autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Kulturu treba financirati, jer bez nje je život besmislen

AUTOR: Jelena Dunato / 29.09.2023.

Jelena Dunato

Zamislite scenu: u nekoj maloj državi, ministar obrane stoji pred premijerom, grčevito stišćući hrpu papira.

”Što kažeš, koliko to košta!?” obrecne se premijer na njega.

”Mil… milijun eura, premijeru”, promuca ministar obrane.

”Ali već imamo sto istih takvih projektila!”

”Ne baš”, usudi se proturječiti ministar. ”Ovaj je specijalno prilagođen za ruralna područja. Evo, tu smo objasnili zašto je to javna potreba u obrani naše domovine.” Pred premijera stavlja gusto ispisani formular. ”A ovdje su ciljevi koji će se ostvariti realizacijom projekta.” Još jedna hrpa papira. ”I ciljana… hm… publika.”

Premijer leti očima preko teksta, ali vidi se da mu je strpljenje već istanjeno i spremno na pucanje.

Ministar u sebi proklinje svoje službe, koje nikad ništa ne znaju sažeto napisati nego lupetaju li lupetaju, i poput utopljenika se hvata za još jedan bunt papira.

”A ovdje je, premijeru, pismo podrške pet lokalnih udruga i procjena utjecaja na manjine.”

”Manjine?” Ta riječ prisiljava premijera da podigne pogled.

”Da… ovaj… projektil je specijalno namijenjen manjinama. I građanima treće dobi, da imaju što raditi.”

Premijer kima glavom, a nestrpljenje se topi poput proljetnog snijega.

”Pa što nisi odmah rekao? Manjine i umirovljenici. Milijun eura i nije tako strašna cifra.”

Ovaj razgovor se, naravno, nikad neće odviti. Ali dok se klanjam bogovima javnog financiranja i ispunjavam još jednu prijavnicu za programe u 2024. godini pitam se kako bi bilo da oni koji se bave obranom i zaštitom moraju skočiti kroz niz zapaljenih obruča, otpjevati uvijek iste litanije i ispuniti brdo formulara uvijek istim lijepim frazama o ciljevima, razvoju i strategijama.

A sve za nekih desetak tisuća eura – u najboljem slučaju – da bi se nekoj zajednici pružio sadržaj kojeg inače jednostavno ne bi bilo, jer tko je lud da popunjava zjapeće rupe u kulturi?

Jednom sam na nekom predavanju o financiranju kulture vidjela zgodnu usporedbu. Predavač je pokazao fotografiju Muzeja Guggenheim u Bilbau, tog čuda moderne arhitekture kojeg je projektirao Frank Gehry i koji je postavio Bilbao na kulturnu kartu svijeta. Pitao nas je: ”Što mislite, koliko je koštao ovaj muzej?”

Muzealci u publici nelagodno su se promeškoljili. Očito je da je muzej koštao milijune i milijune. Više nego što kulturnjaci kod nas mogu i sanjati.

A lukavi predavač nije rekao cifru, samo je prešao na sljedeću fotografiju. Borbeni zrakoplov, MiG nešto-nešto, ne razumijem se u te gluposti.

”Ovoliko je koštao”, rekao je.

I onda nam je postalo jasno – ono što svaka razvijena zemlja ima, ono što kupujemo na sumnjivim nabavama i uglavnom ne servisiramo, ono što nam NATO kartel uvaljuje, ono što nam trune kao hrpa starog željeza u hangarima – samo jedno od tog nečeg može isplatiti revolucionarni korak naprijed u kulturi.

(Nadam se da trgovci oružjem ne čitaju ovu kolumnu.)

Da, da, znam kako proračuni funkcioniraju. Znam da je novac imaginaran i da mu je namjena određena unaprijed. Znam da su obaveze obaveze i da je kultura uvijek zadnja u vrsti, da kaska bosonoga i odrpana tamo negdje iza obrazovanja.

No ipak, kako bi lijepo bilo da se kasa jednom otvori i za nas.

Slušala sam Vlastu Delimar ovih dana, predstavljala je knjigu i pričala kako je organizirala performans festival u svom rodnom selu i iz godine u godinu ispunjavala prijavnice i dodavala ove i one ciljeve, rad s ovom i onom publikom, a sve za istu mizernu svotu. Smijala sam se od muke, a ona mi je rekla: ”Znate o čemu pričam, zar ne?”

Ništa čovjeka ne umara više od besmislenog truda, ništa ne ubija entuzijazam temeljitije od obezvređivanja. Uvijek ja derem po istom: da umjetnike treba platiti, da kulturu treba financirati, jer bez nje je život besmislen, dosadan i nepodnošljivo siv.

Nemam pojma kako se dogodilo da druge profesije plaćamo, a da ni ne trepnemo. Da ne idemo kod frizera ili u restoran besplatno, da isplaćujemo honorar računovođi ili odvjetniku.

Samo za umjetnike mislimo da bi trebali raditi besplatno (valjda zato jer je talent bogomdan, a kreativnost zabavna), samo bi kultura trebala biti dostupna svima, uvijek i stalno.

Puno umjetnika i kulturnjaka gura dalje samo još na tvrdoglavost i entuzijazam, i plaćaju cijenu u zdravlju i slobodnom vremenu. Ali sustav je istrošen do boli, i tkanina puca.

Ako mislite da vas se to ne tiče, zamislite život bez glazbe, filmova, knjiga i slika, bez predstava i koncerata, bez ičega što bi vas opustilo, nasmijalo, zabavilo ili natjeralo da se zamislite. Pa mi onda recite – koliko vrijedi kultura?

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: