Kolinda ima velike šanse. Jer Hrvatska ne zna bolje

“Predsjednica. Jer Hrvatska zna.” Pod ovim je sloganom prošli ponedjeljak kandidatkinja za predsjednicu države Kolinda Grabar-Kitarović objavila svoj dugoočekivani program na kojem je vrijedno radila cijela ekipa, ali koji je napisala sama. Sažela ga je u sedam točaka i tri slogana, 7+3, lako je zapamtiti (mada nije nužno): hrvatski razvoj, hrvatski identitet, hrvatska odlučnost, hrvatska pravednost, hrvatska demokracija, hrvatska sigurnost i hrvatski optimizam.

Sedam puta hrvatski, da ne bude zabune.

Publika odnosno članovi stranke HDZ djelovali su veselo, dapače bezbrižno. Zašto bi se i brinuli? Svi su oni dio uhodanog mehanizma strategije ostanka na vlasti. Njihova je kandidatkinja favorit i što se njih tiče, mogla je i preskočiti izlaganje programa. Jer, i oni sami tih par floskula o identitetu i optimizmu znaju napamet.

Tog se navodnog programa ionako nitko nema namjeru pridržavati. A i da ima, što uopće znači da “hrvatska obitelj mora biti u centru društva”? Ili pravednost, pa još hrvatska? Ili osnaživanje demokracije – dakako, hrvatske?

Uostalom, isto što i život dostojan čovjeka, ili demografska obnova, obećanja iz prošlog mandata. Ako se obećanja ne ostvare, kao što nisu, nikome ništa. Oni, naime, znaju da se ne glasa za odgovornost, nego za lijepa obećanja. Pa tko obećava više i ljepše, tome djevojka!

“Vjerujemo u Kolindu”, izjavile su dvije HDZ-ovke koje nisu uspjele navesti 7 programskih točaka svoje kandidatkinje

Politički analitičari već su dali svoju ocjenu da su obećanja kandidatkinje preopćenita i neobvezujuća, a jedan je ovako sažeo svoju ocjenu: “Nakon pet godina ničega predsjednica nudi novo ništa”.

Ali nije toliko riječ o sadržaju, već o činjenici da se od birača traži da biraju vjerujući obećanjima i velikim riječima, premda ih racionalna osoba ne može shvatiti ozbiljno.

No, stvar je u tome da obećanja o unapređenju svega i svačega zvuče pozitivno i bude nadu! Tko ne bi poželio više sigurnosti, demokracije, pravde, optimizma, pa i identiteta, ma što da to značilo? Tko ne bi želio da mu se djeca ne moraju iseliti, da se više pazi na trudnice i starce?

Međutim, ako vjerujete u razumno prosuđivanje, zaboravite to, pogotovo kad se radi o politici. Jer, ovo je vrijeme politike osjećaja, i to ne samo kod nas. Kandidatkinja koja pušta svoja obećanja da veselo odlete u nebo kao da su baloni nije jedina, dapače, njeno ponašanje odlično se uklapa u sve popularniji trend.

Pozivanje na osjećaje su u posljednjih sedam-osam godina u drugim europskim državama i SAD-u već isprobali i političari i stranke, od Viktora Orbána i Jaroslawa Kaczyńskog do Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, pa zatim od AfD-a i Švedskih demokrata do Voxa, da nabrojimo samo neke.

Doduše, bez pitoresknog grljenja nogometaša, pjevanja zabranjenih novokomponiranih pjesama, lamentiranja nad željeznom zavjesom i voćnim jogurtom – tu je naša kandidatkinja posve originalna. Važno je, međutim, da su u tim zemljama ojačali ili došli na vlast oni koji su se pouzdali upravo u osjećaje, prije svega strah – a ne na razum.

Posljednji slučaj u nizu su španjolski parlamentarni izbori na kojima jesu pobijedili socijalisti, ali je radikalna desna stranka Vox više nego udvostručila glasove, a prije samo godinu dana jedva da je postojala. Kako?

Svoj je program i slogane zasnovala na strahu, prije svega od odcjepljenja Katalonije, ali i od navale imigranata. Njihov vođa, revizionist i populist Santiago Abascal, zaziva rekonkvistu Španjolske, protiv je katalonske neovisnosti i, poput Trumpa, prijeti izbacivanjem na desetke tisuća “ilegalnih imigranata i traži pravo posjedovanja oružja za samoobranu.

Obećava i zabranu odcjepljenja, kao i ljevičarske stranke Podemos. Posve predvidivo, Abascal je i protiv “supremacijskog feminizma i rodnog totalitarizma” – baš kao da je naš političar, iako bi njegovu izjavu nesumnjivo potpisali Orbán i Kaczyński.

Publika odnosno članovi stranke HDZ djelovali su veselo, dapače bezbrižno. Zašto bi se i brinuli? Svi su oni dio uhodanog mehanizma strategije ostanka na vlasti. Njihova je kandidatkinja favorit i što se njih tiče, mogla je i preskočiti izlaganje programa. Jer, i oni sami tih par floskula o identitetu i optimizmu znaju napamet

Neki u Voxu prepoznaju obnovu frankizma. Čini se da stari dogovor o zaboravu fašističke prošlosti u toj zemlji stvara sve veće probleme.

Voxovci, kao i HDZ-ovci, također znaju da ionako nema veze što on obećava jer niti su obećanja realistična, niti su, zasad, moguća. Dovoljno je da građanima u strahu od budućnosti ona zvuče ako ne uvjerljivo, onda barem kao popis želja. Kao kada djeca pišu Djedu Božićnjaku. I to je dovoljno za stjecanje popularnosti.

Estradizacija politike i apeliranje na osjećaj nesigurnosti i ugroženosti dovode u prvi plan osobu poput Abascala, koji se odlučno zalaže za nacionalno jedinstvo i centralizam i obećava čvrstu ruku koja će uvesti red u Španjolsku.

Isto to nama dovodi Kolindu Grabar-Kitarović koja je, za razliku od Abascala, vesela zabavna plavuša koja voli pjevati, osoba čiji smušeni stavovi neće smetati istinskim kreatorima politike da provedu svoje namjere.

“Vjerujemo u Kolindu”, izjavile su dvije mlade HDZ-ovke koje ni zajedno nisu uspjele navesti svih sedam programskih točaka svoje kandidatkinje.

Pa kad već ne znamo racionalno razmišljati, moramo se prepustiti vjeri. I zato Kolinda ima velike šanse za pobjedu. Jer Hrvatska ne zna bolje.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Greta Thunberg, je li važna njena grimasa ili što nam govori?
    •  Ako Trump želi SAD bez useljenika, neka krene od svoje obitelji
    •  Muzej koji nas uči što je to kulturocid
    •  Zašto građani Istočne Europe ne mare za glasanje?

> Svi tekstovi ovog autora