Kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu

Jedne kolovoške noći 2019. nepoznat je netko plavim autosprejem ispisao pothodnik između Utrine i Zapruđa, kao i tornjeve i stambene zgrade u ta dva naselja i u Zapruđu. Uz ime i simbole Dinama i jedne Dinamove navijačke skupine, crtano je klempavo U s križem ili bez križa, kao i poruke istrebljenja Srba i Tovara (ne misli se na magarce, nego na navijače Hajduka).

Počinitelj je crtao i još dva zanimljiva, u ovom navijačko-domoljubnom repertoaru relativno ekskluzivna znaka: dvostruku starogermansku runu sig, koja podsjeća na dvije munje, a označavala je Schutzstaffel, iliti Zaštitni odjel, pretorijansku gardu Adolfa Hitlera, kasnije milijunski brojnu zločinačku vojnu organizaciju, zaduženu, između ostaloga, za istrebljivanje čitavih naroda, a formiranu od članova probranih po strogom rasnom principu; dvostruka runa sig danas je simbol bijelih supremacista (“djece bijelog lica”).

Drugi znak kojim je te kolovoške noći 2019, čiji datum negdje imam i zapisan, nepoznati počinitelj iscrtao istočne kvartove Novog Zagreba je kukasti križ, hakenkreuz, svastika, ili staroindijski simbol vječnog kretanja sunca. Za slobodni svijet kukasti križ je samo i isključivo nacistički simbol.

Grafološki diletant, ali sa stanovitim mladenačkim iskustvom ispisivanja grafita po zidovima, mogao je zapaziti dvije stvari. Grafiti su te noći, na nekoliko desetina mjesta, a možda ih je bilo i stotinu, bili ispisani rukom dvojice (ili dvoje, dvije…) počinitelja. Jedan ima karakteristično nepravilan rukopis, možda je ljevak. I drugo, vrlo bitno: ispisivani su staloženo, bez straha od policije. Ovo je vrlo važan detalj u priči.

Grafiti kojima je u samo jednoj noći istočni dio Zagreba označen porukama mržnje nisu doživjeli svoju refleksiju ni opservaciju u saopćenjima zagrebačke policije, niti u novinskim vijestima ili izvještajima na radiju. U isto to vrijeme, godine 2019., čitali smo u novinama i slušali u udarnim vijestima HRT-a kako je netko negdje u istočnoj Slavoniji nacrtao srpski simbol sa četiri ocila, a onda i kako je policija ulovila malodobnog počinitelja itd. Povodom toga, stranke su izdavale priopćenja.

Činjenica da o novozagrebačkim grafitima mržnje nigdje nije bilo ni riječi, kao što nikad nije bilo ni riječi o grafitima mržnje pod egidom vladajućih nogometnih klubova i većinskog naroda, podsjeća na ponešto iz 1941. i nekoliko narednih godina.

Naime, sve do njihova potpunog istrebljenja iz Zagreba, koje se zbiva početkom 1943., zagrebački su Židovi bili izloženi dvama oblicima terora. Jedan je bio službeni, institucionalni. Drugi je bio anonimni, tobože razbojnički. Bilo je ljudi koji su uredno prijavljivali drugu vrstu napada. U redarstvu je netko sve to bilježio i tako se stvarao dvostruki privid: privid pravnosti u NDH, i privid da policija nema ništa s inokosnim domoljubnim terorom nepoznatih počinitelja nad zagrebačkim Židovima (i Srbima, naravno). Smirenost te dvije ruke koje su po Novom Zagrebu ispisivale svoje poruke govori o nečemu tragično sličnom i srodnom.

Sva ta klempava U, sve te smrti Srbima i smrti Tovarima, svi ti ekskluzivni znakovi “djece bijelog lica”, ostali su trajno na zidovima Utrine, Travnog i Zapruđa, sve do iznenadne smrti zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Istina, poneki bi bio i izbrisan, jer su pojedine zgrade ulazile u europski financirani program energetske obnove, pa bi poneko smrt Srbima nestalo zbog nove fasade. Ili bi klempavo U i hakenkreuz iščezli zato što je, još za Bandićevog života, započela obnova pothodnika.

Ali nigdje se i nikad nije dogodilo da neki od tih sramotnih znakova bude izbrisan jer je nekom zasmetao ili zato što je, da se nasmijemo i toj šali, intervenirala zagrebačka policija. Upravo suprotno!

Kako dobro poznajem ljude i kako ih za svoj račun iz prikrajka promatram, znam neke “čudne ljude, čudnog imena”, koji su godinama prolazeći uz kvartovsko klempavo U i uz dvostruku starogermansku runu sig okretali glavu u stranu, ili se uzalud pokušavala naviknuti na ono u što gledaju. Ali im iz razumljivih razloga nije bilo ni na kraj pameti da odu na policiju i prijave znakove mržnje, prijetnje, netrpeljivosti. Prvo, nije policija slijepa, pa da te znakove ne vidi. Drugo, ako policija vidi nešto što je inače zakonom zabranjeno, a ne intervenira, nije li to znak i običnomu građaninu da ne bi smio ništa prijavljivati?

Ustvari, nije li upravo to običnom građaninu znak da nije zabranjeno kvartovsko klempavo U i dvostruka starogermanska runa sig, i da nije zabranjeno smrt Srbima, nego da je sve to znak da je u tom kvartu zabranjen on, običan građanin, čudnog imena, s djecom nedovoljno bijelog lica?

Onda se upokojio gradonačelnik, a neki su ga idioti sahranili izvan zidina Mirogoja. To je također znak. Izvan groblja, po tradiciji, sahranjivali su se samoubojice, kopilad i inovjerci. Ali o tome bismo mogli drugi put.

Vratimo se sad našim znakovima. Jedna od prvih stvari koju su Možemo učinili nakon izbora bilo je brisanje grafita mržnje. Ta je akcija u hadezeovskim medijima i paramedijima dočekana s izvjesnim neartikuliranim negodovanjem. Na društvenim je mrežama dočekana s bijesom. Policija je šutjela. I tako je istočni dio Novog Zagreba najednom osvanuo drukčiji. Na čas se moglo disati. Koliko god nova gradska vlast u prvom mandatu bila nesposobna da riješi niz praktičnih problema – počev od problema sa smećem do problema s parkiranjem, jer je istočni dio Novog Zagreba besplatan parking za sav zagrebački vozni park – ozbiljnost u namjeri da riješe jedan simbolični problem nekim je običnim građanima bila važna. Ali samo nekim.

Komunalci zaduženi za čišćenje pomno su pristupili svome poslu, ali samo na fasadama. Ali “djeca bijelog lica”, koja su jedne kolovoške noći 2019, uz makar i pasivnu zaštitu države, po istočnom dijelu Novog Zagreba ispisivali poruke mržnje, te neonacističkog i rasističkog utemeljenja vlastitog hrvatskog domoljublja, nisu svoj posao obavljala samo po fasadama.

Između naših zgrada i tornjeva postoje i dječja igrališta, sagrađena jednom od predizbornih dobrota Bandićevih. Na jednoj, dovoljno velikoj takvog igrački, nepoznati je počinitelj nacrtao lijep i krupan kukasti križ, koji vidite na slici, šest godina kasnije, kako se kočoperi očuvan bolje od Baščanske ploče. Komunalci se njime nisu bavili, jer to nije bio njihov posao. Ali ne zanima nas to.

Na ovom se igralištu svakoga sunčanog dana, a naročito vikendom, okupi po dvadesetak, trideset roditelja i roditeljskih parova, sa svojom dječicom. Uglavnom je to generacija mlađa od Oluje, srednji sloj, obrazovan po hrvatskim osmoljetkama i gimnazijama, sve uz redovne satove vjeronauka, a mnogi i s fakultetima. Djeca su im uglavnom predškolska. Dolaze tu s dekicama, s bočicama i sa sendvičima, i ponašaju se uglavnom pristojno. Biva ih iz cijelog kvarta. Mladi roditelji se vole družiti.

U središtu te spontano okupljene zajednice je, poput Katedrale, velika plastična igračka s iscrtanim kukastim križem. Dok prolazim pokraj tog igrališta, s puno djece i odraslih, imam vrlo snažan poriv za fotografiranjem. Jer doista, ima li sablasnije fotografije današnje Hrvatske od mnoštva dječice pod šarenom plastičnom građevinom, na kojoj je narisan kukasti križ, oko kojega, pod brižnim roditeljskim nadzorom, dječica hopšu kao oko slike Raspetoga Gospodina? Katkad se ne mogu suzdržati, pa ih i fotografiram. Ali tako da ne primijete. Premda znam kako bi stroga zagrebačka policija reagirala na slike nepoznate djece u mom pametnom telefonu.

Te majke i ti očevi žrtve su loše, korumpirane i lažljive vlasti. Žrtve su onih koji vladaju uz pomoć straha i mržnje. Žrtve su onoga što je tipično za totalitarna i nedemokratska društva: postupne normalizacije nečega što je nenormalno. Recimo, normalizacije kukastog križa, kao društveno prihvatljivog simbola. A ako je simbol društveno prihvatljiv, onda je prihvatljivo i sve ono što je pod njim učinjeno.

Zamislimo, međutim, samo malo drukčiju situaciju. Što bi se dogodilo kada bi netko preko noći na tom dječjem igralištu izbrisao kukasti križ i na njegovom mjestu nacrtao srpski grb sa četiri ocila? Bi li se ti isti roditelji sljedeći dan tu igrali i zabavljali sa svojom dječicom, ili bi pozvali policiju? Bi li zagrebačka policija ignorirala novonastali znak na dječjem igralištu, kao što je šest godina ignorirala kukasti križ, ili bi odmah krenula u lov za počiniteljem? Bi li bila objavljena vijest u središnjem dnevniku HRT-a o srpskom grbu na hrvatskom dječjem igralištu u Novom Zagrebu, ili ipak ne bi? Bi li se o ovom događaju raspisali domoljubni kolumnisti, bi li svoje rekla ministrica kulture i medija, ili ne bi?

Normalizacija kukastog križa kao simbola s dječjeg igrališta posljedica je djelovanja hrvatskog obrazovnog sustava. Za nekog poželjna, za nekog nepoželjna. Ona vodi čišćenju društva od svih koji su drugi i drukčiji.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova opdobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Zašto je normalan kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu?).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pogromi u Novom Zagrebu
    •  Biti na strani Gaze i Irana ne znači biti protiv Izraela
    •  Prestanite spominjati nevjenčane supruge, one ne postoje
    •  Matija Dedić je bio nepopravljivo dobar i drag
    •  Nenad Puhovski i pismo koje nije ostalo nepročitano
    •  Vinko Puljić i osmijeh kojim su se zarazili svijet i grad
    •  Marunino priznaje da se idealizirajući Hrvatsku malo zajebao
    •  Od kraljice Jelisave do pape Lava
    •  Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?
    •  Sve divizije pape Franje

> Svi tekstovi ovog autora