraziti suosjećanje zbog stradanja pripadnika hrvatskog naroda u ratu, od ’91 do ’95.”, rekao je Pupovac, na primjer, 2017. na komemoraciji u Uzdolju, južno od Knina, za sedmoro mještana srpske nacionalnosti koje su 5. kolovoza 1995. (dakle ne nakon, već tijekom ”Oluje”), ubili pripadnici hrvatskih vojnih snaga.

Poručio je tada da u svojim mrtvima, a ovo, istaknuo je, ”jesu ne samo naši srpski mrtvi, ovo su i hrvatski mrtvi”, treba naći inspiraciju za izmirenje i priznavanje stradanja jednih i drugih kao prvi korak, potom poštivanje kao drugi korak.

”A onda, ako je moguće, ako imamo toliko snage, ako imamo toliko mudrosti nakon toliko stradanja koja smo imali uzajamno u 20. stoljeću, sad ih brojati nećemo tko koliko na kojoj strani, ako je moguće da nađemo tu inspiraciju i potražimo put, to će biti najbolje jamstvo da se neće ponoviti”, kazao je Pupovac.

Ne bojte se, Anja, Borise… i svi ostali dobri ljudi u strukturama vlasti, s povjerenjem možete pristupiti osobama i institucijama. Budite sigurni da je posljednja riječ povijesti i života ne sukob – nego jedinstvo, kojem teži srce svakog čovjeka

Tadašnji predsjednik SNV-a je dodao da će tek dijalog dvaju naroda i dviju država o najtežim temama biti pobjeda.

O tome intenzivno razmišljam ovih dana nakon važnih istupa saborske zastupnice SDSS-a Anje Šimpraga, koja je u Saboru prepričala iskustvo iz izbjegličke kolone nakon ”Oluje” i dobila važan aplauz tada prisutnih kolegica i kolega, i potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića koji je kazao kako je njegova baka Dara Milošević ubijena 7. rujna 1995. u selu Bribirske Mostine.

Njen ubojica, razvojačeni pripadnik 15. domobranske pukovnije Veselko Bilić, dobio je u siječnju 1996. osam godina zatvora. Vrhovni sud mu je kaznu potom smanjio na sedam i pol, no Bilić je na kraju ukupno izdržao tri i pol godine zatvora. Naime, u svibnju 1998. predsjednik Franjo Tuđman mu je ukazom smanjio kaznu za dvije godine, a poslije toga mu je ona još ublažena zbog dobrog vladanja i zdravstvenih problema.

Anja i Boris su me približili vlastitom iskustvu gubitka člana obitelji u ratu. Uostalom, sve što Anja i Boris nama govore, ja razumijem: i što znači kada ti zapale selo i kada ti netko pokosi sedam ili više sumještana. Zašto to znam? Jer su i mojima u onome, velikome ratu palili kuće i rezali grkljane. A znam o čemu govori Milorad Pupovac jer sam u ovome ratu vidio kako gore sela i kako leže mrtvi starci.

A znam i što je dijalog i što je praštanje.

Ponavljam: jako dobro shvaćam odakle dolazi ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmacije ne znači da ne mogu suosjećati kao rodbina i sunarodnjaci, i ubijenih Srba, i ubijenih Hrvata. Uostalom, kažem vam, imam brata nestalog u Domovinskome ratu. To svi već znate.

Pojasnit ću moje gledanje na ”Oluju” i zašto ju još ne mogu slaviti punim plućima.

Problem ovogodišnje, 25. obljetnice ”Oluje”, dakako, nije u tome što se ”Oluja” morala dogoditi kao posljedica agresije protiv koje sam se i ja, nakon nestanka mojega brata, koncem 1991. i početkom 1992. našao kao vojnik u 4. brigadi pokojnog generala Ive Jelića (ovo namjerno tako pišem, jer se nikako ne mogu poistovjetiti s kasnijim zločinima nekih pripadnika te brigade, a koji su se dogodili jer je 1992. Jelić maknut odlukom nacionalista).

Problem percipiranja ”Oluje”, a zatim i problem zbog kojeg nas prozivaju nacionalisti manje leži u vojnim i političkim prilikama iz 1991. (pa bi se mogla koja kazati o tome da ”nismo željeli” ili ”tražili rat”), a više u onomu što se dogodilo nakon sjednice održane 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Tko god ima čisto srce i bistar um i čita/sluša sadržaj fonograma s te sjednice shvaća ono što su shvatili haški suci (Alphons Orie i kolege) koji su osudili Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora (neću danas ulaziti u meritum prvotne optužnice, ta, uostalom, napisao sam nekoliko puta da nisam bio spreman svjedočiti jer se s optužnicom nisam mogao složiti): da je Ante Gotovina rekao istinu kada se izjašnjavao o krivnji – ”Ja nisam taj čovjek koji je kriv…” (priznao je, naime, zločine).

Tko je čista srca shvatio bi ono što je jasno sa sastanka na Brijunima: Franjo Tuđman i društvo su sve planirali i kako bi, nakon operacije, teren bio ”očišćen” od Srba što je više moguće.

Da su naredili paljenje kuća i sela te ubijanje staraca ja nikada nisam rekao, pa ne govorim ni sada.

Na Brijunima, ne samo to, Franjo Tuđman jasno kaže da mu operacija i odlazak Srba trebaju ne samo kako bi se riješio problem ”Sjevera” i ”Juga” (UN-ovi tadašnji sektori) već ”da krojimo hrvatske granice u Bosni i Hercegovini”. Tada, naime, Tuđman još fantazira o ”velikoj Hrvatskoj” s Gojkom Šuškom uoči tvrdih pregovora s Miloševićem, konačnih valjda.

A onda, ako je moguće, ako imamo toliko snage, ako imamo toliko mudrosti nakon toliko stradanja koja smo imali uzajamno u 20. stoljeću, sad ih brojati nećemo tko koliko na kojoj strani, ako je moguće da nađemo tu inspiraciju i potražimo put, to će biti najbolje jamstvo da se neće ponoviti

Nakon dvadeset i pet godina, nažalost, ja i dalje moram ponavljati što sam vidio: ubojstva te namjerno paljenje i sustavno razaranje srpske imovine, što je hrvatska policija, da je željela i da je imala famozne Tuđmanove i Jarnjakove zapovijedi, mogla spriječiti, ali nije jer je politika HDZ-a i hrvatske Vlade tada bila sublimirana u šovinističkim riječima Franje Tuđmana iskazanim u Kninu (”Vlak slobode”, 26. kolovoza 1995., glave, naime, su tada već trebale biti hladne): ”… ali evo koji ih je doveo i do toga da neslavno nestanu iz Knina i iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. (Pljesak) … Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće. (Pljesak)”.

Zašto se palilo i kralo? Zašto se ubijalo? Jer je poruka bila jasna: ne želimo vas ovdje nikada više!

O tome sam razgovarao s pokojnim šibenskim biskupom mons. fra Srećkom Badurinom; on je, naime, teško podnosio što i njegovi ”vjernici” kao termiti obilaze oslobođene krajeve.

Moram kazati da sam tada, tih dana, gledajući okrutna ubojstva i totalni barbarizam, i vlasti i građana, požalio što sam i Hrvat i katolik, jer sam bio temeljito osramoćen, izdan i prevaren.

Od tada sam odlučio biti Hrvatom i kršćaninom na sasvim drugi način.

I to je ono što pokušavam ovdje objasniti svima koji me žele shvatiti.

Jer osim istine branitelja, Andreja Plenkovića, ministra branitelja Tome Medveda (da vidimo, uostalom, što će kazati na mjestu stradavanja Srba nakon što Boris Milošević dođe na kninsku tvrđavu), ili nadbiskupa Marina Barišića ili bilo kojega od onih koji ”slavi pobjedu” mora moći suživjeti i moja istina i Anjina i Borisova stradanja.

Vlast koja je stavila svoj potpis na dokument kojim mi se priznaje staž u borbenom sektoru, a na temelju čega sam uvršten u Registar branitelja, mora moći razumjeti da Hrvatska treba proslaviti ”Oluju” s ispruženom rukom prema Srbima kako bi se moglo govoriti o pobjedi u miru nakon pobjede u ratu.

Tako je govorio predsjednik Ivo Josipović.

”Proslava ”Oluje” treba biti takva da možemo reći kako smo nakon pobjede u ratu pobijedili i u miru. Pod tim mislim da ”Oluju” treba slaviti kao važan dan naše povijesti, uz pruženu ruku i onima koji su bili na drugoj strani”, rekao je Josipović u više navrata.

Naime, činjenica je da je ”Oluja” bila povijesni događaj i oslobođenje tijekom kojeg su stradali i mnogi sugrađani Srbi.

”Oluja” mora slaviti mir, biti dan kada ćemo slaviti pobjedu i naše branitelje, ali i odati počast svim nevinim žrtvama. To je moj stav.

Dok nacionalisti ne prihvate potrebu da osim istine o paljenju hrvatskih sela i izgonu hrvatskih seljaka mora moći egzistirati činjenica o paljevini, recimo, jer to sam najprije vidio, svih srpskih kuća između Drniša i Knina, meni ne preostaje drugo nego da postanem eho žrtava.

U našoj javnosti, u istupima predstavnika države i društva ni nakon dvadeset i pet godine nema, barem do sada, ozbiljna spomena na historijsko stradanje hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, kao ni iskaza moralne i istinske pravne odgovornosti za zločine koji su tijekom i nakon ove akcije počinjeni.

Jako dobro shvaćam odakle dolazi ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmacije ne znači da ne mogu suosjećati kao rodbina i sunarodnjaci, i ubijenih Srba, i ubijenih Hrvata. Uostalom, kažem vam, imam brata nestalog u Domovinskome ratu. To svi već znate

Gospodo hrvatski vladari, kao oni koji predstavljaju Hrvatsku imate pravo na ponos i na zahvalnost. Ali kao političari imate obavezu da budete istinoljubivi, pravedni i širokogrudni. Toliko biste smjeli i trebali sebi priznati pred Bogom.

Nema istinskog mira bez suočavanja s odgovornošću za počinjene zločine od onih koji su za njih odgovorni ili onih koji su tu odgovornost kao moralni imperativ spremni preuzeti na sebe, a ne može ga biti ni bez spremnosti na oprost od onih prema kojima je zločin počinjen ili onih koji su to na osnovi moralne zrelosti spremni na sebe preuzeti.

Navodim čuvene riječi Marka Perkovića: ”Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju / Oj, Račane, jeba ti pas mater, i onome tko je glasa za te / Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića”.

Nije to provokacija, to je podsjetnik na one koji će Anju i Borisa pokušati zatrpati verbalnim, medijskim drekom.

Ali Anji i Borisu, mojoj saborskoj zastupnici (ne zaboravite da sam ja, ipak, i Srbin) i Borisu, mom potpredsjedniku Vlade (nemojte, pak, nikada zaboraviti da sam svećenik religije ljudskih prava) želim reći hvala i hrabro, jer milosrđe mora biti oznaka vašeg poslanja. Jer nitko nije nepovratno izgubljen, i niti jedna situacija nije nepromjenjiva pred snagom Božje dobrote.

Ne bojte se, Anja, Borise… i svi ostali dobri ljudi u strukturama vlasti, s povjerenjem možete pristupiti osobama i institucijama. Budite sigurni da je posljednja riječ povijesti i života ne sukob – nego jedinstvo, kojem teži srce svakog čovjeka.

To jedinstvo je postignuto u Križu, izvoru našeg mira, jer tamo je srušen zid podjele (Ef 2,14), ma koliko nas svi kasniji zločini pokušali uvjeriti da zid podjele i dalje stoji. Ne! Ako ga nema u našim glavama, onda njega zapravo i ne može biti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora