Kako se Andrej našao na ”pravoj strani povijesti”

Ovako je Andrej Plenković govorio poslije sastanka Krimske platforme u Zagrebu: “Poslali smo poruku da je Hrvatska zajedno s demokratskim zemljama na tragu poštivanja međunarodnih prava i poretka i osude povrede koju je Rusija napravila. Bitno je biti na pravoj strani povijesti.” I još je ovako govorio: “imate situaciju gdje dio oporbe, dio institucija pjeva ruski narativ. Pa nije to nešto što ne možete pročitati, to vidite, to se stalno događa. A ne znači to da netko nekoga plaća.”

Istina, još se 21. travnja, dva mjeseca nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, govoreći o predsjedniku Republike, zapitao: “Je li on zaista ruski agent?” Da bi u sljedećim tjednima i mjesecima ruskih agenata, među novinarima i oporbenim političarima, već obilovalo, naprosto zato što je Andrej Plenković svojoj ekipi, kao i HRT-u, te drugim njegovoj volji podložnim medijima dao šlagvort i pružio im stilski poželjan okvir za diskvalifikaciju neistomišljenika. (Pritom, nije loše po nekoliko puta spomenuti da je dva-tri tjedna po ruskoj agresiji za ministra obnove imenovao Ivana Paladinu, koji je karijerno čvrsto povezan s Putinovim oligarsima.)

Ali vratimo se rečenici, sloganu ili paroli, koja bi mogla biti okvir Plenkovićeve ratne kampanje: “Bitno je biti na pravoj strani povijesti.” Zašto je to bitno? I kada to postaje bitno? Kako je povijest sadašnjosti contradictio in adiecto, tojest sadašnjost nema povijesti, premda je izvjesno da će je imati, ali tek kada se pretvori u prošlost, tako je povezivanje rata u Ukrajini s nečijom stranom u povijesti bespredmetno i nesuvislo. Osim toga, zauzimanje strana u ratu koji je tek započeo nije zauzimanje strana u povijesti. To je trčanje pred rudo. A pas kada trči pred rudo može mu se dogoditi da ga pregazi kotač. Povijesti.

Ali čak i u slučaju da pas ima jasnu viziju, te da, trčeći pred rudo vješto uzmakne kotaču, zašto bi njegovo trčanje bilo išta više od junačnog oblajavanja kotača? Zašto bi to oblajavanje bilo bitno?

Andrej Plenković ne pomaže Ukrajini i Ukrajincima zato što su napadnuti i zato što je emocionalni refleks čovjekov i moralna obaveza biti na strani napadnutih, nego im pomaže (ako im pomaže) zato što je to “prava strana povijesti”.

Povijest je moralno savršeno indiferentna, ili je čak na strani nemoralnih i besprizornih. Povijest je u stalnoj protivnosti prema čovjekovim emocijama, povijest ljude emocionalno krši. I kada bismo imaginirali tu Andrejevu “pravu stranu povijesti”, ona bi zacijelo morala biti kriva strana ljudskosti. Samo bi najgore hulje mogle biti na pravoj strani povijesti.

Srećom, međutim, nečega takvog naprosto nema. Ne postoji. I nikad nije postojalo. Na “pravoj strani povijesti” samo su naknadni i selektivni antifašisti, isti takvi naknadni i selektivni protivnici kolonijalizma, rasizma, imperijalizma, feudalizma… I nije povijest novčić s dvije strane, pa da biraš pismo ili glavu. Prije bi se moglo reći da je povijest lažni novčić u ruci prevaranta, novčić s dvije glave, ili s dva pisma. Tako da je svaka strana ustvari kriva strana.

Lako bi i lasno bilo živjeti u svijetu iz imaginacije Andreja Plenkovića, u kojemu bi se unaprijed znalo što je dobro, a što zlo, svijeta u kojemu bi, naravno, Andrejevo dobro uvijek na kraju pobjeđivalo. U tom slučaju bi, recimo, u vrijeme Drugoga svjetskog rata svi živi bili protiv Hitlera i fašizma, ama i sam bi Hitler u tom slučaju bio protiv fašizma, i fašisti bi bili protiv fašizma, jer bi im, baš kao Andreju, bilo bjelodano jasno da će Hitler i fašisti izgubiti rat. Da postoji “prava strana povijesti” danas bi i Putin bio protiv Putina. A Ukrajinu ne bi imao tko ni napadati. 

Rečenica Andreja Plenkovića “Bitno je biti na pravoj strani povijesti” zapravo znači ovo: važno je 1945. vratiti se iz partizana, a ne iz ustaša (domobrana, četnika…), ali nikako ne znači da je 1941. bilo važno otići u partizane. U osnovi, svaki razgovor o pravoj strani povijesti, kakav obično povedu ljudi nečiste savjesti, ili ljudi koji ne znaju o čemu govore, razgovor je o tome kako 1941. poći u ustaše, a 1945. vratiti se iz partizana. Kako biti savršena hulja.

