Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva

Ovogodišnja Pula do kraja je razotkrila dvije suprotne tendencije u hrvatskoj kinematografiji. Prva je da hrvatskog filma nestaje, i da je to posljedica dugogodišnje kulturne politike. Dugometražni igrani filmovi sveli su se na jedva dva-tri mikrobudžetna naslova garažne produkcije i na dva filma za djecu i mladež, a ostalo su dokumentarni filmovi, koji su, da bi se prikrila i pokrpala stvar, postali dio glavnog programa.

Ovo se dogodilo i zbog načina financiranja, i zbog načina žiriranja projekata, ali ponajprije, vjerojatno, zbog političke cenzure i činjenice da stilski, tematski i ideološki okvir i granice dopuštenog u hrvatskome filmu uglavnom određuju dragovoljačke udruge, Crkva i rigidna desnica. Snimajući o onom što je dopušteno i na načine koji su dopušteni, hrvatski autori stvaraju filmove koji nikome više nisu potrebni, osim HAVC-u i njegovim komesarima.

Druga je tendencija da za to vrijeme gerila stvara mimo reda i pravila, uglavnom dokumentarne i poneki žanrovski bastardni film. Osim što su dokumentarci jeftiniji, i mnogo se toga može napraviti na trud, upornost i radom na živom životu, tu postoje i institucije i ljudi koji će svojim autoritetom filmu pružiti stvaralački, kulturni pa i politički kontekst.

Postoji, recimo, Faktum, koji je u estetskom i etičkom smislu za hrvatski film 2025. važniji od HAVC-a. Osim novca, u HAVC-u ne postoji nikakvo dobro.

Igor Bezinović je, nakon “Kratkog izleta”, na isti način, mimo logike hrvatske kinematografije i kulture, snimio i svoj drugi film, i njime je trijumfirao na Festivalu u Rotterdamu. Kao prvi hrvatski pobjednik u povijesti, naravno. Premda hrvatske pobjede bivaju pretočene u režimski projektiranu svenarodnu ekstazu, ova je bila jedna od onih neželjenih. Film o rađanju fašizma i militarizma nikako ne može biti drag našim desničarima. Oni ne vole da se o tome ružno govori, a pogotovo da se s time zafrkava.

U Puli, pak, Bezinović s “Fiume o morte!” nije osvojio svoju drugu Veliku zlatna arenu – ona će pripasti dokumentarcu Ivana Ramljaka “Mirotvorac”, produkcija Factuma – ali je pokupio šest malih arena, uključujući i nagradu za režiju. No, nije ga to učinilo drugotnim, niti ga je gurnulo u sjenu. Dapače, malo je u posljednjih pedesetak godina bilo Pula u kojima je sve bilo u znaku jednoga filma, kao što je to ove godine bilo. A pritom, Velika zlatna arena drugom filmu, dakle “Mirotvorcu”, do kraja je zaslužena.

Premda je riječ o dva stilski i poetički nesrodna i udaljena djela, premda ih tematski razdvaja punih sedamdeset godina (i to onih sedam desetljeća Jugoslavije!), Bezinovićev i Ramljakov film govore o istom. O militarizmu, o laganju, o čovjekovom uvjerenju. O svakodnevnoj tragici povijesnog vremena. Na početku tog vremena bio je jedan lakrdijaš (Gabriele D’Annunzio), na kraju vremena bio je istinski junak, koji je pao pokušavajući spriječiti posljedice lakrdije (Josip Reihl-Kir). Velika zlatna arena način je da se drugi film učini (zasluženo) vidljivijim. Prvom filmu bio bi to i pomalo neukusni suvišak, koji bi mu oduzeo poantu drugog filma.

Što se zbivalo dalje? Igor Bezinović održao je politički govor. A da bi govor nekoga pisca, kao i filmskog autora, bilo gdje na svijetu, u bilo koje vrijeme, pred svejedno kakvom publikom, mogao biti politički govor, mora on biti radikalno protivan, oporbeni i skandalozan. Nema poezije bez skandala, rekao bi Pasolini.

U nas, pak, pisci su uglavnom konfidenti režima, i govore uglavnom ono što neće naljutiti ministricu kulture i njezine nadređene, dok su filmski autori/ce – oni koji ne pripadaju Bezinovićevoj i Ramljakovoj gerili – uglavnom dvorske dame i dvorjani, svjesni da će ostati bez posla kažu li nešto što će začavlati vladajuća uha.

Bezinović, međutim, kao da govori u predtrumpovskom Hollywoodu, kao da je danski, njemački ili francuski redatelj, pa ga stvarno nije briga što će ministar ovaj i onaj misliti o njemu, održao je valjda i prvi pravi politički govor u povijesti Filmskog festivala u Puli.

Govorio je u duhu svoga filma, kao antimilitarist. I govorio je, uz puno poštovanje prema institucijama i ceremonijalima, strogo u skladu s hrvatskim Ustavom i građanskom pristojnošću. Istina, u zemlji u kojoj Ustav buše i razvaljuju svi, a ponajprije oni koji zemljom vladaju, takva pristojnost je, možda, naivna, ali ljudi koji svoju zemlju posve bezinteresno vole, uglavnom ne raspolažu ničim osim te naivnosti.

Govorio je Bezinović o uvođenju obaveznog vojnog roka, obraćajući se onim mladim muškarcima koji će uložiti prigovor savjesti. Podržao ih je, ohrabrio i u njih uložio svoj moralni i stvaralački autoritet i radom stvoren društveni kredit. Konkretno govoreći to znači ovo: da je nakon Bezinovićeva antimilitarističkog govora bila raspodjela novca u HAVC-u, nijedan komesar, nikakva komisija, ne bi mu dali ni eura. Nakon što je osvojio šest arena u Pula film festivalu, Igor Bezinović je, dakle, svoj saldo sveo na nulu.

Ako pripazite što govorite i kome se zamjerate, kao i čime se i kako bavite u svom književnom ili filmskom stvaralaštvu, Hrvatska će za vas biti slobodna i demokratska zemlja. Kao Švedska ili Danska, kao Bjelorusija ili Iran. Kada ste kardiokirurg, čistač ulica, inženjer strojarstva ili trgovac zjalama, neće vam biti teško da pripazite.

Ali književnost i film u velikoj su mjeri zasnovani na govorenju onog što ljudi ne žele čuti, te na ustrajnom i iritantnom guranju prsta u oko najvećem dijelu društva. Igor Bezinović se, dakle, ponio kao netko tko se na ozbiljan način bavi svojim poslom, premda je na takav način sebi jako otežao bavljenje njime.

Stvar je i tu paradoksalna. Ali prvi, đavolski preduvjet za posao u umjetnosti – onoj umjetnosti koja ne služi tome da ukrašava zid ili zabavlja i odmara umorne ljude – jest prihvaćanje ne samo toga da će ti biti teško, nego i toga da ni po koju cijenu ne smiješ učiniti ništa što bi si napoprijeko omogućio da ti bude lakše.

Sloboda je uglavnom neugodna i zahtjevna prema čovjeku koji bi da bude slobodan. Lakše je i prijatnije biti rob. Svu tegobu i težinu tvoje slobode u stanju su podnošljivijim učiniti samo oni koji će se, podnoseći sličnu težinu i tegobu, založiti za tvoju slobodu, i koji će, kada se tvoj saldo na HRT-u, u HAVC-u i pred svim drugim šalterima jednoga jedinstvenog Ministarstva straha svede na nulu eura, jer si, eto, iskazao gestu slobode, odmah učiniti isto i svoja salda svesti na nulu. Samo se povećanjem broja slobodnih i anuliranih smanjuje moć vlasti koja kažnjava slobodne ljude. Samo se na takav način oslobađa i demokratizira društvo.

Fašizam, kao ni bilo koji drugi oblik totalitarne vladavine, recimo hrvatski korporativizam potpomognut europskim financiranjem, nisu isključivo djelo fašističkog ili korporativističkog režima. Režim je uvijek tvrd onoliko koliko su mekani oni koje režim tlači. Književnost i film uvijek su odraz toga.

Igor Bezinović će, samo neka je zdravlja, snimiti i svoj sljedeći film. A nakon toga još jedan, i još jedan. Kako će mu to uspjeti, s kojim i kolikim novcima, to je krajnje neizvjesno. Kao što je i dosad bilo krajnje neizvjesno. U njegovom slučaju, samo u njegovom slučaju. Ali je već prilično jasno da taj svoj sljedeći film, i onaj nakon njega, i još jedan, pa još jedan, Bezinović neće snimati po svaku cijenu. On je, na neki način, predvodnik cijeloga jednog filmskog naraštaja, koji se oteo HAVC-u i svim formalnim i neformalnim nacionalnim komesarijatima.

Da, da, financira HAVC njihove projekte, ali osim što postoji dramatična razlika u količini novca koja se njima daje, razlika je u još nečemu: oni započinju svoje poslove, zamišljaju svoje filmove, stvaraju ih i grade prije nego što dobiju novac. Dajući im novac, HAVC kupuje oglasni prostor na najavnoj i odjavnoj špici, a s njim i razlog svoga postojanja. Ali ono što je doista važno u tom novom, gerilskom hrvatskom filmu daleko je, vrlo, vrlo daleko od onog što je službeno sponzorirana i podržavana hrvatska kinematografija.

“Fiume o morte!” film je o rađanju fašizma i o militarizaciji društva, film o rodnome gradu, o djetinjstvu, o duhu vremena, jednog i drugog. “Fiume o morte!” gerilski je riječki “Amarcord” i gerilsko riječko “Dvadeseto stoljeće”.

Da je išta od toga pokušao načiniti netko drugi, a ne Bezinović, ili da je priča o različitim vremenima, o povijesti i o mahnitom pjesniku, o djetinjstvu grada i čovjeka, te o suodnosu epoha, ispripovijedana drukčijim filmskim jezikom, bio bi to čudovišno skup film. A možda i čudovišno loš. Premda bi sve bilo učinjeno po pravilima. Ali na filmu i u književnosti takva pravila ne važe. Kao ni u snu. 

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Igor Bezinović i lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici
    •  Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala
    •  Vedrana Rudan i Logor Zagreb
    •  Kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu
    •  Pogromi u Novom Zagrebu
    •  Biti na strani Gaze i Irana ne znači biti protiv Izraela
    •  Prestanite spominjati nevjenčane supruge, one ne postoje
    •  Matija Dedić je bio nepopravljivo dobar i drag
    •  Nenad Puhovski i pismo koje nije ostalo nepročitano

> Svi tekstovi ovog autora