novinarstvo s potpisom
Baš mi se danas posrećilo, jer možeš ovaj naslov čitati kao KRAJ HISTORIJE, ali i kao njenu POVIJESNU NIT, zapravo ARIJADNINU NIT za izlaz iz labirinta. Dobro, de, ne mora baš biti niti da smo u labirintu (kamo lipe sriće!), ali da je zavrzlama – e nije ni ona. Nego je gordijski čvor, uzao, grop – pa ga ti, majčin sine, presijeci?
Možda je i srića ča uvi naš grop sve već ingropivamo, još je bolje to ča niedan se ne ufa damaskinju u šake pa sijeci. Razvuzlat se to tek-i-tak ne mre, ne?
Kabul je isto što i Berlin. Kraj historije? O ne, to bismo mi kršćani voljeli: ali ovo je početak nove historije. A mi gente della non-storia (ljudi od ne-povijesti – by Fulvio Tomizza), tješimo se da ćemo i u toj post-zgodovini biti faktori?
No, a kako sada stoje Ljubljana i Zagreb poslije Kabula? Jesu li umišljene političke hijerarhije naših metropola barem shvatile da nema ništa od njih peštansko-varšavskih (vašingtonskih) ”vlažnih snova”?
Nisu. Niti neće. Nego će i dalje nemoćno čučati u kutu Orbanovog urbi et orbi suverenizma. I sad je ova trumpasta ”nova Evropa” ne više zrno graha ispod sedam princezinih madraca, niti onaj kamenčić u damskoj, balskoj cipelici. Nego Sizifov kamen kojeg guramo i gurat ćemo uzalud u brdo, a ono će se opet stropoštati, zajedno s nama: u fojbu historijskih bezizlazja.
A izlaza ima. Zašto to Janša i Plenki već jednom ne shvate? Zašto ne vide da bi hipotetična (a ostvariva s dva potpisa dvaju premijera) jugozapadna Slavija bila europski faktor, barem zato što mimo nas ne možeš ni na istok ni na zapad ni na jug ni na sjever?
O tome ovdje danas naglas razmišljam…
Ma kakva ”tri mora”: jedno more, Jadransko, jedne planine, Karavanke, jedna ravnica, Panonska, i jedan Balkan balkanski…
Post-yu tradicija solidarnosti spasila je iz Kabula sve (?) slovenske, hrvatske, bošnjačke, srbijanske pacifikatore i demokratizatore Afganistana: pošto su naši natovski saveznici spašavali svoje, iz prve linije Zapada, druga linija (Italija, Španjolska…) na redu je – druga.
A treća linija, balkanski čuvari sigurnosti prve i druge linije, i još zapadnjačkih kabulskih faktora, prepušteni su samima sebi. I tu su se pokazali kako treba: izvlačili su jedni druge i ukrcali se u američke avione u zadnji čas. Berlin 1945. Ili kasnije Saigon. Tripoli. Bagdad. Sarajevo…
Kabul je, naposljetku, Srebrenica kršćanske civilizacije…
I sad, kad sam već čašu-žuči-ispio-do-dna, da se vratim doma, jer samo ovdje smo, kako-tako, sigurni od svjetskih katastrofa.
A možemo li se barem mi ovdje vratiti doma, gdje smo znali stajati i opstajati u inat seriji conquista koji su nas dvije hiljade godina pokoravali, a nikad pokorili. To je jedino suvislo i važno pitanje danas za nas tu, na Jadranu, pod Alpama, na rubovima Panonske nizine, na vratima balkanskih gudura???
Zanimljiva statistička podrobnost ovih kataklizmičkih dana (za Zapad): Njemačka odmah treba 400.000 radnika. Zanimljivo. Ali toliko ljudi nema za nju više ni poststaljinistički Istok, ni Balkan?
Ima Afganistanaca, naravno. I to ne samo neuke sirotinje, nego i kvalificiranih stručnjaka, profesionalaca izobraženih (valjda?) u našim postindustrijskim profesijama minulih dvadesetak godina naše okupacije Afganistana? A Hrvatska isto sofort treba 10.000 šljakera. Odakle?
Oni će doći, i dolaze, neće ih zaustaviti ni žilet-žica ni naše paramilitarističke straže.
I zato ih treba primiti, napose mi koji smo samo kroz potonjih stotinjak godina prošli bezbrojna kabulska iskustva.
Godinama na ovim stranicama zagovaram slo-cro interesni, ekonomski savez, mimo NATO-a i mimo EU-a i daleko od orbanovskog suverenizma.
I to je šansa Ljubljane i Zagreba: konstrukcija ”zapadnoslavenskog Empireja”, kojem se divio Vasilij Aksjonov. Jesmo li sposobni za tako nešto? Narodi jesu. Vlasti nisu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.