Konzervativci i falsifikacija teologije sv. Augustina

Augustin nije poimao naciju jer je to pojam koji nastaje mnogo kasnije. Još je manje mogao stvoriti nacionalizam ili nacionalističku ideologiju, proizvod 19. stoljeća. Ne može biti nikakvoga kršćanskog nacionalizma jer se Bog utjelovio u tijelu konkretne osobe, a ne u ideju nacije.

Josh Hawley, senator Republikanske stranke, održao je zapaženi govor na četvrtom National Conservatism Conference prije nekoliko dana u Washingtonu (8.-10. srpnja 2024.). Taj se nastup opravdano može smatrati pokušajem davanja teološko-političkog utemeljenja konzervativnoj republikanskoj politici uoči predsjedničkih izbora u studenom, na kojima kandidat iz redova te stranke Donald Trump nastoji dobiti drugi mandat. Hawley  je završio pravo i povijest na prestižnim Yaleu i Stanfordu, postao je državnim odvjetnikom Missourija 2017., a zatim je od 2018. izabran za senatora te iste države.

U svojem govoru Josh Hawley je istaknuo da se načela na kojima su oci utemeljitelji Sjedinjenih Država izgradili zemlju u konačnici temelje na Augustinovoj teoriji dvaju gradova. Stoga bi ponovno otkrivanje pravih vrijednosti SAD-a značilo, ustvari, pretpostaviti mesijansko kršćanstvo kao pravu građansku religiju Amerike u čijem je temelju, kako je Hawley ustvrdio, “kršćanski nacionalizam” s programom u tri točke: posao, obitelj, Bog. Doktrina koju je obznanio radikalno želi raskinuti s političkim liberalizmom i pravima manjina, a u korist organicističke vizije nacije.

Poznavatelje europske suvremene povijesti, posebice crkvene povijesti, ovaj bi govor trebao podsjetiti na slične stavove koji su se u Europi javili prije nešto više od stotinjak godina kada su francuski konzervativac Charles Maurras i udruga Action française kršćanstvo koristili kao građansku religiju, ne iz vjerskih već iz političkih razloga. Naime, Maurras je bio agnostik ali je zbog protusekularnih i političkih razloga podupirao Crkvu. Papa Pio XI. 1926. godine osudio je spomenutu udrugu, a naredne godine i knjige spomenutoga Maurrasa. Republikanskome senatoru ta epizoda vjerojatno nije poznata, a društveni kontekst njegove zemlje vrlo je različit od europskoga upravo što se tiče spominjanja Boga u javnom narativu.

Nadalje, senator Hawley opisao je kontekst nastanka Augustinove De civitate Dei objasnivši kako je pisac započeo svoje remek djelo zbog potrebe odgovora onima koji su tvrdili da se opsada Rima 410. godine dogodila upravo zbog napuštanja prakse čašćenja poganskih bogova. Augustinova je nakana bila, ispravno ističe senator, obrana kršćana koji su bili optuženi da su uzrokovali pad Rima. Zli jezici tada su govorili da je kršćanska religija sa svojim novim vrlinama poput poniznosti, svojim veličanjem braka i rada, svojom pohvalom siromaštva duhom, carstvo učinila ranjivim.

No, Augustin je znao da je upravo suprotno, da je kršćanska religija jedina vitalna snaga toga vremena koja je ostala u Rimu u vrijeme njegova kolapsa. Hawley objašnjava da je kršćanstvo iz ruševina staroga svijeta stvorilo novu i bolju civilizaciju te da Augustin suprotstavlja požudu, sebeljublje, koje stoji u temelju svih zemaljskih gradova, i ljubav prema Bogu, načelo nebeskoga grada.

U svemu do sada rečenom senator je ispravno prenio vijesti o kontekstu nastanka Augustinova kapitalnog djela početkom 5. st. No, u nastavku svoga govora Hawley pogrešno tumači Augustina. Moglo bi se reći da trumpizira i falsificira Augustina dok tvrdi da je ovaj veliki teolog stvorio potpuno novu ideju nacije, nepoznatu antičkom svijetu – “kršćanski nacionalizam”, novu vrstu nacionalizma, organiziranu oko kršćanskih ideala.

Dakako, nema govora o naciji u tome razdoblju, a još manje o kršćanskoj naciji. Podsjetimo da je Augustin djelovao u višenacionalnom Rimskom Carstvu i unutar Katoličke Crkve koja je po definiciji univerzalna, a ne nacionalna. Augustin nije poimao naciju jer je to pojam koji nastaje mnogo kasnije. Još je manje mogao stvoriti nacionalizam ili nacionalističku ideologiju, proizvod 19. stoljeća. Ne može biti nikakvoga kršćanskog nacionalizma jer se Bog utjelovio u tijelu konkretne osobe, a ne u ideju nacije.

Hawley tvrdi kako “kršćanski nacionalizam” nije prijetnja američkoj demokraciji jer da taj stoji u temeljima američke demokracije, to jest, doslovno, u “najboljem obliku demokracije koji je čovjek ikada osmislio – najpravednijoj, najslobodnijoj, najhumanijoj i najhvalevrijednijoj”. S idejom nacije kao odabrane zajednice sudbine, Josh Hawley spaja univerzalizam kršćanske poruke.

Senator, doduše, precizira da odanost takvome “kršćanskom nacionalizmu” ne povlači sa sobom i zahtjev za pristajanje pojedinca uz neku od kršćanskih denominacija, što ostaje privatna stvar zajamčena slobodom savjesti, ali da se nitko ne može nazivati ​​Amerikancem bez da prepozna uronjenost Sjedinjenih Država u kršćansku tradiciju.

U svom govoru senator spominje da se tisuću godina nakon De civitate Dei oko 20.000 praktičnih augustinaca odvažilo osnovati zajednicu na temelju načela definiranih od Augustina. Hawley se poziva na mesijanstvo novog izabranog naroda, a pritom ustvari misli na događaj kada je 20.000 Britanaca tijekom Velike seobe naroda (1621.-1642.) masovno otišlo u kolonije New Englanda. Većina ovih otaca hodočasnika bili su strogi puritanski protestanti – zbog čega ih Hawley također naziva “augustincima” (koje ne treba miješati s Redom pustinjaka sv. Augustina) u smislu da se radikalizirana augustinska vizija može pronaći u temeljima protestantizma – i njihov je svijet bio doista zasićen biblijskim referencama. Smatrali su da ponovno proživljavaju povijest izabranoga naroda starog Izraela ili Kristovih učenika. Kad je riječ o protestantima, podsjetimo čitatelja da je Martin Luther, otac reformacije, izrastao iz teologije sv. Augustina zajedno s onom sv. Pavla.

S obzirom na averziju spram prosvjetiteljstva, liberalizma i moderniteta općenito, ne čudi da senator preskače pojam tolerancije. On ističe kako SAD-u više ne treba ideologija Ayna Randa (1905.-1982.), Johna Stuarta Milla (1806.-1873.) ili Miltona Friedmana (1912.-2006.), već sv. Augustina. Hawley igra na kartu kulturnog rata između konzervativaca i progresivaca. Prelazeći u oštru retoriku, u govoru ističe kako suprotstavljeni politički blok umjesto Božića želi “mjesec ponosa”, a namjesto molitve u školama klanjanje duginoj zastavi. Tvrdi da je progresivnom dijelu javnosti raznolikost, jednakost i uključenost novo sveto trojstvo. Kritiku prava spolnih manjina Hawley uzdiže u slogan desnice. Tvrdi izričito da konzervativcima suprotstavljeni dio javnosti govori o toleranciji, ali da je ustvari taj, njemu suprotstavljen dio društva, “fundamentalistički”, jer “kršćanske ideale na kojima je utemeljena američka nacija želi zamijeniti drugima i ušutkati Amerikance koji se još usuđuju braniti ih”. Ustvari Hawleyjev govor može se smatrati teorijskom podlogom kulturnom ratu koji je već duže vremena na snazi u SAD-u.

No, na kojim to idealima američki konzervativci žele graditi društvo? Hawley nudi jasan odgovor da je to “kršćanska tradicija nacionalizma koja ujedinjuje Amerikance.”

Pojasnio je to na ovaj način: “Tri vrste ljubavi koje definiraju Ameriku jesu posao, obitelj i Bog. Te ideale Republikanska stranka sada mora braniti”. Koristeći, dakle, Augustinov temeljni pojam ljubavi, koja definira građane dviju suprotstavljenih gradova, senator trumpizira s trima pojmovima posao, obitelj i Bog. Senator ističe: “Stranka kršćanske nacije mora braniti obitelj.” Inače, u svom govoru Hawley na više mjesta zagovara kapitalizam. Smiješno djeluje promicanje neobuzdanog kapitalizma i tobožnja briga za očuvanje obitelji onih koji promiču od etike posve slobodan ekonomski sistem koji diljem svijeta eksploatira velik dio ljudskog roda. Ne možemo a da ne primijetimo sličnost s korištenjem tih pojmova kod Bolsonara i Melonijeve.

Hawley tvrdi da “od svih stvari koje povezuju jedno društvo, nijedna nije moćnija od vjerskih osjećaja, zajedničkog pogleda prema transcendentalnoj istini” jer “religija ujedinjuje Amerikance”, a ne vjerska sloboda. Senator od “vjerske slobode”, uistinu temeljne vrednote u Sjedinjenim Državama, suptilno prelazi na javno vrednovanja same religije u društvu, podrazumijevajući da je to kršćanstvo.

“Sve velike civilizacije poznate čovjeku rođene su iz religije (…), a većina Amerikanaca dijeli široka i temeljna vjerska uvjerenja: teistička, biblijska, kršćanska.”

Dakako, sve ovo treba staviti u kontekst SAD-a gdje je, za razliku od Europe, spominjanje Boga u javnom diskursu znatno izraženije negoli na našem kontinentu, kao što već rekosmo. No, iz ove implicitne impregnacije kršćanstvom kao referencom, čini se da Hawley želi prijeći na neku vrstu normativnog okvira. Za Hawleya, nedenominacijsko kršćanstvo moglo bi igrati ulogu “građanske religije” u Sjedinjenim Državama: “Konsenzus elita o vjeri potpuno je pogrešan. Religija je jedan od velikih ujedinjujućih čimbenika u američkom životu. (…) A to je ono što znači ‘kršćanski nacionalizam’, u pravom i najdubljem smislu te riječi.”

Treba reći da u kontekstu valorizacije religije senator nijednom riječju nije spomenuo muslimane. No, istaknuo je “osudu žestokog antisemitizma koji se očituje u našim elitnim institucijama i na našim fakultetima”, što dakako znači savez sa židovskim narodom, a u političkom smislu potporu Izraelu u njegovoj politici prema Palestincima.

Dakle, senator je nastojao povući crvenu nit koja ide od Augustina u 5. st., do Trumpa u 21., nastojeći artikulirati politiku konzervativaca kroz teološko-politički temelj pogrešnog tumačenja Augustina i augustinizma. Zašto uopće o ovome pišem?

Ima već deset godina da sam se počeo baviti poviješću augustinaca, a razlog je bio lokalne naravi. Augustinci pustinjaci bili su prvi redovnici u mojem rodnom gradu Rijeci, pa sam osjećao dužnost da im posvetim pažnju. Velik je opus sv. Augustina, a još širi upliv koji je doctor gratiae, taj najpoznatiji zapadni crkveni otac, imao na razvoj teologije i cjelokupnu kulturu zapada. Kao što to često biva kad je riječ o velikim autoritetima, i kod Augustina treba razlikovati njegovu izvornu misao od kasnijih interpretacija. To posebice vrijedi za politički augustinizam. Zbog gore rečenoga, zloporaba augustinizma od strane američke desnice potakla me na osvrt.

Djelo u kojem se Augustin najčešće bavi političkim temama je De civitate Dei, u kojem razrađuje svojevrsnu teologiju povijesti u kršćanskome smislu kroz poimanje dvaju gradova, civitas Dei i civitas terrena. Ta dva grada simboliziraju dvije različite skupine ljudi, jednu koja živi u skladu s tijelom, i drugu u skladu s duhom. Prema Augustinu, “nebeski grad” ili “grad Božji” okuplja u sebi sve ljude, koji su, potaknuti od amor Dei, prihvatili poruku Svetoga pisma i žive prema nauku Crkve. No, Augustin ne poistovjećuje civitas caelestis s Crkvom, niti civitas terrena s državom. I jedan i drugi grad u isti mah su povijesne, duhovne i eshatološke stvarnosti, suprotstavljene i neprijateljske jedna prema drugoj, ali na povijesnoj razini “međusobno isprepletene i pomiješane” i predodređene da se podijele tek na kraju vremena.

Societas sanctorum sastavljena od pravednika svih vremena otkriva se, prema Augustinu, tek u trenutku Posljednjega suda, a nakon njega svi će spašeni, pravi nebeski Jeruzalem, zauvijek sudjelovati u božanskom životu. Isto tako, civitas terrena na povijesnoj razini ljudski je univerzum, sa svojim društvenim, političkim i kulturnim institucijama među kojima se pojavljuje i država. Stoga Augustin u De civitate Dei prema državi pokazuje apsolutnu teološku neutralnost: ona, prema njemu, ne igra nikakvu ulogu u djelu božanske Providnosti, ni za dobro ni za zlo, budući da je jednostavno sastavni dio vremenitog (saeculum), u kojem žive pravedni i nepravedni.

Augustin stoga nikada nije podržavao podložnost građanske države Crkvi i religiji, niti je Crkvu na Zemlji identificirao kao “Božji grad”. Međutim, tijekom srednjega vijeka, s progresivnom kristijanizacijom politike, augustinovske su se ideje tumačile na način da opravdavaju podređivanje građanske vlasti vjerskoj vlasti, a došlo je i do afirmacije političkog augustinizma. Politički augustinizam doveo je do ideje da se ostvarenje onoga što je za Augustina bio čisto mističan pojam “Božji grad”, pretvori u stvaranje političke institucije, odnosno teokratske države.

Kriza političkog augustinizma (poticanog i od strane papinstva s teokratskim nagnućima), počinje s razdvajanjem političkog autoriteta i kršćanskog morala, koje su u filozofsku raspravu uveli Marsilije iz Padove i William Occam u 14. stoljeću. U svom djelu Defensor pacis (1324.) Marsilije smatra da svjetovna vlast u svjetovnim pitanjima ima potpuno autonomiju, a kler joj se mora podložiti. Occam je zagovarao ono što bismo danas mogli nazvati teoriju civilnog društva oslobođenu od hijerarhijske crkvene vlasti. Bez obzira na krizu kršćanskog društva (Christianitas) između 15. i 16. stoljeća, u Crkvi su posljedice političkog augustinizma dugo preživjele u uvjerenjima o nadmoći vjerske nad svjetovnom moći i o potrebi zadiranja Crkve u političko područje. Napuštanje takvih stavova od strane papa počelo je tek s pontifikatom Lava XIII. (1878.-1903.) i imalo je odlučujuće ubrzanje sredinom 20. st. i osobito s Drugim vatikanskim saborom koji je priznao neovisnost u svjetovnim pitanjima države prema Crkvi i obrnuto.

Crkva nakon Drugoga vatikanskog sabora (iako si uvijek jamči pravo da moralno prosuđuje postupke države kada su prava ljudi ili spasenje duša u potencijalnoj opasnosti), odbacuje postavke političkog augustinizma koji, unatoč nazivu, valja smatrati iznevjerenim tumačenjem stavova koje je Augustin izrazio u De civitate Dei o prirodi odnosa između države i Crkve.

Konzervativni senator ističe kršćanski identitet Amerike kao protutežu sekularnom i liberalnom društvu. Međutim, kršćanstvo na koje se poziva uglavnom je samo identitetsko i političko kršćanstvo.

Instrumentalizirajući sv. Augustina kroz pogrešne srednjovjekovne interpretacije političkog augustinizma pokazuje da takvo poimanje nema teoloških temelja. Ugledom Augustina služi se radi postizanja svjetovnih i političkih ciljeva.

U Hrvatskoj također možemo pronaći one koji po sličnim ili čak identičnim postavkama odbacuju model zapadne liberalne demokracije i naslanjaju se na teze izrečene u Washingtonu o kojima smo ovdje naširoko pisali. Oni redovito uzvisuju nacionalni identitet i pretvaraju ga u nacionalizam koji umjesto slobodnog pojedinca (građanina ili vjernika) preferira kolektivitet.

Konzervativci kod nas odbacuju viziju Crkve pape Franje uz izravnu ili neizravnu potporu nekih crkvenih krugova. Protive se potrebi da se zakonom zaštite prava svih građana, uključujući i spolne manjine, a zagledani su u modele konfesionalne države iz predliberalnog vremena i u društvo povlastica. Katkada i naši konzervativci spominju Augustina, mada nismo primijetili zloporabu augustinizma.

Identično konzervativcima u Washingtonu i oni koriste kršćanstvo (katoličanstvo) u identitetske svrhe. Naime, zajedničko im je nametanje identitetskog kršćanstva zatvorenog u sebe. Zazivaju kršćanstvo koje je samo identitetsko i političko, ali u biti vjeru ne uzimaju ozbiljno jer se njome služe u ideološke svrhe društvene borbe.

Nakon bolnog povijesnog iskustva zadnja dva stoljeća, Crkva je na Drugom vatikanskom saboru prihvatila pojam slobode vjerovanja. Zanimljivo je da je upravo to pitanje slobode vjerovanja (slobode vjeroispovijedanja, slobode savjesti) jedno od ključnih pitanja rascjepa Lefvebrijanaca s Rimom, pa se upravo činjenica da je Katolička Crkva 1965. godine odustala od zahtjeva za konfesionalnom državom do danas smatra jednim od najjačih elemenata diskontinuiteta s pretkoncilskim vremenom.

Danas, na valu konzervativne zagledanosti u predkoncilske modele crkvenosti i odnosa Crkva-država, nameće se identitetski katolicizam. No, to najčešće čine oni kojima vjera treba kao građanska religija, sredstvo u postizanju političke podrške i konsenzusa, nerijetko uz pomoć onih vjernika koji zbog straha pred slobodom i izazovima pluralnog sekularnog doba gledaju u konfesionalne modele društva. Protivno tome valja podsjetiti da se istina prihvaća isključivo u potpunoj slobodi. Kao što je sloboda bila preduvjet sklapanju saveza s Božjim narodom, tako je i potpuna sloboda pojedinca, građanina i vjernika, uvjet za vjerovanje. Država pak uživa autonomiju svjetovne stvarnosti i zakonom mora garantirati jednakost svim svojim građanima.

(Prenosimo s portala Polis.ba).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Osvrt na prve Mediteranske teološke susrete u Lovranu

> Svi tekstovi ovog autora