novinarstvo s potpisom
Prije sto godina započelo je jedno od najvažnijih putovanja u hrvatskoj povijesti. Tog 27. studenoga 1918. u prijepodnevnim satima krenuo je sa zagrebačkog kolodvora put Beograda poseban vlak prevozeći predstavnike Hrvata, Slovenaca i Srba koji su do tada živjeli u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Njihov zadatak bio je izraziti spremnost na ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Južnih Slavena.
Nekoliko dana kasnije, 1. prosinca, srpski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević proglasio je nastanak države koja će prvo nositi ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevina Jugoslavija.
Termini Jugoslavija, Jugoslaveni i jugoslavenstvo u hrvatskoj su javnosti već dulje vrijeme proskribirani i spominju se uglavnom u negativnom kontekstu. Jugoslavija je bila tamnica hrvatskog naroda, Jugoslaveni su bili (i ostali) hrvatski neprijatelji, a jugoslavenstvo je (oduvijek) negacija hrvatskih nacionalnih interesa.
Koliki se postotak stanovništva doista slaže s ovakvim stavovima teško je procijeniti. Odgovor bi mogle natuknuti ankete o najznačajnijem Hrvatu u povijesti koje se provode posljednjih trideset godina.
Činjenica da u njima ne pobjeđuje niti jedan hrvatski knez, kralj, ban ili predsjednik već uglavnom jedan jugoslavenski maršal upućuje na zaključak da su bespoštedni kritičari glasna i često agresivna, ali ipak manjina.
Cilj ovog teksta nije društveno-politička analiza Jugoslavije kao države, bilo monarhističke ili socijalističke. Ovo je samo skroman doprionos detektiranju glavnih “krivaca” koji su Hrvate u nju “uvukli.”
Vjerovali ili ne, začetnici ideje o slavenskoj uzajamnosti među Hrvatima bili su katolički svećenici! Počelo je u 16. stoljeću s hvarskim dominikancem Vinkom Pribojevićem, a nastavilo se stoljeće kasnije s isusovcem Jurajem Križanićem. Njihove teze o jednom, slavenskom narodu i jednom, zajedničkom slavenskom jeziku nadogradit će u 19. stoljeću hrvatski preporoditelji poput Ljudevita Gaja, Janka Draškovića i ostalih Iliraca.
Hrvatski katolički svećenici, u prvom redu biskup Josip Juraj Strossmayer i kanonik Franjo Rački, najzaslužniji su i za promociju jugoslavenstva kao političkog projekta. Uz osnivanje različitih kulturno-znanstvenih institucija s jugoslavenskim predznakom (npr. JAZU) Strossmayer sudjeluje i u pregovorima sa srpskim knezom Mihajlom Obrenovićem i srpskim ministrom vanjskih poslova Ilijom Garašaninom o mogućem ujedinjenju hrvatskih krajeva sa Srbijom u zajedničku jugoslavensku državu.
Premda utjecaj hrvatskih katoličkih svećenika na afirmaciju jugoslavenstva može iz današnje perspektive zvučati nestvarno i apsurdno, nastavak priče izgleda još apsurdnije. Naime, najkonkretniji posao u stvaranju jugoslavenske države i ulasku Hrvata u nju odradili su hrvatski pravaši, sljedbenici Ante Starčevića!
Upravo pripadnici Starčevićeve stranke prava čine (hrvatsku) jezgru Jugoslavenskog odbora, organizacije koja tijekom Prvog svjetskog rata pregovara sa srpskom vladom o ujedinjenju. Osim što se zalažu za nastanak zajedničke države starčevićanci, sudeći po rezoluciji iz lipnja 1918. smatraju da “narod Hrvata, Srba i Slovenaca jest pod tri imena jedan isti narod.”
Među najglasnijim zagovornicima zajedničke jugoslavenske države ističe se i bivši član vodstva Stranke prava, političar iz Splita, Josip Smodlaka.
Procijenivši raspravu koja se u Zagrebu vodila o ujedinjenju presporom, a zabrinut započetom talijanskom okupacijom istočnojadranske obale, on upozorava da će Dalmacija, ako se cijeli proces ne ubrza, sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom.
I konačno, nakon što su različiti stavovi ipak usuglašeni, izjavu o ujedinjenju pred Aleksandrom Karađorđevićem u Beogradu je pročitao predsjednik Starčevićeve stranke prava, Ante Pavelić (stariji).
Svoj govor Pavelić je završio poklicima “Neka živi Vaše kraljevsko visočanstvo! Neka živi cio naš ujedinjeni srpsko-hrvatsko-slovenski narod! Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija!.”
Jugoslavensku ideju u tom trenutku podržava i mladi austrougarski poručnik hrvatskog podrijetla zarobljen u ljeto 1918. na talijanskom bojištu. Iako nije morao on se nakon zarobljavanja dobrovoljno priključuje novoformiranoj Jugoslavenskoj legiji. Svoj ratni put završit će kao oficir Jugoslavenske vojske na Solunskom frontu, a zatim i u Srbiji.
Upravo taj jugoslavenski patriotizam biti će važan argument kralju Aleksandru da petnaestak godina kasnije podrži imenovanje Alojzija Stepinca za zagrebačkog nadbiskupa.
Nema spora da će daljnji razvoj odnosa u novostvorenoj državi mnoge, pogotovo Hrvate, razočarati. Posljedice tog razočaranja uskoro će postati i tragične.
Ali, potpuna je neistina da su Hrvati u Jugoslaviju uvučeni silom, mimo svoje volje. Kao što je i povijesno netočno za pojavu i razvoj jugoslavenske ideje među Hrvatima optuživati komuniste, Srbe, masone, Židove i ostale mrzitelje svega hrvatskog. Upravo suprotno, činjenice pokazuju da bi glavne “krivce” trebalo tražiti među prethodnicima onih koji su danas najglasniji u optužbama.
I zato, kad sljedeći put čujete nekog katoličkog svećenika ili simpatizera jedne od brojnih stranaka prava, kako proklinje dan kada je nastala Jugoslavija, samo ga podsjetite na riječi Oscara Wildea: “U životu vas mogu zadesiti samo dvije istinske tragedije: jedna je kad ne dobijete ono što želite, a druga – kad to dobijete.”
(Prenosimo s portala Net.hr).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.