Katharine Gun – Zviždanjem protiv agresije na Irak

Katharine Gun[i] radila je kao lingvist i prevoditelj u Vladinom središtu za komunikacije (u nastavku GCHQ) u Londonu. Zaposlenicima GCHQ proslijeđen je kružni e-mail 31. siječnja 2003. godine koji je izvorno bio poslan od NSA. U njemu je pisalo kako američka obavještajna agencija od britanskih kolega traži pomoć u špijuniranju službene i privatne telefonske i e-mail komunikacije predstavnika određenih nestalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a[ii].

Prema Gun, svrha tog špijuniranja bilo je otkrivanje kompromitirajućih podataka iz života delegata kako bi ih se na temelju toga moglo usmjeriti (ucijeniti) da na sjednici Vijeća sigurnosti daju podršku inicijativi SAD-a za donošenje rezolucije koja bi poslužila kao pravna osnova za vojnu intervenciju u Iraku i rušenje režima Saddama Husseina. Tim planom nastojalo se stvoriti pritisak na stalne članice Vijeća sigurnosti koje nisu podržavale rat.

Podrškom nestalnih članica SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo u Vijeću bi, naime, zadobili dostatan moralan autoritet za rat čime bi se Francuska, Kina ili Rusija kao stalne članice potencijalno obeshrabrile od ulaganja veta, ako već nisu htjele dati glas za. Kako je to Gun sažela: “Htjeli su iskoristiti informacije kako bi prisilili predstavnike da daju glas rezoluciji za rat.”

Ona je e-mail zaprimljen od NSA isprintala 31. siječnja 2003. i nekoliko dana kasnije podijelila ga s osobom koja ga je dalje proslijedila listu The Observer koji je sadržaj e-maila zajedno s popratnim komentarom objavio 2. ožujka 2003. godine. Tako je Gun prekršila Zakon o službenim tajnama jer je neovlaštenim osobama dala uvid u klasificirane podatke. Slično kao i u Snowdenovom slučaju u pogledu tamo relevantnog Zakona o špijunaži (vidi: https://autograf.hr/edward-snowden-zvizdanjem-protiv-masovnog-nadzora/), prema Zakonu o službenim tajnama osoba je kriva ukoliko otkrije bilo kakve informacije vezane za sigurnost ili obavještajne dokumente osim u slučaju da ima odobrenje za to.

Katharine Gun je, dakle, mogla dijeliti takve podatke s neovlaštenim osobama samo na temelju odobrenja GCHQ-a koje ona, naravno, nije imala. To je (poput slučaja Snowden) značilo da se o stvarnom meritumu (špijuniranje u svrhu prisile) nije smjelo raspravljati izvan okvira obavještajne zajednice. To ograničenje rasprave odnosilo se i na suđenje. Tako se i slučaju Gun suđenje trebalo svesti na to je li ona podijelila klasificirane podatke ili nije (što ionako nije bilo sporno).

Zviždanje Katharine Gun ipak je imalo učinak jer više nije bilo moguće izglasati rezoluciju u Vijeću sigurnosti s obzirom da je cijeli postupak bio kompromitiran razotkrivenim komplotom u vezi špijuniranja određenih predstavnika u Vijeću. Zato su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, tražeći novu pravnu osnovu za rat, počeli inzistirati kako je nužno srušiti odmetnuti režim Saddama Husseina jer on, navodno, posjeduje oružje za masovno uništenje koje predstavlja neposrednu prijetnju.

Postojanje tog oružja bilo je krajnje upitno već u trenutku započinjanja neprijateljstava 19. ožujka 2003. godine. Hans Blix, glavni inspektor UN-a za oružje od 2000. do 2003. godine je, naime, u obraćanju Vijeću sigurnosti 7. ožujka 2003. godine rekao: “Bit će potrebno još vremena kako bi se provjerile lokacije i predmeti, analizirali dokumenti, intervjuirale relevantne osobe i izveli zaključci. Neće biti potrebne godine ni tjedni, već mjeseci.” Unatoč Blixovu izvješću, invazija na Irak ipak je bila izvršena.

Ben Emmerson, odvjetnik Katharine Gun, namjeravao je koristiti argument da je invazija na Irak bila protupravna te da se zato postupanje njegove klijentice može tumačiti kao djelovanje iz nužne obrane kada je dozvoljeno protupravno djelovanje što bi u ovom slučaju značilo da je interes sprječavanja protupravne agresije na Irak pretezao nad odredbama Zakona o službenim tajnama.

Prema obrani, svi kriteriji potrebni za nužnu obranu bili su zadovoljeni; ugroza potječe od čovjeka, napad na živote drugih (iračkih civila) izravno je predstojeći, nema drugog razumnog načina prevencije gubitka života, napad je protupravan.

Javnost će tek 2010. godine saznati kako je nekadašnji generalni odvjetnik britanske vlade[iii], Peter Goldsmith, nekoliko dana prije početka rata promijenio svoje stajalište o pitanju zakonitosti intervencije. On je inicijalno zastupao stav da bi invazija izvršena bez rezolucije UN-a bila protuzakonita. Također, Goldsmith je upozoravao kako se oružje za masovno uništenje koje Irak navodno posjeduje ne bi trebalo koristiti kao razlog za napad.

U njegovu pismu tadašnjem premijeru Blairu od 30. siječnja 2003. godine stajalo je: “U pogledu Vašeg susreta s predsjednikom Bushom u petak učinilo mi se da biste možda željeli znati koje je moje stajalište u vezi pitanja je li pravno potrebna dodatna odluka Vijeća sigurnosti koja bi dozvolila uporabu sile protiv Iraka. Trebali biste biti svjesni… da ostajem pri gledištu da je ispravna pravna interpretacija Rezolucije 1441[iv] takva da ona ne dozvoljava uporabu vojne sile bez daljnje odluke Vijeća sigurnosti.”

U Goldsmithovu pravnom mišljenju od 12. veljače 2003. godine stajalo je: “Spreman sam prihvatiti da se može tumačiti da Rezolucija 1441 oživljava dozvolu da se koristi sila iz Rezolucije 678[v]. Ipak, ukoliko bi se djelovalo bez daljnje odluke Vijeća sigurnosti… očekivao bih da će vlada biti optužena da djeluje protuzakonito. Moram naglasiti kako zakonitost vojnog djelovanja ne ovisi samo o postojanju pravne osnove, već i o pitanju proporcionalnosti. To ne znači da se ne može djelovati kako bi se Saddam Hussein uklonio s moći ukoliko se može pokazati da je takvo djelovanje bila nužna i proporcionalna mjera kako bi se osiguralo razoružanje Iraka. Promjena režima, međutim, ne može biti cilj vojnog djelovanja.”

Kako se iz ovog prikaza događaja može zaključiti, stav generalnog odvjetnika Goldsmitha u trenutku kada je Katharine Gun neovlašteno isprintala sadržaj e-maila i nekoliko ga dana kasnije proslijedila neovlaštenoj osobi bio je da bi intervencija u Iraku bila protuzakonita bez nove rezolucije Vijeća sigurnosti. Naravno, u vrijeme suđenja to se moglo samo pretpostavljati, ne i dokazati. Zato je obrana Katharine Gun zahtijevala otkrivanje javnosti pravnih savjeta koje je Goldsmith dao uoči invazije, a koji su također bili pokriveni Zakonom o službenim tajnama.

Kada se slučaj našao pred sudom 25. veljače 2004. godine Katharine Gun priznala je odavanje tajnih podataka, ali se izjasnila da nije kriva. Tada je tužitelj Mark Ellison ovim riječima rekao sudu kako se slučaj neće nastaviti: “Tužiteljstvo ne podnosi bilo kakve dokaze protiv optužene na temelju ove optužnice jer više nema dovoljnih dokaza za realnu mogućnost osude. Ne bi bilo primjereno ulaziti u razloge za ovu odluku.” Kada je Ben Emmerson zahtijevao objašnjenje od tužiteljstva zašto su odlučili odustati od tužbe, Ellison se odbio izjasniti. Tako je došlo do bizarne situacije da je tužiteljstvo odustalo od optužnice iako je Gun priznala kako je odala tajne podatke.

Ken Macdonald, direktor javnih progona u vrijeme suđenja, rekao je 2019. godine kako je generalni odvjetnik Goldsmith na temelju diskrecijske odluke odustao (ovlast nolle prosequi) od slučaja jer Katharine Gun ne bi bilo moguće osigurati pošteno suđenje bez otkrivanja informacija koje bi kompromitirale nacionalnu sigurnost. Drugo moguće pojašnjenje jest da bi se otkrivanjem pravnih mišljenja generalnog odvjetnika Goldsmitha pokazalo da pravnici (sam Goldsmith!) u vrhu britanskog establišmenta nisu vjerovali da bi rat s Irakom bio zakonit čime bi se britanska vlada izložila optužbama za vođenje agresivnog rata protiv Iraka, povređivanje njegovog teritorijalnog integriteta i neovisnosti, protupravnu okupaciju te zemlje i za ratne zločine.

Na pitanje bi li se George Bush i Tony Blair trebali naći pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu Hans Blix odgovara: “U principu, rekao bih da. Mislim da oni, kao i u slučaju Putina, neće izaći pred sud. Bez obzira na to, održavanje suđenja i prolaženje kroz dokaze imalo bi vrijednost.” Naravno, ovo je samo akademsko pitanje jer, kako je to američki predsjednik Donald Trump u obraćanju Općoj skupštini UN-a 2018. godine nedvosmisleno izjavio, SAD ne priznaju nadležnost Međunarodnog kaznenog suda: “Što se Amerike tiče, Međunarodni kazneni sud nema jurisdikciju, legitimitet ni autoritet. Međunarodni kazneni sud tvrdi da ima gotovo sveopću jurisdikciju nad svakom zemljom čime krši sve principe pravde, poštenja i zakonitog postupka. Nikada nećemo predati američki suverenitet u ruke neizabranoj globalnoj birokraciji koja ne odgovara nikome.”

Rezolucija Vijeća sigurnosti koja bi opravdala intervenciju u Iraku 2003. godine nikada nije donesena. Charles Duelfer, nekadašnji glavni inspektor za oružje CIA-e, u svome izvješću iz 2005. godine potvrdio je da oružje za masovno uništenje nikada nije pronađeno u Iraku: “Kako stvari sada stoje, potraga za oružjem masovnog uništenja otišla je daleko koliko je to bilo moguće.”  

Institut Watson Sveučilišta Brown procjenjuje sljedeći broj stradalih civila u Iraku: “Nitko zasigurno ne zna koliko je ljudi poginulo ili bilo ranjeno u Iraku od američke invazije 2003. godine. Ipak, znamo da je između 280.771 i 315.190 ljudi umrlo zbog nasilja izravno povezanog s ratom koji su izazvale SAD i njihovi saveznici, iračka vojska, policija i snage opozicije od vremena invazije do ožujka 2023. godine.”

______________________________________________

 

[i] Tekst je izvorno napisan kao dio diplomskog rada “Građanska hrabrost i poslušnost u kontekstu prijavitelja nepravilnosti – Pravni i filozofski aspekti” pod točkom 4.2. “Slučaj Katharine Gun”. Rad je dostupan na:   https://zir.nsk.hr/object/pravo:7180, posljednji posjet stranici 30. siječnja 2026. godine.

[ii] Radilo se o delegatima Angole, Bugarske, Kameruna, Čilea, Gvineje i Pakistana.

[iii] Generalni odvjetnik (attorney general) član je vlade i nadležan je za vođenje brige o svim poslovima vlade koji zahtijevaju posebno pravno znanje. Tu spadaju različiti poslovi (davanje savjeta vladi kad se radi o kompliciranim pravnim pitanjima, zastupanje pred sudovima kad se radi o naročitom interesu krune i sl.), a kontrolu kaznenih predmeta generalni odvjetnik ostvaruje preko nadzora koji vrši nad direktorom javnih progona (director of public prosecutions).

[iv] Rezolucijom 1441 Vijeća sigurnosti iz 2002. godine utvrđeno je kako je Irak kršio te kako i dalje krši materijalne odredbe rezolucije 687 zato što se nije u potpunosti povinovao obvezama da se razoruža u skladu s tom rezolucijom.

[v] Rezolucijom 678 Vijeća sigurnosti iz 1990. godine dozvoljena je uporaba sile protiv Iraka kako bi se iračke snage izbacile iz Kuvajta i kako bi se uspostavili mir i sigurnost u tom području.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Edward Snowden – Zviždanjem protiv masovnog nadzora
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (5)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (4)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (3)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (2)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (1)
    •  Daddio – Razgovori koje ne vodimo
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (3)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)

> Svi tekstovi ovog autora