Kava i kolači: Hajmo ispisati našu teologiju oslobođenja

Uglavnom su moje kolumne reakcija na jasan povod. Tako i danas: imamo supruga i ja, jednom mjesečno, novu praksu: otvaramo dom prijateljima. Zovemo to ”K&K – Open House” (Kava i kolači – Otvorena kuća). Bistrimo važne teme, družimo se, učvršćujemo veze. Ove subote smo razgovarali o dijalogu, o pretpostavkama za dijalog i o tomu čime bismo mogli pridonijeti široj zajednici, na što se uskoro spremamo u novom projektu.

Mislim da bi bilo vrijedno približiti vam neka moja viđenja o tomu što bi trebalo kazati našim sugrađanima, željnima dijaloga. Polazim kao teolog, više nego kao novinar, premda vam pišem i na temelju mog prilično bogatog novinarskog staža (preko četiri sam decenije u ovom poslu).

U Crkvi na našim prostorima više je bilo slobode, različitih mišljenja i teološke svježine u vrijeme komunizma nego danas. Vanjska ograničenja i zabrane zamijenila su unutarnja ropstva i kontrole mišljenja. Dijaloga danas, kao da nema.

Papa Franjo kaže, inače, da se svaka istinska komunikacija sastoji prije svega od konkretnog slušanja, sastoji se od susreta, od lica, od priča. Ako ne znamo ostati u stvarnosti, ograničit ćemo se samo na upućivanje direkcija odozgo koje nitko neće slušati. Crkva/e ne dijalogiziraju, ma taman, stotine sinoda pokrenuli, dijaloga nema.

Za mene je ”Crkva” u prvome redu tijelo Kristovo, pa onda i zajednica krštenika odnosno onih koji u Krista vjeruju bez obzira na konfesiju kojoj pripadaju ili simpatiziraju jer, naime, ima nas kojoj niti jednoj ne umijemo pripadati s obzirom na to da nas guši svaka vrsta isključivosti, ma koliko ona mala bila.

Što je uzrokovalo činjenicu da iz krila Crkve u Hrvatskoj uglavnom čujemo samo stavove imanentne političkoj desnici, koja ne dijalogizira? Odgovor na to pitanje nije ni jednostavan ni jednoznačan. Razlozi za to sežu u prošlost još u doba nastanka komunističkoga i socijalističkoga pokreta.

Katolički svećenici ili biskupi (poput Stepinca i drugih) su svoj stav prema komunizmu gradili na stavovima rimskih papâ za koje je taj ideologijski sustav imao ateistički, bezbožnički karakter, a pripisivani su mu i antihumanizam i agresivnost. Stoga se katoličke vjernike uvjeravalo, a i danas uvjerava, da je komunizam kao ideologija usmjeren protiv vjere, Crkve, protiv nacionalne države pa je slijedom toga potrebno boriti se protiv njega.

Posljedice te borbenosti su prepoznatljive u nastupima i nekih današnjih biskupa i svećenika: pristati uz lijevu ideju, ”uz komunizam”, biti član ili simpatizer ”lijevih”, a slijedom toga i SDP-a znači prestati vjerovati u Boga.

Odnosno: biti pravi vjernik katolik Hrvat, znači ne biti ”komunjara” odnosno glasač SDP-a, i drugih lijevih opcija, ali znači također, posebno danas, ne biti protiv onih koji su stvarali NDH – Pavelića i ustaša. Ne čudi stoga da i danas neki katolički teolozi i biskupi u Hrvatskoj u ljevici vide opasnost ne samo za Crkvu i vjeru, nego još i više: za cijeli hrvatski narod.

Kao drugo, u hrvatskome društvu ni ranije ni danas nije izgrađivan vjerski individualizam, nego se, kako je to često navodio pokojni sociolog Željko Mardešić, ”izvanjski oblik religioznosti očitovao u kolektivitetu”, i to kao ”masovna, pučka, borbena, snažna, izdržljiva i pravovjerna” kršćanska religija, zbog čega se učvršćivala vjernička crkvena pripadnost”.

Kako smo mi društvo koje su samo rubno i u kraćim intervalima zahvaćali procesi modernizacije i individualizacije, mi još uvijek živimo plemenskim načinom kao kolektiviteti, a ne kao građani misli, pak, sociolog (i naš kolega kolumnist) Ivan Markešić.

Sasvim je, dakle, razumljivo da će takozvane ”desne stranke”, koje svoje postojanje obrazlažu teorijom krvi i tla, kulturnom i religijskom tradicijom, zatim vezanošću za crkvene institucije i narodne običaje, svoje podupiratelje i obožavatelje naći u katoličkome kleru.

Iako bi svaki vjernik kršćanin očekivao i trebao očekivati da će katolički teolozi i biskupi u svojim javnim nastupima, kao što su to nekoć činili u Južnoj Americi, glasnije i određenije ustati protiv društvene nepravde, pljačke, otpuštanja radnika, nezaposlenosti, uništavanja prirodnih dobara i dati javnu podršku društveno izoliranim skupinama društva, ipak se to ne događa.

Kako danas stvari stoje, ovdje u Hrvatskoj bila bi uistinu potrebna ”teologija oslobođenja”, ali teologija oslobođenja od mržnje, netolerancije, homofobije, nacionalizma, ustaštva. Treba nam teologija oslobođenja okrenuta kulturi dijaloga.

Dakle, potrebna je jedna nova teologija oslobođenja koja će ovo društvo osloboditi za jednu novu ”teologiju nade” u bolje sutra, za teologiju (su)života, susreta, razumijevanja i prihvaćanja drugoga i drukčijeg, za pravedniju raspodjelu društvenih i prirodnih dobara.

Elem, nisu u Crkvi u Hrvatskoj i BiH svi svećenici i biskupi desničari. Međutim, većinsko – uvriježeno – mišljenje i dalje vrijedi: sve što je vezano uz ”lijevo” opasno je po vjeru, narod, državu i Crkvu. I treba ga se kloniti. A sve što je desno, dakle što je iskonsko, mitsko, tradicionalno, narodno, obiteljsko, što se može drukčije tumačiti (”nacionalizirati”) i po potrebi kontekstualizirati, sve ono što je vezano uz kolektiv i njegovu opstojnost (nisu bitne povijesne činjenice nego mitovi), to treba čuvati i promovirati. I po potrebi sakralizirati.

Za današnju Crkvu, njezinu unutarnju katarzu i drugačiji pristup svijetu vrlo je važno to što govori i čini papa Franjo, iako ga u tome tek rijetki u Crkvi slijede.

Smatram kako bi se hrvatska ljevica trebala snažnije povezati s katolicima koji slijede socijalnu osjetljivost i otvorenost pape Franje. Ljevica u Hrvatskoj teško će uspjeti ne nađe li načina da uključi i vjernike lijevih političkih usmjerenja. Ako bi to uradila, izašla bi iz žabokrečine u kojoj se nalazi, a zbog čega joj se kolumnisti sprdaju. 

Krist je išao na križ za svoje bližnje, a njegovi nasljednici šute pred sve očitijim nepravdama i ugrozama odbačenih u našem bogatom svijetu. Kako je to moguće?

U Hrvatskoj su se razvile i oblikovale dvije posve različite teologije: one nacionalnog oslobođenja i koncilskog dijaloga. Neki su naivno to pokušali sjediniti i povezati, ali nije jednostavno išlo, jer je u sebi bilo potpuno proturječno i nespojivo.

Prva se teologija – kao u Poljskoj – pozivala i upirala na Stari zavjet, hodočasničku pučku pobožnost, masovna vjernička okupljanja i bogatu nacionalnu prošlost kraljeva i slavnih ratničkih vođa. Trebalo je pokazati političku moć, a ne otkriti evanđeosku skromnost. U toj teologiji za Isusa Krista nije naravno bilo odveć mjesta, a još manje za koncilski razgovor s ideološkim neprijateljem.

Samo je uski sloj to pokušavao provoditi u život i zagovarati u javnosti. Takvi su se svojima morali dodatno dokazivati u pravovjernosti i vrlinama. Osobno je svjedočenje ustuknulo pred težnjom za političkim oslobođenjem kao uostalom drugdje po svijetu, osim što je ovdje upravo nacionalno bilo predmetom oslobođenja.

I sad dolazi najvažnije. Dok se, naime, teološki lako moglo braniti

društveno oslobođenje – u liku siromaha, poniženih i malenih – (a pišem ovo u nedjelju, na Svjetski dan siromaha, šesti po redu) dotle je to isto bilo teško ponoviti s nacionalnim oslobođenjem, jer se ono u evanđelju uopće ne spominje nego se čak izrijekom opetovano odbacuje. Inače bi kršćanstvo ostalo istovjetno židovstvu, što znači da nema ni Novoga Zavjeta za kršćane. A baš je Isus došao reći tu novost i ponuditi spasenje svim ljudima svijeta, a ne samo izabranom narodu ili nebeskom narodu.

Stoga se te dvije oprečne teologije i nisu dale olako uskladiti i skladno nadopuniti, pa su nerijetko poništavale učinke svojeg vlastitog posebnog učenja i djelovanja.

Svejedno, nepravedno je preskočiti iznimke koje su otkrivale da postoji stvarni i nezanemarivi utjecaj zapadnjačkih teoloških kretanja na naše crkvene prilike. Tako su na rimskoj Gregorijani hrvatski studenti uspješno branili svoje doktorske teze iz samoupravljanja i dijaloga s nevjernicima, dok se u domovini umnažao broj okruglih stolova i znanstvenih susreta na kojima su katolici i marksisti srdačno međusobno razgovarali i otkrivali ljude jedni u drugima, a ne samo nepodnošljive ideološke suparnike.

