Kako je Tito predriblao Staljina

Ovu kolumnu pišem pod malim hendikepom. Završavam ju prije početka nogometne utakmice domačina Rusije protiv favorizirane Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Rezultat će se svakako znati kada se ovaj tekst objavi kao i raspoloženje nacije u kojoj euforiju očekivanog trijumfa može zamjeniti samo nacionalna depresija u slučaju poraza.

Sve nas to donekle podsjeća na nogometni turnir u okviru Olimpijskih igara koje su održane u Finskoj 1952. godine i na tamošnju “utakmicu smrti”. Od svih događaja na toj olimpijadi najviše se naime pamti, kako su vrištale zapadne naslovnice, “nogometni sraz Tita i Staljina” u osmini finala.

Nema teksta bez konteksta, pa moramo odmah naglasiti da se radilo o neželjenom sportskom sučeljavanju u sjeni još uvijek vrućeg informbirovskog sukoba između svemoćno nepogrešivog Visarionoviča i “prvog komunističkog protestanta” Josipa Broza.

Za Moskvu utakmica nije dobro krenula, jer je Jugoslavija već nakon prvog poluvremena vodila 3:0, a kasnije i 5:1. No na smrt preplašeni sovjetski igrači su u strahu od toga što će im se dogoditi nakon povratka u domovinu zadnji dio utakmice odigrali fanatičnim žarom te na dramatičan način izjednačili rezultat na 5:5

Ni Jugoslaveni ni Sovjeti nisu htjeli tu neizbježno do kraja ispolitiziranu utakmicu. Sovjeti posebno jer se radilo o nacionalnom ponosu velesile i njezinom prvom međunarodnom natjecanju nakon Drugog svjetskog rata.

Staljin je dopustio da njihova nacionalna momčad odigra tu utakmicu tek kada su mu njegovi stručnjaci zajamčili da mogu pobijediti Jugoslaviju.

Za Moskvu utakmica nije dobro krenula, jer je Jugoslavija već nakon prvog poluvremena vodila 3:0, a kasnije i 5:1. No na smrt preplašeni sovjetski igrači su u strahu od toga što će im se dogoditi nakon povratka u domovinu zadnji dio utakmice odigrali fanatičnim žarom te na dramatičan način izjednačili rezultat na 5:5.

Kako produžeci nisu donijeli promjenu rezultata, odlučeno je da se dva dana kasnije odigra druga utakmica.

Stariji će se sjećati da su tada za jugoslavensku reprezentaciju igrali svjetski prepoznatljivi velemajstori nogometa: Vladimir Beara, Zlatko Čajkovski, Vujadin Boškov, Rajko Mitić, Bernard Vukas, Stjepan Bobek, Branko Zebec, da ih baš sve ne imenujemo.

Dakle, 22. srpnja na istom stadionu, isti igrači, isti sudac i manje-više isti gledatelji, od kojih većina navija “za Tita”, a manjina “za Staljina.” Navijači ne spominju zemlje nego njihove međusobno sukobljene lidere. Tako se ratna psihoza prenijela na nogometni stadion u Tamparenu.

Mnogi u medijima tada nisu mogli vjerovati da “mali Jozo može pobijediti velikoga” jer ipak je to bila borba Davida s Golijatom.

Rusima je posebno adrenalin dignulo ljutito pismo Staljina, pročitano u svlačionici pred sam početak, u kojem prijeteći ponavlja poruku od prije dva dana: “Od Jugoslavena se ne smije izgubiti!”

Dakle, 22. srpnja na istom stadionu, isti igrači, isti sudac i manje-više isti gledatelji, od koji večina navija “za Tita”, a manjina “za Staljina.” Navijači ne spominju zemlje nego njihove međusobno sukobljene lidere. Tako se ratna psihoza prenijela na nogometni stadion u Tamparenu

Doista se radilo o jednom od velikih i najviše ispolitiziranih sportskih događaja u povijesti. Bilo je to mnogo više od nogometa jer se igralo usred uzavrelih političkih strasti, kad se glava gubila i za mnogo manje od poraza od revizionističkog protivnika.

Jugoslavija je sa 3:1 postigla veliku ideološku pobjedu, a sama utakmica je ostala zabilježena u društveno-socijalnom sjećanju sve do danas kao jedan od mitskih simbola velikog povijesno-političko-ideološkog sukoba.

Za ugroženu Jugoslaviju još uvijek u iščekivanju prijeteće “ruske intervencje” pobjeda je simbolički značila potvrdu Titove hrabrosti u odabiru vlastitog puta u socijalizam.

Jugoslavijom su zavladale neopisiva euforija i sveprisutne ovacije novopečenim nacionalnim herojima kao da se radi o proslavljenim partizanskim osloboditeljima.

Tito je osobno primio igrače te ih nagradio dolarskim honorarima, što je dotle bio nezamislivo u svijetu socijalizma, a nekima od njih, poput Vukasa, Beare i Zebeca, osobno je odobrio igranje u inozemstvu.

U Moskvi je vladala sasvim suprotna i tmurna atmosfera nacionalnog gnjeva i osvetoljubivosti. U međuvremenu smo saznali za razgovore ljutitog Staljina i zlokobnog Lavrentija Berije, šefa NKVD-a, i njihovo smišljanje brutalnog kažnjavanja rukovodstva nogometnog saveza i poraženih igrača.

Sovjetsko-ruski ljubitelji nogometa su za poraz svoje nacionalne ekipe i rezultat utakmice saznali tek jedanaest godina kasnije, poslije Staljinove smrti i Hruščovljeve destaljinizacije. Toliko o snazi iracionalnog nacionalnog ponosa zemlje s mesijanskim kompleksom, dosegu mržnje prema protivniku te cenzure u jednopartijskom totalitarnom sustavu.

U Moskvi je vladala sasvim suprotna i tmurna atmosfera nacionalnog gnjeva i osvetoljubivosti. U međuvremenu smo saznali za razgovore ljutitog Staljina i zlokobnog Lavrentija Berije, šefa NKVD-a, i njihovo smišljanje brutalnog kažnjavanja rukovodstva nogometnog saveza i poraženih igrača

Vratimo se s presudne politički nabijene sportske drame na veliki i dalekosežni povijesni događaj koji ju je determinirao.

Teško mi je shvatiti zašto se prijelomna 1948. godina uglavnom prešućuje u našoj javnosti i znanosti. Slično kao i legendarna bitka na Sutjesci. Ovdje sam potaknut svježim obljetničkim ignorancijama.

Mi smo iracionalan narod koji svojim selektivnim pristupom grubo iskrivljuje vlastitu povijest. Ne mogu nam strahote Golog otoka i Bleiburga služiti kao trajno opravdanje da ne priznamo ništa što je povezano s ponekim ekstraordinarnim zaslugama partizana i genijalno hrabrim i vizionarskim Titovim potezima.

Zašto brišemo dio povijesti i ignoriramo događaje s kojima bi se svaki drugi narod dičio? Zašto se ne istražuju uzroci i posljedice  Titovog povijesnog “njet” Staljinu i zašto se o tome otvoreno ne govori nego se povijesno pozitivno prijelomni događaji ignoriraju, odbacuju ili pak neodgovorno simplificiraju?

Nitko ne niječe da Goli otok predstavlja jedno od najsramnijih poglavlja druge Jugoslavije. Titov staljnistički obračun sa Staljinovim simpatizerima je samo djelomice razumljiva preventivna reakcija u zemlji koja se našla na rubu izvana poticanog građanskog (unutarpartijskog) rata.

Nakon Rezolucije Informbiroa (28. lipanj 1948.) Tito i vrh Komunističke partije Jugoslavije su postali svjesni da Staljin traži potpunu poslušnost i podređenost Moskvi te da im je jedina alternativa otpor koliko god to besmisleno izgledalo.

Bili su svjesni Staljinovog ogromnog poslijeratnog autoriteta i snage. Sam Staljin se hvalio Hruščovu i drugima da je dovoljno da on samo pomakne svojim malim prstom pa da Tito nestane.

Staljin je vladao polovicom Europe i nije računao na otpor iz jedne relativno male i rubne zemlje koja je u svakom pogledu, a posebice ekonomski, bila ovisna o velikom bratu. Stoga je bio siguran da će se totalnom ekonomskom i diplomatskom blokadom Jugoslavije, vojnim prijetnjama i podrškom njemu odanih komunista vrlo brzo obračunati s Titom.

Sovjetsko-ruski ljubitelji nogometa su za poraz svoje nacionalne ekipe i rezultat utakmice saznali tek jedanaest godina kasnije, poslije Staljinove smrti i Hruščovljeve destaljinizacije. Toliko o snazi iracionalnog nacionalnog ponosa zemlje s mesijanskim kompleksom, dosegu mržnje prema protivniku te cenzure u jednopartijskom totalitarnom sustavu

Titov otpor je bio ludo hrabar. Ali zbog straha od “petokolonaša” u vlastitim redovima te eventualne prostaljinističke intervencije unutar Komunističke partije započinje brutalna čistka kadrova sklonih Staljinu, pa i onih u čiju bi se lojalnost moglo posumnjati.

Otvaraju se koncentracijski logori za brutalni “preodgoj” na Golom otoku (muški) i Grguru  (ženski), a zbog sankcija socijalističkog bloka Tito se radi preživljavanja zemlje sve više za pomoć okreće Zapadu.

Titov raskid sa Staljinom je predstavljao prvi lom unutar komunističkog bloka. Njegovo otvaranje prema Zapadu i kasnije utemeljenje nesvrstanog pokreta su uveliko promijenili geopolitičku kartu svijeta i odnose među velesilama u vrijeme Hladnog rata.

Tito je Staljina nadživio čak 27 godina te stekao velik i neponovljiv ugled i autoritet u čitavom svijetu. O njegovom neprikosnovenom međunarodnom ugledu globalno značajnog lidera je najupečatljivije svjedočio njegov ispraćaj nalik summitu “Who is who in the world”.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora