Kičmanovići u akciji: Osuđeni na lektiru

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).

Za naše prilike enormna mjesečna primanja, nevjerojatno bogatstvo koje je dio političara stekao u kratkom razdoblju vladanja (skupi stanovi i satovi, vile i vikendice, automobili, djeca po inozemnim sveučilištima i skijalištima …) uvelike tu skupinu građana na visokim pozicijama u startu diskreditira kad se javno moraju očitovati o problemima raseljenih ili pak umirovljenika i radnika na minimalcu.

Stoga dio političara u startu bira laž. Prešućivanje dijela imovine njih samih i njihovih obitelji.

Drugi dio, primjerice aktualni premijer i Predsjednica, uz pomoć svojih ne baš najsposobnijih PR stručnjaka, odnedavno odabire potpuno drugačiju strategiju. Onu koja bi se kratko mogla sažeti u rečenicu: “Jest, istina, sad iz nehata, po prirodi funkcije živimo dobro, ali nije nam uvijek tako bilo”.

Dio političara u startu bira laž, prešućivanje dijela imovine njih samih i njihovih obitelji. Drugi dio, primjerice aktualni premijer i Predsjednica, uz pomoć svojih ne baš najsposobnijih PR stručnjaka, odnedavno odabire potpuno drugačiju strategiju. Onu koja bi se kratko mogla sažeti u rečenicu: “Jest istina, sad iz nehata, po prirodi funkcije živimo dobro, ali nije nam uvijek bilo tako”

Kad povremeno slušate istupe tih u vlasti visokopozicioniranih hadezeovaca, čini vam se da su svi birani po “Ivica Kičmanović ključu” – dobri, siromašni đaci kojima su HDZ mecene pomogle da se vinu u političke visine. Pričice koje smo mi učili o odrastanju u siromaštvu druga Tita krajem 19. i početkom 20. stoljeća nisu ništa u usporedbi s odrastanjem ovih novovjekih, rođenih gotovo stoljeće nakon njega.

Po uzoru na biografije druga Tita nedavno smo imali prilike čitati o tome kako nam je Predsjednica djetinjstvo provela u kući u kojoj su u prizemlju obitavale koze i jarići, pa su joj neki od njih bili kućni ljubimci. Ove jeseni je pak za austrijski Kleine Zeitung progovorila o tome kako je za Jugoslavije samo željela slobodu i to da ne mora dan prije u dućanu reći koliko će kruha sutra kupiti, jer je kao količina bila limitirana (?), te da može odabrati različite vrste jogurta.

Mnoge je tim neistinitim izjavama toliko naljutila da su iskopali podatak kako se u Jugoslaviji 1975. godine, kad je Predsjednica imala sedam godina (prije tog uzrasta ju valjda roditelji nisu slali u dućan), moglo ni manje ni više nego kupiti osamdeset i pet vrsta tekućih i krutih jogurta i kiselih mlijeka.

Pristojan izbor i za najzahtjevnija nepca ljubitelja mliječnih prerađevina.

Istina, uvoznih nije bilo. Osim ako bi se obitelj Grabar uputila u Trst po spežu, kao što su mnogi stanovnici kraja iz kojeg nam Predsjednica stiže i činili. Kako nam čelnica dolazi iz obitelji mesara koji su u socijalizmu uz autoprijevoznike slovili za imućnije građane, odlazak u Trst vjerujemo nije predstavljao problem.

Veći su problem danas građani na minimalcu i gro umirovljenika. Oni stvarno mogu kupiti samo jednu vrstu jogurta – onu najjeftiniju!

Ne znaš bi li se smijala ili plakala nad nadrobljenim stupidarijama za mase koje tu skromnost i siromaštvo 19. stoljeća stvarno žive. Sjetimo se samo kako je Predsjednica ispala istovremeno komična (da ne upotrijebimo drugi izraz) i bezdušna kad je, upitana o kopanju hrvatske sirotinje po kontejnerima, kazala da ona uči svoju djecu kako ostatke od ručka valja uvijek odložiti u čistu vrećicu prije no što ih odnesu u kantu za smeće.

Kad povremeno slušate istupe tih u vlasti visokopozicioniranih hadezeovaca, čini vam se da su svi birani po “Ivica Kičmanović ključu” – dobri, siromašni đaci kojima su HDZ mecene pomogle da se vinu u političke visine. Pričice koje smo mi učili o odrastanju u siromaštvu druga Tita krajem 19. i početkom 20. stoljeća nisu ništa u usporedbi s odrastanjem ovih novovjekih, rođenih gotovo stoljeće nakon njega

Priznat ćete – gadljivo je to milosrđe situiranih kad vodi računa o higijenskim uvjetima otpadaka za otpadnike.

Jednako je i sa savjetima za vitku liniju. Jedna od preporuka bila je parkirati automobil dalje od mjesta na kojem radiš i propješačiti do posla, ali i pauzu za ručak ne koristiti samo za jelo, već i za šetnju.

Nisam mogla ne zamisliti Predsjednicu i njezinu tjelohraniteljsku svitu dok ih profesionalni šofer izbacuje kilometar prije Pantovčaka ne bi li pješačenjem potrošili kalorije koje su pojeli za doručak ili na kakvom prijemu u gradu.

Neuvjerljivo, a zbog osiguranja i provjere rute kojom bi se kretala i, brate, skupo do neba.

Neka njenih ugrađenih trepavica, ekstenzija, liposukcije, hijaluronskih filera i botoksa – jeftinije je vjerojatno od one sile sigurnjaka dok hodanjem troši kalorije.

Premijer nam se donedavno dobro držao. Furao se na građanski background. Tata sveučilišni profesor, mama liječnica, nacionalno porijeklo propisno, obrazovanje i jezici vanserijski, stranačka karijera samo tako uzlazna i onda ga je pred neki dan, k’o za pegulu, odvelo, zajedno s kandidatom HDZ-a za EU parlament, na Sajam igračaka u Ivanić Grad. Odvelo i probudilo traume iz djetinjstva kada je (k’o Predsjednica na jogurt) bio “osuđen” na svega nekoliko ne baš inventivnih igračaka.

Novinari su nas, naime, uredno izvijestili kako je premijer u Ivanić Gradu kćeri kupio plišani sladoled, a sinčiću transformativne igračke (jer mi bez te informacije ne bismo mogli mirno usnuti), a onda je predsjednik Vlade shvatio – što bi on bio gori od Predsjednice – i mikrofone iskoristio da usporedi djetinjstva, igračke nekad i sad.

Premijer nam se donedavno dobro držao. Furao se na građanski background. Tata sveučilišni profesor, mama liječnica, nacionalno porijeklo propisno, obrazovanje i jezici vanserijski, stranačka karijera samo tako uzlazna i onda ga je pred neki dan, k’o za pegulu, odvelo, zajedno s kandidatom HDZ-a za EU parlament, na Sajam igračaka u Ivanić Grad. Odvelo i probudilo traume iz djetinjstva kada je (k’o Predsjednica na jogurt) bio “osuđen” na svega nekoliko ne baš inventivnih igračaka

“To je ranije bilo dosta škrto. Lopte, medo kauboji i Indijanci za slaganje; u odnosu na ovo što postoji danas, to su dva različita svijeta”, informira nas premijer.

Siroti, misli kako je to ranije bilo dosta škrto, a ustvari su, da prostite, škrti bili oni koji su malom Andreju trebali kupovali igračke. Kad smo već kod motorike i kreativnosti koje naš premijer pripisuje današnjim igračkama, podsjećamo da su još Zdenka Vučković i Ivo Robić pjevali “Tata kupi mi auto, kolica, romobil, još jednu malenu bebu, kolica Jugovinil” … itd., itd.

Kao što znamo, za motoriku i ravnotežu romobil je idealan. Za kreativnost nema bolje igračke od lego kockica kojima se, s obzirom na to kad su izumljene, teoretski (ako nije imao škrte roditelje) mogao igrati i Joža Manolić, a ne samo Andrej Plenković. Valja zaključiti kako za neefikasnu i nekreativnu politiku spomenutog dvojca valja optužiti njihove roditelje.

Gdje bi nama bio kraj da mala Kolinda nije imala jariće za ljubimce, a da su malome Andreju umjesto ratnički raspoloženih kauboja i Indijanaca kupili koju kutiju legića. Ovako smo osuđeni na lektiru, na ”Ivica Kičmanović priče” PR-ovaca do kraja života.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora