Krist nije franšiza

Uskrs koji smo ove godine proslavili zajedno, i mi koji dane računamo prema gregorijanskom kalendaru, i naša braća i sestre koji se ravnaju prema julijanskom, simbolična je slika kakvu ni najmaštovitiji teolozi ne bi mogli naslikati. (Datum Uskrsa određuje se prema lunarnom kalendaru, pa stoga nije fiksan.) Istoga su jutra na zvonima obiju Crkava odjekivale radosne riječi: ”Krist uskrsnu, doista uskrsnu!” A dok su se palile uskrsne svijeće, bilo je gotovo opipljivo da se taj plamen ne napaja uljem nijedne institucije, nego izvire iz samoga Krista.

Čini se kao da je svijet tog zajedničkog uskrsnog jutra izašao iz groba uskih definicija, a do nas ponovno dopiru riječi koje je 2015. zapisao pokojni psihijatar Robert Torre: ”Isus Krist je velika stvar. I nije vlasništvo Crkve. Boga i vjere bilo je prije Crkve. I nije Bog po Crkvi nego Crkva po Bogu. Ima Boga i bez Crkve. Nije Krist vlasništvo Crkve nego je to Crkva Kristova. Jer nemojmo se zajebavati, Krist je Spasitelj sam. Po njemu ćemo doslovce svi mi, baš ovakvi nikakvi kakvi jesmo, biti spašeni. On je, naime, malo veći frajer od onih koji nam se obraćaju s propovjedaonica. A valjda je u njih dostatno poniznosti da im taštine mogu istrpjeti ovu istinu vjere.”

Ovaj odlomak, preuzet iz njegove kolumne ”Katolici à la carte” objavljene u Globusu, u međuvremenu je postao svojevrsni manifest vjernika koji odbijaju zamijeniti Evanđelje marketinškim brendom tj. institucijom. Torre nije bio ni svećenik ni teolog, ali jednim je potezom ogolio kroničnu bolest crkvenih sustava: iluziju vlasništva nad Bogom.

Ovoga Uskrsa, kad su kalendarske razlike pokleknule pred jedinstvom datuma, postalo je još jasnije da ljudi sve bolje razumiju kako Isus nije ekskluzivni znak nijedne konfesije.

Možda nismo teološki usklađeni, ali na stubama dubrovačke katedrale, na beogradskom Kalemegdanu ili u bosanskoj visoravni zateći ćemo baku kako priprema blagdanski stol i križa se znakom koji nadilazi jurisdikcije. Ne pitamo je li taj znak križa latinski ili istočni, prepoznajemo ga po ljubavi.

Institucije, doduše, čuvaju predaju, liturgiju i sakramente. No, kad zaborave da nisu izvor već izraz Kristove prisutnosti, riskiraju da postanu politička stranka ili karikatura same sebe. ”Nije Krist vlasništvo Crkve nego je to Crkva Kristova”. Crkva je, dakle, izvedenica, a ne izvor. Kao što se Sunce ne okreće oko Zemlje, nego Zemlja oko Sunca, tako se i zajednica vjernika giba oko svoga Gospodina.

Što nam sve to govori u proljeće 2025.? Govori nam da i naši prijatelji izvan institucija vjere, agnostici, tražitelji, skeptici, hodaju prema Uskrslome možda i brže od nas koji sjedimo u prvim klupama. Jer, kako Torre naglašava, ”po njemu ćemo doslovce svi mi, baš ovakvi nikakvi kakvi jesmo, biti spašeni.”

Ako je to istina, tada nas Crkva ne čini boljima, nego odgovornijima. Pozvani smo služiti, a ne trijumfirati, prati noge, a ne podizati oltare vlastite taštine.

Zajednički datum Uskrsa nije važan radi statistike ekumenskih susreta, nego zato da dopustimo da nas ponovno potrese iskustvo prapočetka: praznoga groba pred kojim nema titula ni privilegija.

Ondje nitko nema prednost u redu čekanja. Patrijarsi i pape, župnici i starješine, ateisti i oni koji sumnjaju, svi stoje pred istom tajnom koju mogu prihvatiti ili odbiti. Uskrs je test zrelosti: hoćemo li dopustiti Raspetome da nas pretvori u ljude novoga jutra, ili ćemo ostati čuvari hladne tradicije kojom umirujemo savjest?

U tom svjetlu snažno odjekuje i vijest koja je obilježila ovogodišnji Uskrs: smrt pape Franje, koji je na uskrsni ponedjeljak, u 7:35 sati, prešao Ocu.

Jedna od njegovih dugogodišnjih želja bila je upravo to, da istočni i zapadni kršćani svake godine slave Uskrs na isti datum. Njegov je pontifikat obilježila neprestana težnja da Crkvu vrati logici Evanđelja, da je otvori siromašnima i marginaliziranima, da podsjeti kako ”pastiri trebaju mirisati na ovce”. Za mnoge je bio dokaz da Crkva može i treba biti Kristova i onda kad nadilazi vlastite granice.

Torre će reći: ”Jer nemojmo se zajebavati, Krist je Spasitelj sam.” Iz te rečenice izbija zdrava ironija nad našim crkvenim samodopadnostima. Ona nas vraća na koljena, ne da bismo ondje ostali, nego da bismo ustali kao slobodni ljudi: slobodni slaviti Uskrs s ikonama ili bez njih, u bazilici ili na planinskom proplanku, ali uvijek svjesni da nitko nema ekskluzivni patent na Kristov pogled.

Ako je Crkva doista Kristova, njezina vrata moraju biti širom otvorena svakome komu je dosad bilo teško prijeći njezin prag. Radi se o životu koji pulsira i kad blagdani prođu, o odnosu koji traje i kad svijeća dogori.

Možda će se upravo zajednički Uskrs 2025. pamtiti po tome što smo kolektivno shvatili: srž kršćanstva nije u kalendaru ni u jurisdikciji, nego u Osobi koja je iz ljubavi prema čovjeku prošla kroz smrt da bi nas naučila živjeti.

A to, kako nas Torre podsjeća, ne može biti ničija privatna franšiza.

Zato neka nam lice bude vedro, ruke brze na pomoći, a jezik spor na osudi. Jer ”malo veći frajer od onih koji nam se obraćaju s propovjedaonica” još uvijek hoda ovim svijetom i to u svakom srcu koje je za ljubav spremno riskirati.

U tome je snaga i veličina Uskrsa: ne u spektaklu, ne u raskoši, nego u činjenici da nas Bog traži i prima upravo takve kakvi jesmo, ne savršene, nego raspuknute, gladne smisla, često izgubljene, ali uvijek tražene. I nikada zaboravljene.

Krist je živ i nitko nema ekskluzivu na taj život.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uskrs u zemlji šutnje
    •  Tko ima pravo govoriti o ljubavi i ljudskim pravima?
    •  Sveti rat protiv lektire: Hrvatska između vjere i fikcije
    •  Hoće li se Crkva u RH napokon distancirati od Ordo Iurisa?
    •  Bolesni papa i (ne)autentične poruke iz Vatikana
    •  Milosrđe želim, a ne žrtvu
    •  Služe li politika i Crkva u Hrvatskoj samo sebi?
    •  Snaga iskrenosti: izvješće o zlostavljanjima Hvarske crkve
    •  Opasna retorika relativizacije nadbiskupa Križića
    •  Nadbiskup Zdenko Križić prkosi odredbama pape Franje

> Svi tekstovi ovog autora