Kijev se danas razara u Gaza Cityju

Učini nam se da naša pažnja ne može podnijeti dva rata. I da ne možemo istovremeno imati srca za stradanja nedužnog svijeta u Palestini, i stradanje nedužnog svijeta u Ukrajini. Ove druge smo, učini nam se, sasvim zaboravili.

I onda neki dan Rusija izvede napad dronovima na Kijev, najveći otpočetka rata. A ta vijest jedva da prođe niz margine naše koncentracije.

Premda je objavljena u medijima, ali negdje sa strane, sasvim zaturena, nevažna i daleka. Središnja mjesta na naslovnicama svih datuma u našim novembarskim tjednima posvećena su Gazi i Izraelu. Tamo gdje je do neki dan bio Volodimir Zelenski, danas je Benjamin Netanjahu.

Problem nije u koncentraciji. Nije u tome što bi naša pažnja mogla podnijeti samo jedan rat, pa onda o onome drugom nije u stanju misliti. Problem je u tome što gospodar vijesti od nas očekuje da na različite načine i sa suprotnih pozicija razmišljamo o ratovima koji se u isto vrijeme odvijaju.

Kada mislimo o ratu u Ukrajini, trebali bismo bezrezervno biti uz ukrajinske izbjeglice, uz ljude čiji su gradovi i sela sravnjeni sa zemljom, popaljeni, okupirani, trebali bismo biti uz civile, uz djecu, nemoćne i bolesne, uz napadnute i razorene kulturnohistorijske spomenike, vjerske hramove, uz ponižene i razvaljene znakove ukrajinskog identiteta.

Teritorijalni suverenitet, pravo svakog čovjeka na dom, mir i sreću, na jezik i pismo, na život u susjedstvu onih koji su drukčiji, pa su možda veći i jači, kao i pravo naroda na domovinu, grb i zastavu, ono je u što se ne smije dirati. Tako je to u ukrajinskom slučaju. Jer je to tako, govore nam, u načelu, u principu, u svakom slučaju i za svaki narod i državu.

Ali zar nije sve, ili gotovo sve, suprotno od toga, danas dok mislimo isključivo o onome drugom ratu? Tamo ne bismo smjeli biti uz palestinske izbjeglice, jer su, govori nam glasnogovornik izraelskih oružanih snaga, među njih infiltrirani Hamasovi teroristi. To potvrđuje i Joe Biden, poglavica demokratskoga i slobodnog svijeta, lično i osobno.

Također, ne bismo smjeli biti uz ljude čiji su gradovi i sela sravnjeni sa zemljom, jer su ispod njih, možda, tajni Hamasovi tuneli, i jer su oni, ti ljudi, u najboljem slučaju sporedne (kolateralne) žrtve ovoga, kao i svakog drugog rata.

Općenito, o stradanju ljudi u Gazi smjeli bismo govoriti samo kao o općenitom ratnom stradanju i kao o bilo kojem drugom ratu. I najednom ne bismo trebali biti uz civile, uz djecu, nemoćne i bolesne, jer su oni ustvari Hamasov živi štit.

Ne bismo smjeli biti ni uz novinare i pisce, koji su poubijani u Gazi, a koji su nam mogli, da nisu ubijeni, reći je li to doista tako i jesu li svi ti civili, sva djeca, nemoćni i bolesni, Hamasov živi štit. Ali i da su ostali živi, ti ubijeni novinari i pisci, ne bismo im smjeli vjerovati, jer se i po tome ovaj rat razlikuje od onoga prvog rata: novinarima i piscima u Gazi ne smije se vjerovati, za razliku od novinara i pisaca u Ukrajini kojima smo dužni vjerovati.

U ovome ratu ne smijemo biti ni uz napadnute i razorene kulturnohistorijske spomenike, vjerske hramove te ponižene i razvaljene znakove palestinskog i arapskog identiteta.

Teritorijalni suverenitet, pravo svakog čovjeka na dom, mir i sreću, na jezik i pismo, na život u susjedstvu onih koji su drukčiji, pa su možda veći i jači, kao i pravo naroda na domovinu, grb i zastavu, sve to skupa u ovom slučaju ne samo da ne važni, nego je obrnuto postavljeno.

Evo kako to obrnuto izgleda: u onome ratu koji je prvi započeo nekako se podrazumijeva da je u zemljama slobodnog svijeta, u kojima se poštuju konvencije i rezolucije, kao i evanđelja iz vremena pobjede nad fašizmom, krajnje nepristojno, nepoželjno i zabranjeno izlaganje ruskih zastava, promoviranje ruske kulture i identiteta, dovođenje ruskih umjetnika koji podržavaju Putina…

U onome ćemo ratu koji je prvi započeo, emocionalno angažirani na strani onih koji su napadnuti, privremeno odbaciti i Dostojevskog, Puškina, Turgenjeva, pa i Čajkovskog, ako je to potrebno.

U drugome, pak, ratu, zbog kojeg sad ne bismo željeli da mislimo o onome prvom, koji i dalje traje, i krvavo se pred zimu intenzivira, krajnje je nepristojno, nepoželjno i zabranjeno dodjeljivanje nagrada palestinskim piscima ili javni razgovor s njima po europskim kulturnim forumima i književnim večerima, nepoželjno je i zabranjeno izlaganje palestinskih zastava ili javno ogrtanje palestinskim maramama.

Premda se, nakon pokolja nad civilima u Izraelu, koji su tokom prva dva dana izvršili Palestinci, ovaj rat vodi isključivo na palestinskom teritoriju, tamo gdje je čak i poglavica Biden sklon vidjeti palestinsku državu, palestinska se kultura i identitet na Zapadu, u najvećem dijelu Europe i u Americi, tretiraju onako kako se u onome prvom ratu tretira ruska kultura i identitet.

Logično, izraelska kultura i identitet tretiraju se onako kako se tretiraju ukrajinska kultura i identitet. Pa je onda na hrvatskom ministarstvu vanjskih poslova izvješena izraelska zastava, kao što je prethodno bila izvješena ukrajinska zastava.

Na žalost, nisu predvidjeli dovoljan broj zastavnih mjesta, pa da budu izvješene jedna uz drugu. Premda već skoro dva mjeseca Izrael razara Gazu, te ubija i protjeruje civile i uništava sve znakove njihova identiteta i svaku mogućnost da se jednom vrate u svoje domove, u našoj bi projekciji Izrael trebao danas biti ono što je već godinu i pol Ukrajina, dok bi Palestinci – ili, politički korektno rečeno, Hamas! – trebali biti Rusija.

Eto, jedini je to razlog što nam rat u Ukrajini najednom ne postoji u svijesti. Nema ga u našim medijima, u novinama i na portalima. Nestao je, premda i dalje traje. Nema ga, premda je u ovom trenutku, koji tjedan pred zimu, intenzivniji nego što je bio kad nam je posljednji put bio na pameti.

Čak bi se moglo reći da je sama misao o ratu u Ukrajini subverzivna, dok god Izrael, skupa s Amerikom i njezinim europskim saveznicima, u Palestini ne obavi ono što ima za obaviti. Misao o ratu u Ukrajini nam, dok traje rat u Palestini, govori da smo grdno grešni. I da ni prema kome u tim našim ratovima nismo pokazali stvarnu empatiju, ni ljudsku i kršćansku solidarnost, nego smo se samo povodili za voljom američkoga poglavice.

Pogledajte, ako imate još uvijek tu moć da vidite, ukrajinske zastave po Zagrebu. I dalje ih ima, recimo jedna je u Ilici, na zgradi u kojoj su prostorije Trgovinskog odjela veleposlanstva Austrije. Ako budete dovoljno dobro gledali, vidjet ćete ih i drugdje. Ti do prije nekoliko mjeseci lijepi, čisti i ponosni barjaci, u dvije tako upečatljive i intenzivne boje, kao da su u međuvremenu posivjeli, potrošili se, izgubili se, poput optičke varke, usred naših vidnih polja.

Dogodilo se nešto s čime Ukrajinci nemaju nikakve veze. Oni se i dalje bore protiv dramatično nadmoćnog neprijatelja, junački brane svoju zemlju, a s njom i ideale za koje i dalje vjeruju da su naši. Umjesto da se povedu za mitskim rodbinstvom, umjesto da uz VelikoRuse oni budu MaloRusi, koji se skupa s BjeloRusima neće ni u čemu, osim u folkloru, razlikovati od Rusa, a i taj će njihov različiti folklor zapravo biti ruski, Ukrajinci su još 2014, ili još neke godine prije toga, povjerovali kako među ljudima i narodima postoje neka bliskija i suštinskija zajedništva od mitskog rodbinstva.

Europa za koju Ukrajinci ginu ginući za Ukrajinu nije trebala biti forma, nego je trebala biti sadržaj tog zajedništva. I onda svega toga nestane, jer je na Bliskom istoku izbio drugi rat, u kojem Amerika i Europa nastupaju u ime načela koja su suprotna onima u ime kojih naoružavaju Ukrajinu i slave njezine heroje.

Je li moguće izmisliti narativ, izmisliti lažnu ali funkcionalnu pripovijest, u kojoj bi na istoj strani bili Volodimir Zelenski i Benjamin Netanjahu? Nije. I zato ne možemo misliti o jednom ratu, dok traje onaj drugi. Zato smo postali slijepi za ukrajinske zastave, pa bi nam draže bilo i da ih nema.

Kijev se danas razara u Gaza Cityju, u tom šeheru od šestotinjak tisuća stanovnika od kojeg neće ostati ništa.

(Nije dozvoljeno preuzimanje ovog sadržaja bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Kako je i zašto iz naših medija, ali i iz naših glava i srca, nestalo rata u Ukrajini).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora