Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva

Kršćanstvo nije religija kolektiviteta, koliko ima kršćana, toliko ima i, uvjetno rečeno, kršćanstava ili, još bolje, egzistencijalnih interpretacija onoga što kršćanstvo jest.

Ovoga nisu svjesni svi koji se, zbog ovih ili onih razloga, smatraju kršćanima pa mnogi utvaraju da je njihovo određenje ili, još tragičnije, određenje njihove grupe, udruge, stranke, sekte (ili o kojem se već protukršćanskom kolektivitetu radi) jedino ispravno, da je upravo tu pohranjena božanska istina o čovjeku.

Ti kolektiviteti su protukršćanski budući da im religijski identitet služi u svrhe homogenizacije pripadnika kako bi potom što učinkovitije, bez grižnje savjesti, mogli izvršiti nasilje prema onima koji ne dijele njihove stavove. Zato je bitno shvatiti da je kršćanstvo prvenstveno egzistencijalna kategorija i da svaki kršćanin iz stvarnosti upravo njegove i ničije druge egzistencije dolazi u relaciju s Bogom.

Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva, drugačije ne može biti. Prvoloptaški prigovori bi ovu rečenicu proglasili tipičnim protestantizmom, ali, ako je smisao kršćanstva da se kršćanska poruka spozna snagom individualnog razuma te da se oživotvori snagom individualne volje, onda je jasno da kršćanstvo nije religija kolektiviteta. To što neki, redovito oni koji imaju političkih i financijskih pretenzija, žele drugima nametnuti svoju viziju kršćanstva kao kozmičko rješenje, time samo pokazuju protukršćansku narav kolektiviteta bez individualnog egzistencijalnog pristanka.

Riječ je o nasilju, a ne o religioznosti. Nametanje svoje volje ili svoje interpretacije cjeline smisla drugima nije čin dobrohotnosti i humanosti, na djelu je svirepo nasilje. Nasilno kršćanstvo je samo jedno, dok slobodnih kršćanstava ima onoliko koliko ima slobodnih kršćana.

Sveprisutna Željka Markić, nekadašnja zagovornica ljudskih prava koja je za vrijeme pljačkaškog režima najpoznatijeg hrvatskog konvertita, jugoslavenskog generala s nikad razriješenim kompleksom Tita, Franje Tuđmana, a kako to navode mediji, međunarodnoj organizaciji Human Rights Watch dostavljala je podatke o tome kako taj režim negira prava novinara i sustavno gazi ljudska prava i slobode, danas je, naprotiv, poznata kao aktivna zagovornica svoje interpretacije kršćanstva, a toj interpretaciji bi se trebalo pokoriti hrvatsko društvo, nema nikakvih sličnosti, primjerice, s interpretacijom kršćanstva riječkog nadbiskupa Mate Uzinića ili, da ne spominje samo Uzinića, splitskog svećenika i mog nekadašnjeg kolege iz studentskih dana, Ante Žderića.

S nekim postavkama kršćanstva Mate Uzinića i Ante Žderića se slažem, dok se s ekipom okupljenom oko Željke Human Rights Watch Markić ne mogu složiti ni u čemu. Ona i njoj slični ne pripadaju mom poimanju kršćanstava, a ako je uistinu kršćanstvo ono za što se takvi zalažu, s time ne želim imati nikakve veze, čak ni neprijateljske.

Kada bi kršćanstvo bilo kolektivitet i kada bih trebao birati hoću li biti član zajednice koju tvore Vlado Košić i njegova Marijana, Vice Batarelo i Željka Markić, Dario Kordić i Marko Perković Thompson ili ću ići u pakao, izabrao bih, bez imalo dvojbe, pakao.

Povijest pokazuje da su ljudi slabi. Od svih postojećih životinja ljudi su najslabije životinje, ali to ne znači da od ljudi treba odustati. Odustankom od ljudi, odustali bismo od vlastitog ljudskog lika. Život nije ništa drugo nego unošenje ljudske forme u naš život, ta forma je vrijednosna.

Naš svijet je bitno ljudski svijet, upravo ja (ovo se, naravno, odnosi na svako ljudsko ”ja”) živim u svijetu posljedica izbora ljudi koji su mi, u vremenskom smislu, prethodili. Živim u posljedicama prošlih vremena obilježenima izdajama i vjernostima, ljubavima i mržnjama, istinama i lažima, hrabrostima i kukavičlucima. No kolikogod živio u svijetu posljedica tuđih povijesnih izbora, taj svijet me, na individualnoj razini, ne obvezuje.

Svjestan sam vlastite vremenitosti, u njoj donosim sud o prošlim vremenima, ali ništa više od toga. Tim sudom se vrijednosno legitimiram te tako unosim povijesnu vrijednosnu formu u vlastiti život.

Ne postajem povijesno biće pukim automatizmom već procesom vrijednosne prosudbe onoga što se zbilo. Ono što se dogodilo ne mogu promijeniti, ali to ne znači da o tome nemam što reći – štoviše, o tome, ako želim živjeti ljudskim životom, moram izreći sud.

Kako bilo, moj život je samo moj, to je moj jedini posjed, samo njega u izvornom smislu u potpunosti imam. Svatko od nas ima taj posjed, svatko od nas posjeduje sebe sama.

Smrt nas odvaja od svih posjeda nad kojima smo stekli privremeno vlasništvo, ti posjedi će dobiti neke druge, isto tako privremene, vlasnike, ali nitko ne može steći vlasništvo nad našom smrću. Istina je da najjadniji primjerci ljudske vrste posežu za tuđom smrću, oni ubijaju druge, ali nikada neće posjedovati tuđu smrt. Oni, zato što su ubojice, posjeduju krvave ruke.

Svjestan sam toga da mi se u dosadašnjem životu dogodilo sve bitno što se imalo dogoditi, što me određuje te da mi slijede ponavljanja i povremena iskustva koja, istina, do sada nisam imao, ali su ih drugi imali, ta iskustva sam gledao s njima sam se nalazio u relaciji, ona me neće redefinirati jer sam se već definirao.

Sve što mi se, nakon što sam se definirao, događa, događa se unutar granica te egzistencijalno relevantne definiranosti. Ono što se drugima događalo, dogodit će se i meni, ali ne samo meni. To će se dogoditi mnogima. Čak i ono što mi je bitno, kao recimo očinstvo, dogodilo mi se nakon što sam se definirao.

To je nešto što sam htio, ali to iskustvo nije samo moje. Nisam otac samo ja, mnogi su očevi. Očinstvo samo po sebi nije nešto posebno, ono postaje posebno samo ako iskustvo očinstva doživljava osoba koja se definirala i prije negoli je postala otac.

Ista stvar je i s kršćanstvom i s Božićem. Kršćanstvo nije ništa posebno po sebi, ono je posebno po ljudima koji su se u ljudskom smislu definirali prije negoli su postali kršćani. Ako netko kršćanstvom želi definirati što ljudski svijet jest i što bi trebao biti, taj djeluje protukršćanski. Smisao kršćanstva se nalazi u onome ljudskome. Toga bismo trebali biti svjesni makar za Božić.

Ljudski svijet je svijet različitosti, zbog toga, ako je uistinu riječ o vjeri a ne o religijskom nasilju, imamo onoliko kršćanstava koliko ima kršćana.

Za nasilnike je, razumije se, kršćanstvo samo jedno, ono je obilježeno duhom rigidnog kolektiviteta. Taj protukršćanski kolektivitet želi krvavim rukama pokoriti svijet. Takvi me danas, a danas je Božić, ne zanimaju.

Želim sretan Božić svim kršćanima koji su kršćanstvo prihvatili iz duboko ljudskih motiva, oni pluraliziraju ljudskost i kršćanstvo.

Zahvaljujući njima nemamo jedno beživotno kršćanstvo nego mnoga oduševljena kršćanstva.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O kakvoj ideji Boga govore papa Franjo i nadbiskup Uzinić?
    •  HDZ se, kao i Tuđman nekoč, politički iživljava nad državom
    •  Nama je demokracija teret jer mi, kao građani, imamo grešku
    •  Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo
    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali

> Svi tekstovi ovog autora