Lažne veličine i trovanje kulture

U ljetno predvečerje prošloga utorka, prisustvovala sam predstavljanju zbirke haiku poezije ”Mrmor valova” autorice Nine Kovačić, svestrane žene, fizičarke, pjesnikinje, planinarke, žene koja je svoju svestranost i duboko poimanje života prenijela i kćerima koje su sudjelovale u predstavljanju knjige čitanjem stihova – slika njihovog djetinjstva.

Rodom Puljanka, Nina Kovačić je često svoju inspiraciju nalazila u Istri. Članica je Hrvatskog sabora kulture, i dobitnica brojnih priznanja i nagrada, a njezini haiku i senryu prepuni su događaja i percepcija iz stvarnosti, svakodnevnog, opipljivog i realnog života, neposredno i razumljivo, nadasve iskreno, s jasnom preciznošću i bez trunke suvišnog, kako haiku forma i zahtijeva.

Art park Ribnjak bio je pun ligeštula, ljudi, djece, pasa, atmosfera je odisala radošću i opuštenošću kakve dugo, od početka pandemije, nisam tako jasno osjetila.

Došla sam prije svega vođena željom da, nakon dugih pandemijskih suzdržavanja, vidim i zagrlim prijateljicu, književnicu Božicu Jelušić, koja je knjigu i predstavljala.

Ne pamtim niti jedan njen osvrt na spomenik, a opće je poznata činjenica da je realizaciji te ideje Zvonimir Milčec posvetio sedam godina svog života, pa njegovo ime, a ne ime Marije Peakić-Mikuljan, stoji na podnožju spomenika. Uostalom, zbog toga je Milčecova kći Ana podnijela tužbu

Božica Jelušić dala je veliki obol afirmaciji amaterskog pjesništva svojim dvadesetogodišnjim radom na radionicama, recenzijama, žiriranju i mentoriranju pjesnika koji su se, uz svoj profesionalni angažman u struci, iz ljubavi posvetili poeziji i brušenju svojih literarnih kompetencija, a predstavljanje ove zbirke bio je njen oproštaj od tog područja djelovanja, uoči njezine stvaralačke i životne okrugle, 50/70 obljetnice. Razlog više da tu večer ne propustim.

Izmjenjivali su se stihovi i riječi, a vrijeme između čitanja pojedinih cjelina bilo je oplemenjeno divnim sazvučjem tonova mladog gitarskog trija. Posvuda nasmiješeni i veseli ljudi, razigrana djeca.

Do te večeri, nisam bila ni svjesna koliko su mi takvi događaji nedostajali u proteklih godinu dana.

Vraćajući se, zastala sam u Staroj Vlaškoj, kod Jadranovog dućana, bivšeg ”posrednika”, da još jednom uživam u pogledu na mali trg sa suncobranima ispred Šenoine rodne kuće, kojem leđa miluju svježinom lelujave krošnje Ribnjaka i čelo krasi tornjić kapelice, a na kojem se, kao osjetilni kontrapunkt gradskim vizurama, smjestio spomenik Augustu Šenoi, rad Marije Ujević-Galetović.

Promatrajući ga, ispunjena duhom divne večeri poezije i susreta, nisam mogla ne pomisliti koliko je lažnih veličina u hrvatskoj kulturi promovirano u posljednjih tridesetak godina.

Gledajući spomenik, neminovno sam se sjetila Bandićevih dodjela nagrada Grada Zagreba, između ostalog i članici Društva hrvatskih književnika, tog bastiona taštine, Mariji Peakić-Mikuljan, koju je pokojni gradonačelnik prozvao ”braniteljicom hrvatske kulture i slamateljicom jugounitarističkih dogmatskih korifeja oko nje”, pripisavši joj nepostojeće zasluge za postavljanje spomenika Šenoi.

U vrijeme postavljanja spomenika bila sam brucošica, no ako me sjećanje dobro služi, gospođa Peakić-Mikuljan tada je bila predsjednica DHK.

Ne pamtim niti jedan njen osvrt na spomenik, a opće je poznata činjenica da je realizaciji te ideje Zvonimir Milčec posvetio sedam godina svog života, pa njegovo ime, a ne ime Marije Peakić-Mikuljan, stoji na podnožju spomenika. Uostalom, zbog toga je Milčecova kći Ana podnijela tužbu.

Spomenik je postavljen u vrijeme kad je raspad Jugoslavije lebdio u zraku, napetost između Zagreba i Beograda mogla se rezati nožem, a gospođa Peakić-Mikuljan, iako je došlo neočekivano mnogo ljudi, kao da se cijeli Zagreb slio u taj događaj, nije napisala ni slova. Možda je njezina zasluga u tome što se nije suprotstavljala, nego je šutjela, tko zna.

Vraćajući se, zastala sam u Staroj Vlaškoj, kod Jadranovog dućana, bivšeg ”posrednika”, da još jednom uživam u pogledu na mali trg sa suncobranima ispred Šenoine rodne kuće, kojem leđa miluju svježinom lelujave krošnje Ribnjaka i čelo krasi tornjić kapelice, a na kojem se, kao osjetilni kontrapunkt gradskim vizurama, smjestio spomenik Augustu Šenoi, rad Marije Ujević-Galetović

O tom događaju, Milčec je u svojoj knjizi ”Moj zagrebački rukopis : 50 godina s gradom” napisao:

”Znakove slobode i neslobode moglo se zapaziti na svečanom otkrivanju spomenika Augustu Šenoi. Znakovitim se tako pokazuje da nije svirala hrvatska himna. A nije svirana zato što sam ja na odgovornom mjestu bio prisiljen odlučiti se za obje ili ni za jednu. Odlučio sam se za drugu varijantu. S napomenom da ne vidim kakve veze ima Šenoa s ”Hej, Slaveni”? A bez toga, druže, ne može ni ”Lijepa naša”. Hvala i smrt fašizmu”.

Kakav je, dakle, doprinos Bandićeve laureatkinje postavljanju spomenika do danas je ostala nepoznanica.

Razmjere devastacije zagrebačke kulture pod Bandićevom palicom još ćemo dugo spoznavati.

No nije to samo zagrebački problem. Politika je svuda, zavukla se u sve pore kulture i obrazovanja, metastazirala poput karcinoma malignih podobnih stanica i ugušila svaku stručnost i meritokraciju.

Javnim prostorom vladaju ljudi siromašna duha, koji svoj vlastiti jezik ne poznaju, ne razumiju simboliku, ne služe se metaforama, a često ne vladaju ni semantikom i standardnim naglascima na razini osnovne škole. No samodopadno drežde s malih ekrana svojim okljaštrenim političkim govorom.

Tako ”potrebiti” osnovnoškolskog jezičnog znanja, ne shvaćaju da nisu ”potrebni” zemlji koja želi ići naprijed, aktivirati svoj intelektualni DNK, i svoju kulturnu jedinstvenost koju je očuvala kroz razna državna uređenja, vihore i ratove, neokrnjenu učiniti zalogom budućnosti.

Možda jednom, kad siđu s trona i ugase se reflektori, shvate razliku između tih dvaju pojmova. Njihovo vrijeme curi, neumitno prolazi, i neće još dugo, a sasvim sigurno neće dovijeka, rastakati kulturu i uljudbu.

Tik-tak, prepisivači i markiranti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora