novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: Donosimo govor Verana Matića, specijalnog izaslanika predsjednika Republike Srbije, na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve u sistemu logora Gospić – Jadovno – Pag 24.06.2022.).
Ja volim Zagreb, od 1981. godine, kada sam bio vojnik u kasarni Maršal Tito. Kada sam imao posetu, odsedali smo u Hotelu Dubrovnik. I od tada, kada god dolazim u Zagreb odsedam u ovom hotelu, koji mi čini boravak komfornim, jer mi je sve pri ruci.
Od ove godine ovaj hotel za mene ima i novo značenje – od kada sam pročitao poruku na društvenim mrežama istoričara Milana Radanovića, da 99 odsto Zagrepčana, ne zna da je prvi vlasnik hotela pre Drugog svetskog rata bila srpska porodica Milinov.
O tome nema podataka u prezentacijama hotela. Svetozar Milinov i njegovi sinovi Vojislav, Đorđe, Kosta i Nikola, ubijeni su u ustaškom logoru Jadovno, Svetozareva supruga Milica ubijena je u ustaškom logoru Slana na Pagu a jedan izvor pominje i njihovu ćerku takođe kao žrtvu logora Slana koja je silovana pred roditeljima.
Od ovog saznanja za mene dolazak u hotel Dubrovnik ima i novu simboliku, gotovo kao hodočašće i podsećanje na pogrom koji je počinjen nad srpskim i jevrejskim stanovništvom.
Jedan nemački umetnik pokrenuo je globalni projekat postavljanja takozvanih kamenova spoticanja, neki prevode kao spotaknice, koji se postavljaju ispred mesta odakle je u smrt odvedena porodica ili pojedinac sa osnovnim podacima.
Verujem da bi ispred hotela trebalo da stoji podatak o nevino stradaloj porodici Milinov i njihovoj tragičnoj sudbini.
Kada bi postavljale spotaknice za sve žrtve čiji je život okončan u kraškim jamama prelepog Velebita, verujem da bi bilo mnogo manje revizionizma, a mnogo više empatije sa žrtvama i njihovim porodicama.
Na žalost, mislim da se postavlja mnogo više kamenova spoticanja, čiji je cilj stvarno spoticanje u suočavanju sa prošlošću.
Na ovoj prelepoj planini opevanoj u hrvatskoj nacionalnoj pesmi “Vilo Velebita” i na ovom strašnom mestu neopevanih zločina počinjenih od strane ustaške NDH nad mnogim hiljadama Srba i Jevreja, sećamo se nepojamnog stradanja brojnih nevinih žrtava – od Srema do Dalmacije, od Istočne Hercegovine do Podravine, od Semberije do Gorskog kotara.
Posebno iz Zagreba i odavde iz Like. Setimo se da su odvedeni od svojih kuća ne znajući ni kuda ni zašto. Odvedeni su da se ne bi znalo gde su i da se ne bi znalo što je s njima. Odvedeni i bačeni u bezdane velebitskih jama kao što je ova Šaranova jama.
Ovde sam u ime predsednika Republike Srbije, Aleksandra Vučića, da bih se zahvalio Vama koji se ovdje okupljate u sećanju na pomorene Jevreje i Srbe, žene i muškarce, mlade i stare, siromašne i bogate, vernike i njihove sveštenike. Zahvalio bih Srpskom narodnom veću, Koordinaciji židovskih opština, episkopatima SPC i Savezu antifašističkoj boraca i antifašista na ustrajnom organizovanju ovog komemorativnog skupa.
Posebno bih zahvalio SNV na obnavljanju ovog spomeničkog kompleksa i svima iz državnih institucija koji su im u tome pomagali. Znam da to nije lak posao. Zato ću biti s vama i u septembru u Slani na Pagu. Da se i tamo vrati ploča sećanja na ubijene. Bilo bi značajno i ako bi bio obnovljen i spomenika u Gospiću, koji je srušen u isto vreme kada je u centru ovog grada srušen i spomenika Nikoli Tesli.
Da se izgradi Muzej posvećen žrtvama, kako bi svakoga dana a ne samo jednom godišnje nove generacije mogle da se informišu I edukuju, kako bi se smanjila srbofobija i smanjio prostor za revizionističke ideje.
Na kraju, bavim se nestalim u ratu devedesetih. Znam šta znače stradanja i patnja. Znam i ķoje su njegove posledice po međuetničke i političke odnose između Hrvatske i Srbije. Zato na ovom prostoru bezdanih jama nebrojenih žrtava koje nisu eshumirane i identifikovane, želim da istaknem tri stvari: sećajmo se ali ne sejmo mržnju; sudimo zločinima kao što je ovaj ali ne sudimo budućim pokolenjima; oslobodimo tereta krivice one koji nisu krivi, ali ne rehabilitujmo one, kao što su bili ustaše i NDH, koji su ovde i na drugim mestima ostavili istorijske tragove velikog i nepojamnog zločina.
Posvetimo se i pronalaženju, ekshumaciji i identifikaciji svih nestalih i iz rata devedesetih. To će biti veliki doprinos ne samo boljiim odnosima Srba i Hrvata u Hrvatskoj, već i odnosima Srbije I Hrvatske.
U toj misiji nam trebaju iskreni poticaji a ne spoticaji.
Ogromno je naše kamenje spoticanja, kako ono ovde, tako i ono na Slani, duboke su naše jame propadanja, kako ove ovde, tako i one koje proizvodi politika zaborava, negiranja i zloupotrebe Zato nam trebaju reči opomene i zalečenja. Na ovom i drugim mestima.
Neka je večni pomen nepobrojanim hiljadama žrtava sistema logora smrti Gospić – Jadovno – Pag!
***
…Protiv čega se ta borba vodila govori i pismo roditelja 165 dječaka i mladića, Židova, čiji su roditelji pisali Ustaškim vlastima moleći da ih vrate iz konclogora u koje su odvedeni na proljeće 1941. godine. Pisma su protokolirana u MUP-u NDH, no autori Narcisa Lengel – Krizman i Mihael Sobolevski u tekstu “Hapšenje 165 jevrejskih omladinaca u Zagrebu u maju 1941. godine” tamo nisu našli i odgovore. Jedini odgovor došao je na kraju rata kada se ispostavilo da je ustaške logore od 165 djece preživjelo tek – troje. Na ovom mjestu pročitajte njihovo pismo…
“Dne 31.svibnja o.g. odpremljeno je 165 židovskih omladinaca, glasom priloženog popisa, na đačku radnu službu u logor ‘Danica’, Koprivnica. Sva su djeca otišla sa veseljem, jer su saznala, da će raditi i da će se nakon 8 tjedana vratiti kući.
Radi toga obskrbila su se djeca samo sa ljetnim i najpotrebnijim stvarima. Nakon 8 tjedana logorovanja u Koprivnici nadala su se djeca, da će se vratiti kući, te da će ih drugi zamijeniti, ali umjesto kući odpremljena su u logor Jadovno na Velebitu; iz Jadovna na otok Pag i sada se nalaze u logoru kod Jasenovca.
Navedeni dječaci, između 17-25 godina, većinom su maturanti ili su pohađali sveučilište, a nekoji su bili zaposleni u zanatima u Zagrebu. Svi su ti dječaci odgojeni za cijelo vrijeme školovanja u hrvatskom duhu, te su dušom i tijelom osjećali sa Hrvatima. Bili su članovi samo hrvatskih i športskih društava, a družili su se samo sa svojim hrvatskim školskim drugovima. Bili su većinom dobri učenici i dobrog vladanja. Poznato je, da je veliki broj imućnih židovskih đaka stalno podupirao svoje siromašne kolege i podupirao sve hrvatske školske ustanove. To sve mogu posvjedočiti njihovi profesori.
Zima je pred vratima, a ta djeca nisu ni za hladnije vrijeme obskrbljena, a kamo li za zimu. Stvari, koje su sa sobom ponjela, sigurno su već poderane, budući da se već četvrti mjesec nalaze na radu, a naknadno nismo njima ništa mogli poslati. Iz gore opravdanih razloga molimo, da se naša djeca, navedena u popisu, vrate svojim roditeljima iz sadašnjih logora u Jasenovcu. Do 30. rujna bit će upravo 4 mjeseca, što su ta djeca na radu u logorima. Tako bi djeci bilo omogućeno, da barem privatno nastave nauke i zanat.
Za besprikorno vladanje naše djece i da će učiti i marljivo raditi, jamčimo solidarno kao njihovi roditelji svojim životima. U našoj velikoj boli jedina je naša nada, da se naša djeca pred zimu povrate svojim roditeljima.”
(Prenosimo s portala Javni servis).
***
Najkompletnija studija o sistemu logora Gospić Jadovno Pag, besplatno preuzimanje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.