Kardinal Puljić bi trebao progovoriti riječima Ivana Pavla II.

Digla se kuka i motika na vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića, kada su sarajevski mediji razglasili jednu popriličnu staru vijest. Naime, biskupi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na zajedničkom zasjedanju 2. ožujka ove godine u Banjoj Luci, dogovorili su da kardinal Puljić predvodi misu u okviru komemoracije na Bleiburškom polju. Nitko tada u Sarajevu nije ni pisnuo ni graknuo, možda zato što je Puljić već služio takvu misu na Bleiburškom polju, 14. svibnja 2005. kada se komemorirala 60. godišnjica tih poslijeratnih stradanja. Tada je vrhbosanski nadbiskup apelirao da se zaustavi ”manipuliranje sa žrtvama”.

Ali sada je velika afera: antifašisti i intelektualci prijete da će pisati Papi, istaknuti političari napadaju kardinala, govori se na portalima da Vinko Puljić veliča Maksa Luburića i ustaštvo (što, naravno, nije istina), stranke pozivaju na sprečavanje mise, što, pak, zadire u fundamentalni koncept slobode vjeroispovijesti odnosno u vjerske slobode. Ukratko, govori se da je ovo ”provokacija” koja narušava međuetničke odnose, a sve zbog toga što će se, zbog krize uzrokovane koronavirusom, ta planirana misa na Bleiburgu (sporna i zbog toga što biskupi nastavljaju ignorirati stav mjesne austrijske crkvene vlasti) slaviti iduće subote u sarajevskoj katedrali.

Bez obzira na ljudske račune ti, Vinko Puljiću, moj brate u Kristu, pozvan si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, u savjesti svakog odgovornog pojedinca. Dakle, još jednom i najotvorenije: možemo li oprostiti partizanima i komunistima, ali i Srbima, Bošnjacima, svima ostalima? Moramo! Ali moramo i od njih tražiti oprost

Danas koristim priliku da neke stvari pojasnim, ali i da kardinalu pošaljem jedan skroman apel koji se dadne sažeti u ovomu: hajmo, ljudi, imati podjednaki odnos prema žrtvama jer, zašto misu ”zaslužuje” netko ubijen nakon Bleiburga, i to tako da ju se služi na Bleiburškom polju, ali misu još uvijek nije dobio netko, recimo, od Stepinčevih svećenika, a ima i more drugih o kojima treba voditi računa, ubijenih u Jasenovcu?

Izdvajam ove kardinalove riječi izgovorene 2005. na misi u Bleiburgu: ”Nije moguće graditi povijest manipulirajući brojem žrtava jednih i nastojeći prikriti zločine učinjene drugima. Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost…”.

Dalo bi se, dakako, raspraviti o tome da kardinal Puljić smatra da je svim bleiburškim žrtvama ”obješena krivica koju nisu počinili”. Bilo je onih itekako krivih u toj nepreglednoj koloni koja je bježala pred partizanima iz Hercegovine i drugdje (dabome i iz Sarajeva), preko Zagreba.

Ja ću u ovoj kolumni, jer sam upućen u tematiku i jer poznajem jako dobro narativ ”obaju strana”, pojasniti u čemu je prijepor i, osobito, ono što bi možda neupućeni čitatelji trebali znati o slučaju koji se kolokvijalno, u narativu kojem je započela ustaška emigracija, poznaje kao ”Bleiburška tragedija”.

Prvo da završim s nekim uvodnim napomenama. Zašto je Vinko Puljić izabran da predvodi misno slavlje na Bleiburgu ove 2020. godine odnosno na 75. godišnjicu? Po svemu sudeći zato što se na ”važnim obljetnicama” na Bleiburg poziva neko istaknutije biskupsko ime, ali, u to ne sumnjam, zato da se Vinka Puljića i na ovoj, za mnoge Hrvate katolike, važnoj prigodi, ”počasti” uzimajući u obzir to što se u rujnu oprašta od funkcije aktivnog nadbiskupa zaduženog za vrhbosansku nadbiskupiju.