Danas se, pak, manje-više sve svodilo na galamu protiv komunista. Ali galamiti protiv mrtvog komunizma je čisti gubitak vremena i vraćanje u dovršenu povijest. Bolje se okrenuti budućnosti i pogledati istini u oči. Hrabro, ljudski i kršćanski. A poslije se uputiti u svijet. To se međutim ne čini nego se odluka stalno odgađa.

Iza svega pak stoji – jednako po komunističkoj i nacionalističkoj crti – uporni otklon moderniteta, što je onda izvorište svih naših nagomilanih nevolja i očitih povijesnih nazadaka.

Prolazeći kroz nebrojene izvanjske krize sustava i unutrašnje oporbe – a to je baš lijeva utopija – građansko je društvo u doba Drugog vatikanskog koncila konačno zbrojilo svoje nedvojbene uspjehe: sve veću slobodu pojedinaca i sve sigurniji društveni poredak.

Nikad dosad zapadnjački čovjek nije bio bliži ispunjenju svojih drevnih snova i starih utopija, jednako kršćanskih i svjetovnih. On je tome nadodao neviđeni porast blagostanja i udobnosti u svakidašnjem življenju ljudi. Nisu dakako izostali ni golema postignuća i izumi u znanosti i njezinoj tehnološkoj primjeni.

Zdravstvena skrb i obvezno školovanje su se dobrostivo proširili na najsiromašnije slojeve naroda, dok su visoka naobrazba i elitna znanost postale pristupačne najdarovitijoj mladeži.

Različite kulture i drugačije rase prestaju biti više preprekom osobnom promaknuću, a turizam, putovanja, slobodno vrijeme i dokolica polako zauzimaju prvo mjesto u iskazanim željama i slabo imućnih ljudi. Barem nas tako uvjeravaju sociolozi u svojim istraživanjima javnoga mijenja.

S druge strane, do kraja je završena urbanizacija europskih prostora i u isti mah ukinuta seoska gospodarska neovisnost. Ipak, najveći se obrat zbio u pogledu medija, koji su čudesno povezali cijeli svijet mrežom slika, govora i vijesti u masovnoj kulturi međusobna upoznavanja i poznavanja.

Već neko vrijeme me muči paradoks da je Crkva jedan od najvećih protivnika socijalizma i ljevice, iako ideje socijalističkog društva u biti govore o društvu jednakosti i pravednosti za koji se Crkva zalaže.

Crkva se smatra prirodnim neprijateljem ljevice i prirodnim saveznikom desnice iako to više nema nikakve logike. Riječ je o ostacima davnih tenzija koje danas ne postoje, ali koje uspješno sprečavaju i Crkvu i socijaliste da dođu do društva kojem teže.

Južna Amerika neopterećena povijesnim traumama te je tenzije već prevladala, a čini mi se da će ekonomska kriza (i rat koji se dogodio Ukrajini i pomalo svima nama) dovesti do sličnog zaokreta i u Europi.

Desnica koju danas Crkva podržava nije više desnica koja se borila protiv ateističkog komunizma. Desnica nije više zagovornik tradicionalne konzervativne misli i katoličkih vrijednosti. Riječ je političkoj opciji koja nije u funkciji Crkve i čovjeka, već opciji koja služi za davanje demokratskog alibija korporacijama i njihovim najgorim praksama. U desnoj opciji više ne postoji ništa što bi je vezalo za kršćansku tradiciju i vrijednosti.

Kršćanski socijalizam je slijepa pjega današnjeg političkog spektra. U Europi osim marginalnih stranaka ne postoji kao opcija. U Hrvatskoj uopće ne postoji. Pa ipak riječ je o dijelu političkog spektra koji bi mogao biti prihvatljiv ogromnoj masi ljudi.

Socijalističke ekonomske i društvene ideje u svom najrazvijenijem obliku u biti nisu puno različitije od onog što danas predlažu kao ”novi kapitalizam” s nacionaliziranim bankama i velikim poduzećima. Kao ideja može se sjajno komunicirati građanima sa svim svojim prednostima.

Velika prednost bila bi u tome što takav novi socijalizam ne bi nosio sa sobom hipoteku starih totalitarnih ljevičara i njihovih djela u prošlom stoljeću. Socijalizam za kršćanskim predznakom vođen od dobrih vjernika ne može biti neprijatelj Crkve.

Kada će Europa i Hrvatska dobiti svog prvog značajnog ”kršćanskog socijalista” samo je pitanje vremena. Jedno je sigurno, riječ je o iznimno zanimljivoj političkoj niši u kojoj bi se mogli pojaviti novi ljudi s mandatom za veliko pospremanje. I to baš nadahnuti pontifikatom pape Franje.

Volio bih da vam ovu tezu mogu razgranati, ali vas sada ostavljam s ovim mislima, ima tu materijala za iskren ispit savjesti. I da sami vidite da li biste mi/nam se pridružili u pokušaju da dijalogiziramo na važnim stalnim (većim i javnim) susretima (Javite se: [email protected] ili u inbox).

Hvala.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora