novinarstvo s potpisom
Zamislimo danas, u novim političkim okolnostima, predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović kako opet ulazi u braniteljski šator, recimo da je ovaj put postavljen negdje u Botaničkom vrtu, odmah pored zgrade Ministarstva kulture, i da tamo izražava podršku prosvjednicima koji se bune što Zlatko Hasanbegović više nije ministar kulture nego je to netko drugi, koga oni ideološki ne odobravaju.
Hm, malo je teže takvo što vizualizirati ovih dana, iako se slično događalo nedavno, i to u uvjetima kad je takvo njezino hrabrenje dodatno militariziralo demonstrante, toliko da je to bilo završilo s plinskim bocama na ulicama.
Novo vrijeme traži novi pristup pa tako ni predsjednica iz vremena Milijana Brkića i Tomislava Karamarka nije isto što i predsjednica u doba Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića.
No ako predsjednica – što valja pozdraviti – više nije političarka iz Bujančevih emisija i Klemmovih šatora, postavlja se pitanje koja je sad njena nova politička niša. Kao što vidimo prema anketama, ne može se baš reći da je dosad uspjela široko zapasati interese najvećeg dijela biračkog tijela, toliko široko da joj onda niša ne bi ni trebala.
Nije joj to pošlo za rukom pa zato i mora razmišljati po čemu će se sad razlikovati od svojih, kako se može očekivati, na sceni u budućnosti bitno izloženijih kolega iz HDZ-a i Mosta.
Predsjednica koju je Karamarkov HDZ bio pogurao u pobjedu ovih dana prolazi kroz težu krizu političkog identiteta. Teme na kojima se formirala za mandat na Pantovčaku već su odrađene: Josipovića nema u politici neko vrijeme, progresivna Vlada na čijem je dolasku navodno i ona radila upravo se sastavlja i tek je na početku, a šatori, kako se čini, trenutačno ipak nisu u modi.
Na političkoj sceni u narednom vremenu otvaraju se samo dva veća prostora za isplativo političko djelovanje, jedno je građenje novoga SDP-a nakon Milanovića, a drugo pozicioniranje desnije oporbe unutar HDZ-a.
No očito je da ni na jednom od ta dva politička tržišta predsjednica nema što tražiti želi li još jednom biti izabrana za šeficu države, ako je to u njenom slučaju uopće realno, odnosno moguće.
Najbliže njenom djelovanju uoči predsjedničkih izbora i s početka mandata bilo bi koketiranje s desnijim korpusom HDZ-ovih glasača koji bi se sada mogli naći ostavljenima bude li se Plenkovićeva Vlada ponašala prema očekivanjima, umjereno i bez raspirivanja podjela i ekstremizma.
Ali bilo kakvo podilaženje toj skupini glasača poslužilo bi predsjednici samo za isticanje, izdvajanje, skretanje pažnje, nešto kao haljina s volanima ili crvene cipele na crno-bijelom kostimu, ali joj ni na koji način ne bi moglo biti politički isplativo.
Uz takvu zamišljenu politiku predsjednice sigurno ne bi stao Plenkovićev HDZ, a bez HDZ-a na sljedećim izborima predsjednica nema što tražiti. Kolinda Grabar-Kitarović toga je svjesna pa se već neko vrijeme čuva od “desnih skretanja”, što joj dio njenih nekadašnjih glasnijih podupiratelja, koji su od nje imali određena očekivanja, već itekako zamjera.
Prema tome, nema previše izbora: u vremenu koje je pred njom do isteka mandata, u sljedeće tri godine, predsjednica će morati uglavnom sekundirati Plenkovićevoj Vladi, ponašati se otprilike kao Plenkovićevi ministri i diplomati, što je u političkom smislu neprimjetna pozicija, neka vrsta hibernacije, zimskog sna.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će političarka ekscentričnog karaktera podnijeti tu novu ulogu koju će teško moći izbjeći. Trebat će mnogo discipline, vježbe i potiskivanja temperamenta i ambicija.
Pred predsjednicom je dodatni niz nepoznanica. Novi šef HDZ-a kojemu je dala mandat da sastavi Vladu u sučeljavanju s Milanovićem prije izbora nije se jasno odredio prema budućnosti funkcije predsjednika države.
Dio vodećih ljudi HDZ-a, među njima lako moguće i sam Plenković, bliski su razmišljanjima da bi predsjednika s ovakvim ovlastima ubuduće trebalo birati u parlamentu. Kad bi Most bio dosljedan u svom tumačenju racionalnosti institucija, logično bi bilo da i izbor i pogon predsjednika ubuduće bude jednostavniji i jeftiniji.
Usto, pobjeda suradljive opcije u SDP-u dovela bi i do mogućnosti dogovora HDZ-a i SDP-a o određenim ustavnim promjenama, među njima, zašto ne, i promjeni pozicije predsjednika Republike.
Čak i ako promjena u tom smislu i ne bude, postoje i druga moguća iznenađenja za predsjednicu, prije svega u pogledu toga tko bi je na sljedećim izborima izazvao.
Božo Petrov iz Mosta još nije demantirao da bi se nakon tri godine u Saboru mogao kandidirati za predsjednika.
Što se SDP-a tiče, valja očekivati da će se oni oko tih izbora potruditi i dati izglednog kandidata jer nakon dugog niza izbornih poraza bila bi to, uz lokalne izbore, jedna od prvih provjera novoga vodstva.
Ništa manje važno nije ni to što Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović imaju i neke zajedničke pokrovitelje političkih karijera, poput recimo Mate Granića koji je formalno predsjedničin savjetnik, a neformalno jedan od ljudi koji je sudjelovao u projektu dolaska Plenkovića na čelo HDZ-a.
Tu je i Šeks koji je također sudjelovao i u Plenkovićevu i u uspjehu Kolinde Grabar-Kitarović. Realno je da će se ti ljudi usredotočiti tamo gdje će se nalaziti stvarna moć, a to sasvim izgledno neće biti Pantovčak.
U ovom trenutku, iako je još prerano, čini se da bi predsjednica Republike teško obranila mandat na novim izravnim izborima.
Zapravo njena politička šansa za još jedan mandat leži u krajnjoj kooperativnosti s HDZ-om i Mostom, pod uvjetom da taj savez opstane do predsjedničkih izbora.
Kroz tu suradnju mogao bi onda nastati za predsjednicu spasonosni sporazum: promjena Ustava, odluka da se predsjednika ubuduće bira u Saboru i potom dogovor HDZ-a i Mosta da to još jednom bude Kolinda Grabar-Kitarović.
No tu se onda više ne radi o izvršnoj nego o počasnoj poziciji, a predsjedničina energija možda ipak traži veće izazove.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).