Kolinda zna da Plenković zna i da šuti

Ovo što ćete čitati je izmišljeno. Izmišljotine i mitovi, urbane legende i glasine dio su političkog i javnog života. Ja možda izmišljam, ali drugi kriju istinu.

Nije to novost. Slušam na radiju da je Trpimirova darovnica falsifikat, ali budući da treba sličiti stvarnoj darovnici, falsifikat se smatra ispravom. Ne znam što o tome misle pravnici, kako bi se darovane nekretnine upisale u zemljišne knjige, ali takve formalnosti i sitnice nekad se nisu smatrale preprekom.

Uostalom, za slične darovnice, prave-pravcate, Crkva je davala obećanja o spasu duše, ne samo potvrdu vlasti. Valjda prstohvat vječnog života i spasa duše vrijedi više nego svi dvorci materijalnog svijeta. Zato toliko volim izreku ”Nitko ti ne može toliko platiti koliko ti ja mogu obećati“.

Izgleda paradoksalno da falsifikati pomažu da bolje vidimo istinu; nisu dokaz – iz jednog skupa činjenica izvodimo razne zaključke – otuda mogućnost da iste činjenice tumačimo različito (falsifiability, refutability, Karl Popper).

Izuzetak je Donald Trump koji boji kosu u zlatno kako i priliči jednom starijem milijarderu koji se još ne da godinama. Ili Geert Wilders koji valovitom plavom kosom prikriva da je tamne kose i barem dijelom porijeklom imigrant

Izmišljene priče o životu vladara popularna su literatura. Uz njihove nesanice i žgaravice ne vezuju se trivijalni uzroci: masna hrana, kiselo vino i neumjerenost u jelu i piću. Kraljevi i predsjednici loše spavaju jer ih muče brige. Ne toliko tuđe brige jer, budimo realni, fućka se njima za vlastite birače i obožavatelje, koliko vlastite brige.

Trznu se u gluho doba noći i pred očima im je slika da netko sjedi u njihovoj stolici ili fotelji, da se drugom ulaguju vječiti uhljebi, da nekog drugog škrope svetom vodicom, da netko drugi sjedi u njihovoj limuzini ili da su četiri godine mandata već prošle, a još nedostaje samo nekoliko godina do pune mirovine.

Strašna je spoznaja bivših da te ne nazivaju novinari i ne pitaju za stav i mišljenje, da nitko ne čita tvoj Facebook zid i tvitove.

Kraljevi i predsjednici rijetko su ljubomorni jer oni dobivaju i odbijaju tolike ponude, njima se namiguje dugim umjetnim trepavicama. Nekad ne odbiju. Za sebe misle da su neodoljivi. Muškarci počinju farbati kosu u crnilo gavranovog krila, ali se nekako uvijek pojavi jedna odvratna crvenkasta nijansa, izdajnički znak prikrivanja sjedina. Brčići dobivaju crveni ton, a kosa izgleda poput garave slame.

Izuzetak je Donald Trump koji boji kosu u zlatno kako i priliči jednom starijem milijarderu koji se još ne da godinama. Ili Geert Wilders koji valovitom plavom kosom prikriva da je tamne kose i barem dijelom porijeklom imigrant.

Ni predsjednice nisu izuzetak. I one si žele ugraditi ekstenzije u kosu, struk smanjiti dijetama i liposukcijom. Najradije bi i malo silikona u usnice, dale bi izvaditi i koje rebro da postignu jači struk, stanjile bi bedra, zapravo dale bi sve da što manje sliče na Shrekovu princezu Fionu. Žene imaju bolje boje i frizere koji su od slame u stanju napraviti grivu, kirurge koji smanjuju struk za dva konfekcijska broja.

Izmišljene priče o životu vladara popularna su literatura. Uz njihove nesanice i žgaravice ne vezuju se trivijalni uzroci: masna hrana, kiselo vino i neumjerenost u jelu i piću. Kraljevi i predsjednici loše spavaju jer ih muče brige. Ne toliko tuđe brige jer, budimo realni, fućka se njima za vlastite birače i obožavatelje, koliko vlastite brige

Naravno, kako se to danas radi, najprije ću spomenuti da sam i kod davno pokojnog Josipa Broza primjećivao znakove frizerskih zahvata. Nije izgledalo lijepo, te su zlobni i zavidni, uz priznanje njegove ljubavničke virilnosti (taj se ženio i družio sa svakakvim, čak inovjerkama), rado podrugljivo primjećivali probijanje sjedina ili crvenkaste kane na zulufima.

Jadan čovjek, ismijavali smo ga i u poznim godinama nimalo impresionirani vojničkim odorama i činovima koje je volio.

Pa i Tuđmanu su, kad mu se pred kraj prorijedila kosa, stavljali periku. Ne sjećam se da smo ga ismijavali ili da mu se netko rugao. Poštovali smo njegovu privatnu sferu i nikad nitko nije aludirao na njegove ljubavne zgode. Nije ljubavnici odlazio vladinim zrakoplovom ili uz putni nalog.

Rugali smo se njegovim podsmjesima, riječima i neobičnom grču kad se smješkao, bijeloj uniformi, osuđivali sadržaj vladanja više nego stil. Nismo kritizirali stil, već politiku. Josipoviću je kosa sasvim posijedjela. Nije ni čudo.

Sada se pronijela vijest o tome da je predsjednica u Sjedinjenim Državama bila ne radi susreta s prijateljima, ne radi radnog, još manje službenog posjeta, već sasvim banalno radi estetskog tretmana. Ne radi igre boja na haljini, već smanjenja struka i to ne dijetama i sportom; smanjila je svoj format za dva konfekcijska broja. Medicinskim zahvatom dobila je bolju liniju, onako kako to rade glumice i manekenke.

Doista, u zadnja dva mjeseca izgleda mi zgodnije, no to sam pripisivao stišavanju tona na televiziji i činjenici da mi se sviđaju plave haljine i žene u uniformi. Prije nego što me netko optuži za zavist i zlobu moram dodati da sam o tome čitao u jednom utjecajnom (ali ne i dobrom tjedniku) i da u takvu priču vjerujem više no u glasine da je išla na diskretne sastanke, tiho lobiranje kod nove administracije ili radi nostalgije prema zapadnom načinu života.

Uostalom, za slične darovnice, prave-pravcate, Crkva je davala obećanja o spasu duše, ne samo potvrdu vlasti. Valjda prstohvat vječnog života i spasa duše vrijedi više nego svi dvorci materijalnog svijeta. Zato toliko volim izreku ”Nitko ti ne može toliko platiti koliko ti ja mogu obećati“

Uostalom, ako je Berlusconi zatezao lice više puta, ako su princeze ugradile silikone, zašto naša dama, stasita i odlučna, ne bi napravila malo poboljšanje. Sebi, ne nama.

Ovdje si uzimam malo slobode da iz oskudnih činjenica izvučem privremene i neslužbene zaključke koje potpuna istina lako može pobiti, a kojima prikrivanje i tajnovitost daju uvjerljivost i snagu.

Ako ostanemo na polju fikcije, zamislimo da je istina skrivena, a njeno objavljivanje štetno. Na stranu to da se detalji puta, čini mi se sasvim nezakonito (članak 38. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske; članci 6, 10, 16 Zakona o pravu na pristup informacijama; članak 2 Zakona o tajnosti podataka), uskraćeni javnosti. Proglašavanje svrhe puta i plaćanje računa ne mogu biti tajna, ne mogu proći test razmjernosti, odnosno nitko ne pita za tajne državničke dogovore, već za trivijalne podatke puta. To nije tajna.

Ako estetski zahvat i nije nešto sramotno i strašno, laž jest. Zamislimo da netko zna te detalje. Budući da bi oni doveli u pitanje vjerodostojnost izjava, to bitno mijenja odnose u vrhu vlasti.

Predsjednica je potencijalno najveći rizik Plenkoviću, nepredvidiva varijabla ako on zna nešto što je klasificirano kao tajna. On zna i treba znati sve o putu, ali šuti i uopćeno odobrava. Ona zna da on zna i da šuti, ali da može reći, da poneke detalje znaju desetine ljudi i da se sve može pretvoriti u politički skandal. To je situacija koja potiče frenetičnu, no prividnu i ceremonijalnu aktivnost, rat priopćenjima.

Kako sakriti ono čemu je svrha pokazivanje! Kako spriječiti poplavu fikcija, glasina i teorija (zavjere, ljubavništva, liječenja)? Teški su snovi kad se razigra mašta i navru slike crnih scenarija. I bezazleni ručak sa stranim diplomatom, razgovor s novinarom ili slika tajnog, a zapravo privatnog dogovora, mogu se dramatizirati do razine zavjere. Politički dogovori nedjeljom navečer mogu se prikazati kao sastanak mračnih urotnika. Treba paziti na šale u razgovoru, jer NSA prisluškuje (naravno, prisluškuju i naši), a oni nemaju smisao za humor, zezanje i provokaciju.

Sada se pronijela vijest o tome da je predsjednica u Sjedinjenim Državama bila ne radi susreta s prijateljima, ne radi radnog, još manje službenog posjeta, već sasvim banalno radi estetskog tretmana. Ne radi igre boja na haljini, već smanjenja struka i to ne dijetama i sportom; smanjila je svoj format za dva konfekcijska broja. Medicinskim zahvatom dobila je bolju liniju, onako kako to rade glumice i manekenke

Kako dolaskom proljeća ne mogu biti loše volje, vjerujem da su mediji potkupljivi, skloni izmišljanju, ismijavanju svih i svakoga, da biraju mračne teme i skandale, ali da na kraju istina izađe ispod pokrova tajnosti i sve izgleda normalno, ljudski razumljivo, bez afektiranja. Lijek protiv skandala je iskrenost i otvorenost.

Oko Trpimirove darovnice iz 852. godine svađali su se povjesničari i dvojili u autentičnost i datum isprave. Prošla su stoljeća i sporedno je što je istina. Za tisuću godina će biti svejedno tko skriva istinu, što je istina, a što falsifikat, alternativna činjenica.

No danas je otvorenost pitanje vjerodostojnosti. Danas se vjerodostojnost smatra materijalnom činjenicom. Strašno je ako se istina ne može pokazati. A dok se ne pokaže, već taji, slobodno je polje fikcije. No tada se loše spava.

Se non è vero, è ben trovato.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora