Kraj populizama u Latinskoj Americi

Smjena na čelu Argentine 10. prosinca nije nažalost prošla bez skandala svjetskih razmjera, jer je odlazeća predsjednica Cristina Fernández de Kirchner odlučila ne sudjelovati u primopredaji vlasti novoizabranom predsjedniku, dosadašnjem gradonačelniku Buenos Airesa Mauriciju Macriju (desni centar), kojem je vlast predao (druge nije bilo) šef parlamenta.

Time je povijesni poraz ”kirhnerizma” postao još markantniji.

Završena je tako dominacija peronizma koji je u posljednjoj fazi vladao najprije u dva mandata, od 8. srpnja 1989. do 10. prosinca 1999. u osobi predsjednika Carlosa Saula Menema (osuđenog dva puta zbog korupcije), zatim, nakon serije čak petero kratkotrajnih peronističkih predsjednika za vrijeme velike argentinske krize, u začetnika pokreta nazvanog ”kirhnerizam” predsjednika Néstora Kirchner-Ostojića (majka toga predsjednika je bila porijeklom Hrvatica), koji je pak vladao od 25. svibnja 2003. do 10. prosinca 2007. te konačno u osobi njegove udovice Cristine, koja ostavlja iza sebe kaos podivljalih cijena, prijeteće inflacije te, što je najvažnije, nejasnu i možda nepostojeću viziju države i društva.

Smjena na čelu Argentine 10. prosinca nije nažalost prošla bez skandala svjetskih razmjera, jer je odlazeća predsjednica Cristina Fernández de Kirchner odlučila ne sudjelovati u primopredaji vlasti novoizabranom predsjedniku, dosadašnjem gradonačelniku Buenos Airesa Mauriciju Macriju (desni centar), kojem je vlast predao (druge nije bilo) šef parlamenta

A to nije mali teret.

Otkako je peronizam postao vodeća politička snaga u Argentini, između kolovoza i listopada 1945., taj je pokret u nekom obliku vladao 37 od proteklih 70 godina. To je više od polovice vremena, pa odgovornost peronista za argentinsku dekadenciju i opći nered ne traži veće elaboracije.

Ovaj tekst i nema za cilj predstaviti peronizam u svim njegovim fazama. Želi ukazati na to kako demagogija i ekskluzivizam imaju razarajuće posljedice za društvo. To još više dolazi do izražaja imajući na pameti da je ”čavizam” na parlamentarnim izborima održanima u Venezueli 6. prosinca do nogu potučen, čime je pao drugi važan latinoamerički populizam.

Taj socijalizam ili Bolivarijanska revolucija, koju je proveo pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chávez, mučio je zemlju 17 godina i to na način užasnog etatizma, opće kolektivizacije, žestoke političke represije, zaglušujuće demagogije, strašnog ušutkavanja medija te korupcije nikad prije viđene, čime je Venezuela potonula u ekonomski kaos bez presedana postavši zemlja s najvećom inflacijom na svijetu te druga (nakon Hondurasa) najopasnija na kugli zemaljskoj (prema kriminalitetu i broju ubojstava).

Chávezov nasljednik, Nicolás Maduro doživio je nevjerojatno težak poraz, jer su u novom parlamentu vladajući socijalisti (Maduro ostaje u predsjedničkoj palači) dobili tek 55 zastupnika, a ujedinjena opozicija čak 112, što tvori dvotrećinsku većinu od 167 zastupnika.

Time se u Venezueli otvara mogućnost za promjenu Ustava, za provođenje raznih referenduma i za pokušaj spašavanja jedne u potpunosti kolabirajuće ekonomije.

Socijalizam ili Bolivarijanska revolucija, koju je proveo pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chávez, mučio je zemlju 17 godina i to na način užasnog etatizma, opće kolektivizacije, žestoke političke represije, zaglušujuće demagogije, strašnog ušutkavanja medija te korupcije nikad prije viđene, čime je Venezuela potonula u ekonomski kaos bez presedana postavši zemlja s najvećom inflacijom na svijetu te druga (nakon Hondurasa) najopasnija na kugli zemaljskoj (prema kriminalitetu i broju ubojstava)

To konkretno znači da su otvorene opcije za demontažu ”čavizma” (oružane snage za sada pokazuju neutralnost), za amnestiju političkih zatvorenika, čak i za provedbu referenduma o iskazivanju nepovjerenja šefu države.

Mnogi će se čitatelji, ako su lijevo orijentirani, pitati zašto ističem da su ”kirhnerizam” i” čavizam” (ljevičarski pokreti) umirovljeni, odnosno konačno potučeni?

Kao Argentinac odgovaram da mi je to važno, jer se nadam da će moja rodna zemlja konačno prionuti poslu definiranja svoje biti, dogovaranja kamo želi krenuti i hoće li ili neće postati stabilno društvo jednakih građana.

Kao lijevi kršćanin i politički teolog, što se Venezuele tiče, moram kazati da je u Caracasu bila stacionirana vlast (socijalistička i revolucionarna) koja je glumila ili zloupotrebljavala ideju ljevice, napose retoričkim i akrobatskim figurama, ali kako bi se izvela opća pljačka zemlje i to uz suučesništvo i gledanje u stranu međunarodne ljevice (od kubanske do argentinske), slijepe pred činjenicom da se u toj zemlji nisu sukobljavale patriotska ljevica i proamerička desnica, već se brutalno gazila demokratska opozicija.

Tome treba dodati i skori kraj brazilskog korumpiranog socijalizma s obzirom na to da se ruši vlast socijalističke predsjednice Dilme Roussef kojoj će se, kako je nedavno najavljeno, u parlamentu suditi zbog političke i ine perverznosti. O tome u nekom budućem članku, jer je to priča za sebe.

Elem, 70 godina nakon pojave peronizma Argentina je izgledala većinski peronistički skrojena i raspoložena. Istini za volju, iako je peronizam kriv za uvođenje ponašanja koja su u potpunosti korupcionaška i demagoška, točno je da su te manire vrlo prihvatljive, da se šire kao kuga i to do te mjere da danas Argentina ne poznaje, osim u rijetkim izuzecima, veće gradacije političke korupcije između raznih struja peronističke pozicije, nekih struja peronističke opozicije, socijaldemokracije, socijalizma ili jedva primjetnog liberalizma.

Beneficije koje uživaju oni koji stižu na vlast (u Argentini, ali i u Venezueli i u Brazilu) takvih su disproporcija u odnose na druge građane da one koji ih uživaju pretvaraju u mafijašku obitelj. Taj model divljačkog porobljavanja države – što se u krivičnom zakoniku poznaje kao ilegalno ili zločinačko udruživanje – toliko je rasprostranjeno da to više nitko ne krije

Sva je zemlja korumpirana! Nije se slučajno papa Franjo kao nadbiskup Buenos Airesa žestoko suprotstavljao predsjedniku Kirchneru i dosadašnjoj predsjednici.

Beneficije koje uživaju oni koji stižu na vlast (u Argentini, ali i u Venezueli i u Brazilu) takvih su disproporcija u odnose na druge građane da one koji ih uživaju pretvaraju u mafijašku obitelj.

Taj model divljačkog porobljavanja države – što se u krivičnom zakoniku poznaje kao ilegalno ili zločinačko udruživanje – toliko je rasprostranjeno da to više nitko ne krije.

Pitanje je samo ima li snage da se to konačno promijeni. Sudbina je da jeftini populizam nestane i da oni tamo, ali i mi ovdje, ne živimo u crnoj tami tjeskobe i očaja. Većini se čini, kako pod peronistima tako i čavistima, da dani prolaze s osjećanjem uzaludnosti najboljih težnji i napora.

To bi trebalo biti promijenjeno!

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora