Krleža i njegov nezakonski sin, “Zastave” i zastave

Na marginama teksta Miljenka Jergovića, Večernjak, 22. prosinca ističuće godine:

1. Miroslav Krleža i nezakonski sin, fačuk

Otok, škoj, komad stijene koji je Bog u igri bacio ne hajući gdje će pasti, kao i svaki, imao je svoju višticu. Njezin je pogled bio urokljiv, ali ako bismo okrenuli majicu naopako zahvaćeni tim pogledom, sve je bilo u redu. Ona je bijela vištica i brine o nama.

Umrla je, začudo, desi se to i višticama. Pitao sam onda ženu najstariju na otoku ovako: “Ostali smo bez vištice.” I pogledah je upitno. Ona na to: “Pa netko mora bit i vištica.” Jasno mi je bilo, ona je preuzela brigu o nama.

Umru i klasici. Desi se to.

Pa onda netko mora biti i Krleža.

Dapače, ja sam samoga sebe kandidirao u tom smislu. Priznao sam samoga sebe kao divljeg Krležinog sina. Ali to je jednostrano. Divlji, nezakonski sin, kako bi to rekao Janko Polić Kamov, fačuk, kako bi reklo selo, treba biti priznat od oca, eda bi imao neka prava. To što nezakonski sin misli o sebi nema pravnih posljedica. Mislim tu na pravdu, u višem smislu riječi.

Sjedio sam tako jednom nasuprot Krleže i rekao jer mi vrag nije dao mira: “Kamov, da je poživio, vele neki, bio bi postao drugi Krleža.”

Krleža se namrštio, nije mu bilo pravo to čuti: “Hrvati, reče on, jedva izlaze na kraj s jednim.”

Tako da od tog priznanja očinstva ne bi bilo ništa.

Pa ja ostajem kao neki pretendent na mjesto tog drugog po redu Krleže, što bi u stvari bila neka sablast. I pravo mi budi.

Jergović sve to točno detektira u nekim svojim tekstovima, i to ne jedanput. On popisuje i nevolje što proizlaze iz takve pozicije. Dakle, jedne sablasne pozicije.Jedino je Snježana Banović u tome upornija od njega. Ona bi do danas svoje tekstove na tu neveselu temu mogla skupiti u knjigu, i to ne knjigu tanju od korica, kakve se danas pišu i nagrađuju.

Pojavljuju se rijetki plivači na prostranoj pučini morskoj, govorilo se u starini.

2. “Hrvatski Faust”, nastavljen

U “Tragediji Dio drugi”, kako se zove nastavak “Hrvatskog Fausta”, MK dolazi u prvom prizoru, u HNK, na ilegalni pokus prvog dijela, ajmo reći, notornog komada, s Belom. Na sceni je stvarnost 1942. godine. Glumica razgovara s tadašnjim intendantom, a Krleža se uzalud, na jeziku Balada, pokušava sporazumjeti s podvornikom, kajkavcem.

Ali to je uvodna scena koju bi redatelj, kao Bog na Zemlji, odmah bacio u koš.

Slijedi komad, pisan u jampskom kvinaru, u slogu Shakespeareovom i Goetheovom. Naravno, kome bi, osim fačuku kao što sam ja, palo na pamet napisati komad u stihu? Tko još danas na sceni zna govoriti stihove?

Ali eto, ja koristim slobodu i doživljavam je u prvom redu kao slobodu književnika; ona omogućuje i podvrgavanje formi, ako bi u tome bilo nekog dobitka. Jednog lijepog dana to će se moći provjeriti.

Komad, u tom svom nastavku želi objasniti da je jedini, pravi hrvatski Faust sam Krleža, te opisuje njegove strahove, ali i njegovu verziju oklade s Mefistom, tojest Vlašću. U dvije riječi, to je komad. Napisao sam ga u dobi kad je Goethe dopisivao svoj. Hrvati imaju neko pravo imati takvu stvar kompletiranu.

Drama se nekako naslanja, ne samo tim uvodnim prizorom, na prvi dio. Komad je u bunkeru, mom, vlastitom. Možda će, u svom papirnatom životu, preživjeti čak i Apokalipsu.

Dakle, rekao sam upravo: Jednog lijepog dana to će se moći provjeriti.

Jergović misli da “Hrvatski Faust” neće biti izveden na sceni HNK, za koju je pisan, dok je pisac živ. Poslije, vidjet ćemo. On svakako.

Kad bih ja nekako mogao tome pridonijeti, tojest dovršiti svoje poslove i dane na ovom svijetu, možda bih na taj način pomogao komadu. No to bi meni bila inkomodacija, zna i boljeti, život se katkad uhvati za čovjeka te ga ne pušta. A nije sigurno da bi smrt pisca imalo učinka. Osim ovoga: Odgovorna osoba u HNK-u zna gdje uvijek u pripravi stoji crna zastava. (O zastavama vidi dolje). K tomu, ja sam po svoj prilici besmrtan, iako sam u to malo nesiguran. S te je strane, sa strane samolikvidacije jednoga autora, dakle, teško nadati se rješenju. K tomu, mnogi se već besmrtnik u svoj zadnjem času osjetio prevarenim. Nisam dakle ni ja siguran. Unatoč kritikama u Le Monde-u i Figaro-u, ja možda uzalud spremam svoj pristupni govor društvu besmrtnika, tojest akademika, francuskih.

 U vezi pisca sve je neizvjesno. Za dramu ostaje nada.

To je ona gospodična koja čuči u mraku Pandorine kutije te se dosađuje. Sve dok Pandora nije pustila u svijet sva zla, imala je s kim razgovarati.

S kim ja mogu razgovarati o toj svojoj nadi?

Godine 1993. Heni Erceg napravila je sa mnom intervju za Feral Tribune. On je upravo izašao u njezinoj zbirci intervjua: “Četiri magarca apokalipse”. Knjigu dosad nitko nije primijetio.

U tom intervjuu stoji o piscu “HF” da se on nada. Čak to izrijekom veli. Bilo je to prije 30 (trideset i kusur) godina.

Prije godinu dana dao sam intervju Morani Kasapović za HRT. Na pitanje o “HF” pisac veli da se on nada.

3. Kako je roman “Anđeo nestajanja” godine 2024. preletio Zagreb te je izvijestio što se dade vidjeti

Intervju dan Morani Kasapović je o romanu “Anđeo nestajanja”. U tom romanu postoji poglavlje Hrvatski mrtvački ples. To je u stvari finale drame “Hrvatski Faust, Dio prvi”: Tisućgodišnja odlazi na Mirogoj, dominiraju strahovi zbog predstojeće smjene vlasti, tonovi su tragični… ali sve, već na Mirogoju, prelazi u nešto kao crkveni god, proštenje, jede se i pije, sklapaju se novi sporazumi. Kako god bilo, nama bit će dobro.

Tisućgodišnja pleše na grobovima, kako je to Huizinga opisao za pariško Groblje nevinih.

1941, 1945. ili 1990, svejedno.

Sve je u redu, ali nećemo o tome. O svemu hoćemo, ali ne o tome.

“Hrvatski Faust” uzgred napisan je prije 40 (četrdeset) godina.

4. Intendantkinja

Jergović je jedan od rijetkih u hrvatskoj književnosti koji zna polemizirati, onako, baš krležijanski. Ako bih ja imao biti sin, možda bi on pristao biti Krležin unuk?

Kod nas su ulogu književnih polemika preuzele naše književne nagrade. Prednost takvog pristupa je u anonimnosti raznih ovrhovoditelja, izvršitelja, konobara i još češće konobarica u hrvatskoj književnoj krčmi, a svi oni konobare za napojnicu koja je sića.

Dakle, priznavši Jergoviću tu rijetku darovitost da književno uobliči ono što misli, dok gotovo svi drugi samo u po glasa gunđaju, usuđujem se ipak primijetiti da njegov renome u tom smislu ne počiva na glazbenoj kritici.

Intendantkinja Iva Hraste Sočo, prema Dubravki Vrgoč kojoj Jergović tepa kao “gazdarici od teatra”, je avion. U svim elementima znanja i vještina koji su nužni za funkciju intendantkinje. Bilo je gotovo dirljivo slušati Vrgoč kako ni u trećem pokušaju ne uspijeva izreći točan naslov opere ako se on ne sastoji od samo jednog imena. A gotovo je dirljivo i danas, jer u godinu dana nije još dospjela točno izgovoriti ili napisati ime kazališta koje joj je, po drugi, treći put stavljeno pod bor.

No aktualna je intendantkinja HNK-a, a to smeta Jergu, instalirana političkom voljom vladajuće većine.

Ovo ne samo da je istina, već je upravo nešto općevažeće u svim sličnim situacijama.

Ja sam došao u ZKM političkom voljom Trećesiječanjske koalicije. Političkom voljom SDPea svojedobno sam se kandidirao za intendanta u Rijeci, čak sam pobijedio na natječaju. Političkom voljom SDPea ispao sam ih igre, jer taj se nije držao dogovora da će me “instalirati” za v.d. intendanta. Bilo je naime svim vrapcima na riječkim krovovima jasno da me hadezeovski ministar kulture neće potvrditi, dakle, da u tom slučaju kreće drugi plan, do izgledne pobjede oporbe na izborima. Političkom voljom SDPea nestao sam iz ZKM-a, jer SDP tada u Zagrebu zvao se Milan Bandić.

Političkom voljom tada u Austriji vladajuće koalicije u Burgtheater došao je Claus Peymann, itd, itsl.

Ne moramo zbog toga biti sretni, ali tomu je u današnjem svijetu tako; to se odnosi i na države s duljom tradicijom predstavničke demokracije od naše.

Ali, ali…

Ipak je jedna stvar kad u takvom, zapravo fiktivnom natječaju pobijedi osoba kao Claus Peymann; a smijem li ja to reći, i moja malenkost koja je u tom momentu već premazana svim mogućim teatarskim maščobama… Ali nešto je sasvim drugo kad “pobijedi” gotovo anonimna, potpuno zbrkana i nedovoljno obrazovana kritičarka Vjesnika koja izleti iz Bandićeve glave. Niti je Bandić baš Jupiter, niti je Vrgoč baš Minerva.

Ne tako davno, Jergović je preporučio Vrgoč i Buljanu da stave “HF” na repertoar. S jedne strane, ja mu imam biti zahvalan na samom spominjanju odlazećeg “klasika”; ali s druge, baš to pokazuje njegovo nesnalaženje u finesama kazališne diplomacije, te najgore od svih diplomacija, kao i nepoznavanje njezinog ispreplitanja s politikom, u njezinom najgorem vidu: Pa oni su dovedeni da se to NIKADA ne dogodi.

Buljan je u svom intervjuu Nacionalu maestralno demonstrirao kako se razgovara s dramskim autorom koji je igran u toj istoj Žutoj Kući, i to u vrijeme dok su Vrgoč i on još skakutali po livadama u špilhoznama.

Iva Hraste Sočo itekako je kvalificirana za tešku dužnost intendantkinje kako pokazuju njezini dosadašnji rezultati. I nema tu govora o onom specifičnom udesu nečijega naturela koji je ZKM-u i HNK-u nanio toliko zla. A o tome tek će se početi govori, doduše u jednoj situaciji gdje će tlačeni i tlačiteljica bitno promijeniti uloge, tu aludiram na uloge gazdarice i slugu.

5. Dalje, što i kako? “Zastave” i zastave

Ideja Tene Štivičić za direktoricu Drame nije loša. I ja bih dao igrati Ivšićev komad i dao bih ga Reneu Medvešeku bez obzira na kompliciranu povijest našeg odnosa. I dakako, igrao bih “Zastave” radije nego “Glembajeve”. U ZKM-u Brezovec postavio je svoju silovitu verziju krležijanstva “Velikim meštrom sviju hulja”. I nakon dva desetljeća znaju me sresti ljudi na ulici citirajući mi ovo ili ono iz te predstave. To je svakako jedan put: Kako doseći Krležinu pobunu.

Što će biti s Krležinim “Zastavama” u HNK-u danas se još ne može reći, pogotovo ne tako rezolutno negativno kao što to veli Jergović: Ne znamo koje će zastave biti razvijene. Tu ništa nije protokolirano, i ne treba biti. Protokoli odnose se na mrtve i na sablasti kao što sam ja.

No u samom HNK-u atmosfera je danas ipak bitno bolja. Nestalo je sve ono mučno što je karakteriziralo mandate D. Vrgoč, a što se nije moglo vidjeti dok se sjedilo u prvom redu partera.

Da, ne vidi se to iz pozicije gledatelja koja je uvijek povlaštena. Teatar nije samo predstava. Teatar je od ljudske tvari i od ljudskih stvari. To bolje shvaća netko tko je proveo veći dio života s one strane rampe. Mogu se ja danas pitati, a i pitam se, zašto i čemu, što sam ja uopće tražio u teatru, ali to je tvrda činjenica: Izgubljeni ljubavni trud, veli Shakespeare. 

Za ostala pitanja, hajdmo se dati iznenaditi. Gospodični nadi sigurno je već jako dosadno sjediti u mraku.

Nada je uvijek mlada. Hoće u život.

Š.

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića i njegova književnog podlistka Ajfelov most, 29. 12. 2024.).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  In memoriam Mihajlo Arsovski: Ars longa, život kako-tako
    •  Mnogo buke nizašto
    •  Zadnje Frljićeve riječi

> Svi tekstovi ovog autora