Elem, ta ”bleiburška” misa, odnosno komemoracija, dakako, od mnogih (pa i od mene) osporena jer se tamo često veličalo i veliča ustaška vojska (zbog čega je došlo i do žestokog negodovanja austrijskih biskupa koji su otkazali gostoprimstvo hrvatskim biskupima), pa i tako što se nakon mise polažu vijenci i u ime Republike Hrvatske i u ime parapolitičkih organizacija HDZ-a BiH i to na spomeniku koji stoji desno od oltara, pak, podignut je ”u čast i slavu poginule Hrvatske vojske” (a tamo nije kapitulirala, ako vijenac polaže bilo tko u ime Republike Hrvatske – Hrvatska vojska, već su oružje položili ostaci razularene bande ustaških zločinaca), odlučeno je (na sastanku organizatora i pokrovitelja komemoracije – Hrvatskog sabora), da se zbog krize izazvane koronavirusom održi treće subote u svibnju, 16. svibnja, u Bleiburgu, Zagrebu i Sarajevu.

Pojasnimo: Vinko Puljić ne može slaviti misu na Bleiburškom polju, ne daju to austrijske vlasti, zagrebačka katedrala je zatvorena zbog posljedica potresa (osim toga kardinal ne može preko granice bez da ode u karantenu), elem, preostalo je da kardinal služi tu misu u vlastitoj, sarajevskoj katedrali i to je izazvalo pobunu od strane visokih političara, među kojima su i članovi Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić, b-h antifašista i drugih.

Antifašisti i intelektualci prijete da će pisati Papi, istaknuti političari napadaju kardinala, govori se na portalima da Vinko Puljić veliča Maksa Luburića i ustaštvo (što, naravno, nije istina), stranke pozivaju na sprečavanje mise, što, pak, zadire u fundamentalni koncept slobode vjeroispovijesti odnosno u vjerske slobode

Predsjednik Sabora RH, Gordan Jandroković, po završetku sastanka s organizatorima komemoracije, predstavnicima Počasnog bleiburškog voda te Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu (institucija u kojoj participiraju obje biskupske konferencije) reče da ”neće biti političkih govora”, da će se ”komemorirati žrtve”, ljudi ”koji su brutalno ubijeni i mučeni bez suda od strane jugoslavenskog komunističkog režima”.

Program će započeti polaganjem vijenaca na groblju u Bleiburgu i molitvom svećenika (bosanskog fratra) koji djeluje u Klagenfurtu, a u nazočnosti hrvatskog veleposlanika u Austriji Danijela Glunčića. Na Mirogoju bi se održala molitva koju će predvoditi vojni biskup u Hrvatskoj Jure Bogdan (trebao bi doći i netko u ime Islamske zajednice, kako i inače biva i u Bleiburgu) i položili bi se vijenci. Umjesto na Bleiburgu, rekoh, misa će se održati u sarajevskoj katedrali i vodit će je kardinal Vinko Puljić.

Nastala je, ponavljam, velika polemika u kojoj, bojim se, griješe sve strane. Ali, ponajprije, griješi Crkva koja nije znala na vrijeme sve potanko pojasniti nego sada, ad hoc, u njeno ime, glavni tajnik Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević u polemičkom tonu kaže kako ga ”žaloste prijepori koji su se pojavili zbog najave mise u Sarajevu za bleiburške žrtve jer je to zamišljeno isključivo kao čin molitve za pokojne bez bilo kakvih ideoloških natruha”, odnosno da mu je ”žao što i nakon 30 godina od dolaska demokracije na ove prostore i svega onoga što nam se događalo u nedavnom ratu ima onih koji bi, umjesto da se distanciraju od svih zločina, željeli nas vratiti u vrijeme jednoumlja kada je vladala samo jedna partija i postojala smo jedna istina koju odredi ta partija”.

Tomašević izričito kaže da su svi koji dižu galamu i bunu protiv kardinala ”sljedbenici komunizma”, a ni to nije točno. I tu Crkva griješi.

Sada prelazim na meritum stvari, u čemu je pravi problem? Tvrdim: u distanciranju od svih zločina. U nedosljednosti. Sasvim sigurno da Vinko Puljić nije kriv za ustaške zločine (premda svi mi, recimo mi Hrvati, nosimo moralnu krivicu onako kako ju je 1946. opisao Karl Jaspers govoreći Nijemcima), ali je propustio, kao i Stepinac, osuditi ih.

Osim toga, Vinko Puljić sasvim solidno poznaje povijest i zna da sjedi na stolici na kojoj je sjedio i ratni sarajevski nadbiskup Ivan Šarić koji je bio veliki poklonik ustaša i Poglavnika, veliki pobornik NDH, potpuno slijep na užasne zločine ustaša i nacista počinjene njemu pred nosom, ne samo prema Jevrejima i Srbima, već i prema Hrvatima i muslimanima-Bošnjacima! Zna Vinko Puljić jako dobro da su ustaše učinili ogromne zločine u Sarajevu, a osobito prije povlačenja!

Problem je, ponavljam, u tom nejednakom tretmanu žrtava! Crkveni prvaci ne pokazuju istu mjeru sućuti prema žrtvama ustaškog terora, počevši od onih u ustaškom logoru smrti u Jasenovcu, i prema žrtvama partizanske odmazde koja je nastupila, NE NA BLEIBURGU (što namjerno naglašavam), već dan nakon toga, kada su hrvatske snage i mnogi civili (bilo je tu i vojnika Nijemaca, Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Rusa i drugih) prebačeni natrag na jugoslavenski prostor.

Većina tih svirepih ubojstava u režiji partizana su se dogodila na teritoriju Slovenije. I to, da nije bilo ”bleiburškog masakra”, nije nikakva ustaška propaganda nego se pozivam na monografiju ”Bleiburg” koja je 2007. izdana od strane Saveza antifašista u RH, koja je vrlo korektna i u kojoj su priloge napisali eminentni stručnjaci, kao što su bivši predsjednik Ivo Josipović i pokojni povjesničar i akademik Petar Strčić, i u kojoj se kazala istina ”o Bleiburgu”. Dio te nepobitne istine je da su ti post-bleiburški osvetnički zločini od strane Titovih partizana, a koji se mjere u tisućama, ogromna i neizbrisiva mrlja na časnoj, hrabroj i potrebnoj Narodno-oslobodilačkoj borbi.

Hajmo, ljudi, imati podjednaki odnos prema žrtvama jer, zašto misu ”zaslužuje” netko ubijen nakon Bleiburga, i to tako da ju se služi na Bleiburškom polju, ali misu još uvijek nije dobio netko, recimo, od Stepinčevih svećenika, a ima i more drugih o kojima treba voditi računa, ubijenih u Jasenovcu?

Mogao bih stranice i stranice puniti s tim podacima, kao i s narativom ekstremne hrvatske neoustaške desnice koja stvara ”mit o nevinosti bleiburških žrtava” (zar je Maks Luburić, šef koncentracijskog logora Jasenovac, koji se nalazio na čelu zbijega koji je išao iz Zagreba prema Bleiburgu – nevin?!), ali pošto čujem da Bleiburg i Sarajevo ”nemaju veze” (a što ćemo onda, recimo, s ocem književnika Ivana Lovrenovića?), što nije istina, dapače, vrijeđa žrtve, spomenut ću makar onih četrdesetak golobradih muslimana iz Ilidže kod Sarajeva koje su ustaše pokupili sa sobom i od kojih se nitko nakon te krvave druge polovine svibnja 1945. nije živ vratio kući!

Svatko od tih mladih i, naglasimo, nedužnih muslimana, pokupljenih od rabijatnih ustaša, umoren je od bijesne partizanske ruke. Nikakvo ispitivanje, nikakvo suđenje… metak i adio!

Misa u sarajevskoj katedrali će se, kaže mons. Ivo Tomašević, održati. Nju ne može zabraniti nikakva politička sila. Žalosno će biti ako, pak, dođe do incidentnih situacija ispred katedrale, a već sada vidimo da se političke stranke na liniji Mostar-Sarajevo žestoko prepucavaju i da (osobito to radi Dragan Čović) zloupotrebljavaju jednu misu zadušnicu za vlastite političke ciljeve.

Dakle, ipak i prije svega, upućujem kardinalu Vinku Puljiću jednu duboku i iskrenu kršćansku molbu, upućujem mu moj ljudsko-pravaški, humanistički i ekumenski vapaj: neka ta misa za žrtve onih koji su pali od osvetničke partizanske ruke, ali i kao žrtve ustaškog ludila (jer su ustaše, premda su nacistički šefovi kapitulirali u noći sa 8. na 9. svibnja, nastavili ratovati s partizanima sve do kapitulacije pred engleskim trupama 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju, u austrijskoj Koruškoj, nadomak granice sa Slovenijom), bude slavljena u duhu pomirbe i kajanja.

Ja, Drago Pilsel, unuk jednog ustaše i jednog gestapovca, dapače, sin čovjeka koji je u Buenos Airesu bio tjelohranitelj zloglasnog Poglavnika Ante Pavelića, štoviše, netko tko je u mladosti bio indoktriniran ustaškom ideologijom, kao uvjereni antifašist, kao netko tko ima teološko obrazovanje i vjeru u milosrdnog Boga koji nam je dao svog Sina, Isusa Krista, da na križu otkupi sve grijehe svijeta, molim kardinala Vinka Puljića da kod te mise i kod propovijedi u toj misi 16. svibnja ima na umu riječi blagopokojnog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića te svih ostalih biskupa koji su potpisali pismo doneseno 1. svibnja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata.

Tamo su rekli, o čemu sam prvi stao pisati i ponavljati mnogo puta, i ovo: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Pogađati nevine nepravdom ne može odobriti ni jedna iskrena savjest. Ako katolike smeta i pogađa što se šutjelo o partizanskim zločinima, vjerodostojnost njihove javne molitve neće biti osigurana tako da se nastavi šutnjom, dapače, kao u slučaju Jasenovca i Gradine, negiranjem ili drastičnim umanjivanjem broja žrtava ustaškog terora. I moraju imati na umu, kako tumače pok. Slavko i Ivo Goldstein, da Jasenovac i Bleiburg nisu isto. Da je jedan zločin generirao drugi. Ništa ja ne opravdavam, ničije zločine ne amnestiram, samo molim Katoličku crkvu da bude pravedna i milosrdna kao što je pravedan i milosrdan naš Gospodin Bog.

Sasvim sigurno da Vinko Puljić nije kriv za ustaške zločine (premda svi mi, recimo mi Hrvati, nosimo moralnu krivicu onako kako ju je 1946. opisao Karl Jaspers govoreći Nijemcima), ali je propustio, kao i Stepinac, osuditi ih

Vrhbosanski nadbiskup i kardinal Vinko Puljić, koji je to postao voljom svetog pape Ivana Pavla II. ne smije zaboraviti krucijalne riječi toga poglavara Katoličke crkve: ”Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode (…) I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!” (Propovijed 11. rujna 1994., Zagrebački hipodrom).

Bez obzira na ljudske račune ti, Vinko Puljiću, moj brate u Kristu, pozvan si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, u savjesti svakog odgovornog pojedinca. Dakle, još jednom i najotvorenije: možemo li oprostiti partizanima i komunistima, ali i Srbima, Bošnjacima, svima ostalima? Moramo! Ali moramo i od njih tražiti oprost.

Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora