novinarstvo s potpisom
Nažalost, globalni kaos je sve veći. Bezumna i okrutna agresija Rusije na Ukrajinu pokrenula je lančanu reakciju ljudske iracionalnosti i gluposti, kao i zloće i destruktivnosti, na svim stranama. Kao da su svi zahvaćeni vrtlogom iracionalnosti i gubitka pameti i nitko ne vidi da svaki nastavak rata nanosi sve veću štetu i razaranje u prvom redu Ukrajini i ukrajinskom narodu.
Toga, nažalost, nisu svjesni ni ukrajinski lideri. I oni su opijeni vrtlogom ratnog bezumlja, i kao da ne žele prekinuti patnje svog vlastitog naroda zagovarajući rat do konačnog poraza Rusije.
Svi ćemo se složiti da su ovaj grozni rat pokrenuli ruski lideri na čelu s Putinom. I da on i njegovi oko njega snose odgovornost za počinjanje rata, za ratna razaranja i ubojstva civila i nevinog stanovništva.
U tom smislu ima pravo Ursula von der Leyen kada predlaže da treba osnovati sud za ratne zločine počinjene u Ukrajini, novi Nirnberški sud za ruske ratne zločine. Ali za to je potrebna suglasnost Ujedinjenih nacija i definitivan poraz Rusije.
U načelu bi to bilo u redu, da ovakav zahtjev nije plod hipokrizije – političke dvoličnosti, jer bi onda Ursula von der Leyen trebala u prvom redu nagnati najtješnje saveznike Europske unije, a to su SAD, da priznaju jurisdikciju Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine.
Paradoksalno je i bizarno da su SAD, čiji je bivši predsjednik Bill Clinton i sam predlagao formiranje takvog suda, povukli svoj potpis na Rimski statut tog suda i ne priznaju njegovu nadležnost.
Da bi se sudilo Rusima za ratne zločine, trebalo bi da prvo velike sile i njihovi trabanti prihvate nadležnost suda, a za to izgleda nema nikakve volje.
Sjedinjene Američke Države se, opravdano, plaše da bi se mogle i same naći pred sudom za ratne zločine počinjene od Vijetnama nadalje. I Rusi su povukli svoj potpis na Rimski statut, jer se plaše, opet opravdano, da bi mogli odgovarati za ratne zločine od Afganistana na dalje.
A ako uzmemo u obzir da ni Kina ni Indija nisu pristupili potpisivanju Rimskog statuta, onda možemo – zajedno sa Saudijskom Arabijom, Etiopijom, Indonezijom, Turskom, Vijetnamom, Filipinima, Južnom Afrikom – zaključiti da je Međunarodni kazneni sud za ratne zločine ostao samo plod pustih želja, manjine čovječanstva.
On može funkcionirati, očito, samo kada su manje države na tapetu međunarodne pravde – kao što su zemlje bivše Jugoslavije, Ruanda, Sudan, Kongo, Uganda… i tako dalje.
Zato kada Ursula von der Leyen predlaže da se sudi Rusiji, odnosno ruskim čelnicima za ratne zločine, mora prvo nagovoriti neke od ovih zemalja koje Europska unija smatra svojim saveznicima da pristupe sudu i da preuzmu sve obveze, pa tako i rizik da same budu izložene procesima za ratne zločine.
U politici, kao i u životu, najjača poruka je poruka vlastitog primjera.
Ako doista želi pomoći Ukrajini i Ukrajincima da se ovaj masakr prekine, onda vodstvo EU-a mora, kao prvo, sve učiniti da Ukrajina bude primljena u članstvo Europske unije, bez obzira na to što ona ne zadovoljava Kopenhaške kriterije za članstvo.
Uostalom, ni Rumunjska ni Bugarska nisu u potpunosti zadovoljavali te kriterije, pa je uveden poseban mehanizam monitoriranja tih zemalja nakon što su primljene u članstvo.
Slično bi se moglo primijeniti i na Ukrajinu, vodeći računa o izvanrednoj situaciji u kojoj se Ukrajina nalazi. I tako legalizirati sve oblike pomoći Ukrajini i Ukrajincima.
A najveći doprinos bio bi zalagati se, uz davanje pomoći Ukrajini u hrani, sredstvima i defanzivnom oružju, za trenutni prekid vatre i početak pregovora.
SAD nisu poslali Ukrajini rakete dalekog dometa, jer ”ne žele vidjeti eskalaciju rata u Ukrajini. Bilo bi to loše za Ukrajince, za regiju i za našu sigurnost”.
Ove je riječi izgovorio, prekjučer, glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD-a John Kirby.
To znači da su i u SAD-u, u onim krugovima koje nije zahvatila ratna euforija, počeli razmišljati realistički. A drugi korak u tom realizmu treba biti primjena Kissingerove formule – da što prije dođe do prekida vatre i započnu pregovori uz široke međunarodne garancije velesila, a to znači SAD-a, Kine, Indije, Turske i, naravno, svih drugih međunarodnih faktora.
Kako bi se Rusija mogla oduprijeti ovakvom pritisku svjetskog javnog mnijenja? I umjesto da izigravaju geopolitičare i međunarodne stratege na koži jadnih Ukrajinaca, vrijeme je da svjetski faktori prekinu ove okrutne ratne igre.
Utoliko je veća i odgovornost Europske unije: ona je dobila 2012. godine Nobelovu nagradu za mir, zato jer je uspjela očuvati mir nakon Drugog svjetskog rata u Europi.
Doduše, nije uspjela to učiniti na području bivše Jugoslavije, ali za to joj je, u Nobelovom komitetu za dodjelu nagrade za mir, progledano kroz prste.
Zato bi sada Ursula von der Leyen trebala poduzeti ove konkretne korake: po kratkom postupku primiti Ukrajinu u članstvo Europske unije, predložiti trenutni prekid vatre i pokrenuti pregovore o miru u obliku međunarodne konferencije o Ukrajini.
A što će se dogoditi s Putinom i s ruskim vodstvom, možemo već nagađati. Neovisni ruski portal Meduza objavio je rezultate ispitivanja ruskog javnog mnijenja po kojemu se samo 25 posto ispitanika izjasnilo za nastavak rata. Tisuće Rusa je već izbjeglo u inozemstvo, majke poginulih ruskih vojnika javno prosvjeduju, i stvara se atmosfera u kojoj je sve moguće – pa da i nakon Putina dođe Putin, ili još gori od njega.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.