Važno je, ispravno je biti na strani Ukrajine. To onda znači na strani nekih običnih ljudi u Kijevu i Harkivu – ili Harkovu – to onda znači na strani ljudi po kojima pljušte ruske bombe i rakete, a ne na strani onih koji te bombe i rakete iz Rusije šalju i ispaljuju, ili izvan Rusije nalaze za njih opravdanje.

Ali biti na strani Ukrajine i Ukrajinaca ne samo da ne znači biti na strani pobjednika u ratu, nego je nepristojno kalkulirati s pobjedom. To je kao da se u kući teško bolesnoga nadate dobitku na novčanoj lutriji.

Biti na strani Ukrajine i Ukrajinaca ne znači ni biti na strani onih koji iz neke duboke američke ili europske pozadine pomoću Ukrajine i Ukrajinaca ratuju protiv Rusije. Jedno je Ukrajincima slati pomoć – uključujući i pomoć u oružju – a drugo je koristiti ih u nekome svom ratu, čiji cilj nije zaštita ukrajinskih života i ukrajinske zemlje.

Biti na strani Ukrajine ne znači biti na strani Amerike i Zapada. Biti na strani Ukrajine znači biti na strani Ukrajine. Dok god je napadnuta. I po mogućnosti od toga ne izvući nikakvu korist. I ne očekivati nikakvu zahvalnost.

Potreba Andreja Plenkovića da ucjenjuje i plaši ljude, makar to bio i predsjednik Republike, njihovim neispravnim držanjem prema ratu u Ukrajini, opasna je i uznemirujuća. Osim toga, ta potreba je neprijateljska upravo prema Ukrajini.

Izmišljajući ruske agente, plaćenike i neprijatelje, Andrej se koristi patnjom i nevoljama ukrajinskih građana za neke svoje unutarnje svrhe. On pokušava disciplinirati neistomišljenike, kao i one kojima naprosto na živce ide njegov podanički odnos prema Bruxellesu i Washingtonu. A oni bi mu, odgovarajući na njegove objede, htjeli reći da on ne bi danas bio na strani Ukrajine i Ukrajinaca, kada iza Ukrajine i Ukrajinaca ne bi stajali NATO i Amerikanci, kao što, recimo, Andrej nije na strani Jemena i Jemenaca, koje kasapi, mori ih glađu, raketama i tko zna čime ona Saudijska Arabija, kojoj Hrvatska upućuje i nekakve zahvale zbog njezina angažmana u oslobađanju hrvatskog građanina zarobljenog u ratu u – Ukrajini.

Na kojoj je strani povijesti krvoločni saudijski vladar, koji novinare kasapi i tranšira poput pijanog mesara na kolinju? Zar je on na drugoj strani povijesti nego Vladimir Putin? I kako bi prava strana povijesti mogla biti ona na kojoj je mahniti saudijski princ?

Biti na strani Ukrajine i Ukrajinaca ne znači biti na strani Amerike i Amerikanaca, Bruxellesa i Briselijanaca. Biti na strani Ukrajine i Ukrajinaca pogotovu ne znači biti na strani Andreja Plenkovića.

Biti na strani napadnutih, onih koji se brane i koji stradaju, stvar je ljudskosti. Vrijedi to mnogo puta ponoviti. A ljudskost nije nešto čega bi se čovjek odricao zbog Plenkovića ili Bidena, pa čak ni kada mali Andrej pokušava, te uveliko i uspijeva, manipulirati emocijama i opredjeljenjima ljudi. 

Svaki rat traje onoliko dugo koliko je potrebno da ljudi zaborave zašto je počeo i tko ga je poveo. Svaki rat traje onoliko dugo koliko je potrebno da svaki čovjek barem triput iz temelja promijeni sve svoje stavove o akterima rata. I onoliko dugo koliko je potrebno da svaka stvar u tom ratu postane ovisna o uglu gledanja, pa da se ni o jednoj više ne može sasvim jasno reći što se o njoj misli.

Rat u Ukrajini nije poveden zato što je Zapad, skupa s Ukrajincima, imao nešto protiv Dostojevskog i Čajkovskog, kao što danas to sugerira Vladimir Putin. Ali ni u jednom trenutku taj rat se ne bi smio tako doživjeti da se za njega okrive Dostojevski i Čajkovski. Trebala bi to biti jednostavna stvar, svima jasno.

I do nekog je trenutka tako. A onda se sve preokrene, pa nitko više ništa ne razumije. To nerazumijevanje jedan je od ratnih ciljeva agresora, ali i jedan od ciljeva onih koji se ukrajinskim stradanjem koriste da bi zbunjivali zajednicu ili da bi je utjerali u tor, govoreći joj da je u toru prava strana povijesti.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Kako se Andrej našao na pravoj strani povijesti i koga je tamo zatekao).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora