Kako sam postala one man band, i autor i promotor i proizvod

Kad netko spomene riječ ”debitantica”, ja odmah pomislim na djevojke omotane u slojeve bijelog tila, nalik snježnim pahuljicama, koje odmjereno koračaju ulaštenim parketom velebne dvorane prema prijestolju na kojem sjedi kraljica i čeka da pred njom izvedu savršeni kniks. Mislim, ako ćemo se već razbacivati francuskim pojmovima ulaštenim do visokog sjaja, neka onda barem uključuju kilometre dragocjene tkanine i blistave dijamante.

Beskrajno mi je smiješno kad netko tu riječ, ”debi”, zalijepi uz moje ime, iako mi se to ovih dana često događa. Svijet izdavaštva – ili, točnije, njegova marketinška grana – opsjednut je novim imenima i novim knjigama.

Izdavačkoj mašineriji uvijek treba svježa krv, ne samo zato jer novosti privlače ljude i ne vuku za sobom repove starih neuspjeha, već i zato jer je one koji su tek prekoračili preko praga lakše potplatiti, nagovoriti ih da se dobrovoljno ubiju od posla, i izmanipulirati ih da postanu proizvod.

Ipak, ne želim zvučati kao da se žalim. Devetnaestog rujna, moj prvi roman na engleskom jeziku, Dark Woods, Deep Water, izlazi kod mog britanskog izdavača. Svjesna sam da je, pored višegodišnjeg truda, za taj uspjeh bila potrebna i poprilična količina sreće.

Pisala sam, povezivala se s ljudima, pohađala radionice i čitala priručnike o umijeću pisanja, učlanjivala se u strukovna udruženja i slala svoj rukopis svakom tko je pokazao i najmanji interes – bez ikakvih veza, protekcija ili ikog tko bi me gurao, u biznisu koji većinom počiva na ortaštvu, nepotizmu i preporukama.

Nije to mala stvar. U današnjem svijetu u kojem je engleski jezik lingua franca, naravno da postoje pisci kojima on nije materinji, a svejedno na njemu pišu, ali nema ih baš mnogo i njihov put nikad nije lagan.

Od ljudi koji se ne bave pisanjem ponekad čujem oni slavnu rečenicu koju nijedan pisac ne može izbjeći: ”I ja imam ideju za roman, samo nemam vremena da ga napišem”. Odat ću vam tajnu: nitko nema vremena.

Pisanje romana nije pitanje vremena, nego upornosti i rada, ukradenih sati koje vam nitko neće nadoknaditi. A što se ideja tiče, one su tri za groš. Svi hodamo naokolo s hrpom ideja za koje mislimo da bi bile super film ili knjiga. Ali od ideje do osamdeset tisuća riječi čitkog teksta dug je put i malo ga ljudi prijeđe.

”Ali jednom kad je rukopis gotov, onda ga samo trebaš poslati izdavaču, zar ne?” pitaju me ponekad. Naravno, ako si Neil Gaiman. A čak je i on svoj najnoviji projekt, Good Omens grafički roman u suradnji s Colleen Doran odlučio financirati preko Kickstartera da bi zadržao kreativni nadzor.

Veliki izdavači, a tu prvenstveno mislim na pet najvećih (Penguin – Random House, Hachette, Harper Collins, Simon & Schuster, Macmillan), rukopise ne primaju od autora, nego od njihovih agenata, koji ih šalju urednicima, koji ih zatim prosljeđuju akvizicijama i tako dalje… proces je dug, nepredvidiv i užasno stresan za autore.

Drugi put, onaj kojeg sam ja izabrala, jest ići preko manjih izdavača, koji pisce tretiraju kao ljude, a ne kao proizvod, ali imaju i manji doseg i marketinške budžete, pa treba i to uključiti u kalkulaciju.

U svakom slučaju, autor se mora pripremiti da će veliki dio promocije odraditi sam. Društvene mreže, postovi na Twitteru (odnosno X-u), slike i reelovi na Instagramu, videi na TikToku. Svatko može naći bar jedan oblik komunikacije koji ga užasava i tjera da se zapita što mu je to trebalo.

Pa onda Goodreads – zloglasno loše organizirana i moderirana stranica za preporuku knjiga, u vlasništvu Amazona, koja odiše istim šarmom kojeg su nekad imali komentari ispod novinskih članaka dok medijske kuće nisu uvele kakvu-takvu kontrolu, ali koja je apsolutno neizbježna jer većina čitatelja na njoj još uvijek traži osnovne podatke o knjigama.

Pa onda razni blogovi koji pišu osvrte na knjige, youtuberi i podcasteri koji intervjuiraju autore, Reddit forumi, vlastita web stranica i tako dalje. Konvencije, festivali, predstavljanja uživo.

Uvijek postoji još nešto što autor može napraviti za promociju vlastite knjige, još jedan razlog da se osjeća krivim i krade vrijeme koje je trebalo biti rezervirano za pisanje.

Nezgodno je to. Gotovo svaki pisac kojeg sam upoznala je one man band, i autor i promotor i proizvod. Privilegija odvojenosti od vlastitog djela, ideja da će netko drugi odraditi sav taj terenski posao, pripada prošlosti. Čak su i oni najpopularniji danas svjesni toga.

No ipak, čak i kad je naporno i stresno za nekog tko je prirodno introvertiran (što uključuje većinu pisaca), izlazak nove knjige je uzbudljiv događaj.

Nešto što je jednom postojalo samo kao iskra inspiracije, neodređena ideja koja vas je proganjala, sad je fizički predmet, prava knjiga, s koricama, na kojoj je radio čitav niz ljudi da bi u ovom obliku došla do vas.

I još bolje od toga – ona sada ide u svijet i one riječi koje su postojale samo na vašem zaslonu, oni ljudi koje ste izmislili, ona priča koju ste oblikovali, izvrtali, dodavali i rezali, one riječi koje ste birali, brisali i ponovo pisali, sad će živjeti u tuđim glavama. Ako to nije magija umjetnosti, ne znam što je.

Jako sam loša u slavljenju vlastitih uspjeha. Kad se nakon dugog uspona popnem na vrh, obično se malo odmorim, otpijem malo vode i krenem se uspinjati na sljedeće, malo više brdo.

Moja prijateljica Kate, koja iza sebe ima osam knjiga, uključujući i jedan bestseler, naučila me da to nije dobro, da uspjehe treba slaviti. Ona si za svako novo izdanje kupi novi komad nakita. Mislim da je to dobra ideja.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kulturu treba financirati, jer bez nje je život besmislen
    •  Cijena umjetnosti
    •  Masovni turizam kojem dugujemo prosperitet treba poboljšati
    •  Možda drvene brodice dobiju još jednu priliku za život
    •  U izmišljenim smo svjetovima svi stranci
    •  Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju
    •  Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
    •  Trst je naš
    •  Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
    •  Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću

> Svi tekstovi ovog autora