Lijeva politika neće imati uspjeha bez angažmana kršćana

Uglavnom su moje kolumne reakcija na jasan povod. Tako i danas: ne prevelika, ali vrijedna ekipa se sastala u hotelu Tomislavov dom, 30. rujna i 1. listopada na Sljemenu na skupu “Optimalan politički okvir za ljudska prava i socijalnu pravdu”, koji je organizirao prof. Zoran Pusić (hvala mu), odnosno Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP), kao nastavak, ovoga puta kontinentalnog, rada Škole za demokraciju koju su Zoran i pokojni prof. Bogdan Denić pokrenuli 1993. Bio sam, naime, pozvan i progovorio sam o odnosnu ljevice i kršćanstva pokušavajući iščitati neke povijesne procese, ali i pontifikat pape Franje.

Mislim da bi bilo vrijedno približiti vam neka moja saznanja u vezi rečene teme. To da pojasnim zašto mislim da bez aktivnog doprinosa kršćana nema puno smisla govoriti o ”Optimalnom političkom okviru za ljudska prava i socijalnu pravdu”, jer bez kršćana ni jedna politika, osobito lijeva, neće imati učinka.

Mislim da bi bilo vrijedno približiti vam neka moja saznanja u vezi rečene teme. To da pojasnim zašto mislim da bez aktivnog doprinosa kršćana nema puno smisla govoriti o ”Optimalnom političkom okviru za ljudska prava i socijalnu pravdu”, jer bez kršćana ni jedna politika, osobito lijeva, neće imati učinka

Od osamostaljenja do današnjih dana Katoličku crkvu u Hrvatskoj šira javnost dobila je priliku prepoznati isključivo kao utvrdu političke desnice. Njezini predstavnici, naročito biskupi, nerijetko su se isticali po stavovima kakvih se ne bi posramili ni zagovornici, na sreću marginalnih, stranaka ekstremne hrvatske desnice.

S obzirom na veličinu Crkve u Hrvatskoj nemoguće je povjerovati da u njezinom krilu nema ama baš nikog tko bi simpatizirao ideje ljevice, tim više što je nauk Isusa Krista sadržajno svakako bliži političkoj ljevici negoli političkoj desnici. Normalno je, dakle, da katolici (i drugi kršćani) budu ljevičari; da su članovi ili birači SDP-a, HNS-a, IDS-a, Naprijed Hrvatska, ORaH-a, Laburisti, Pametno i ostalih lijevo-liberalnih političkih stranaka (i u HSS-u bi, ako se ispravno tumači braću Radić, trebalo biti lijevih ideja).

Međutim, dojam je drugačiji; dojam je da je Crkva isključivo desno ili ekstremno desno orijentirana organizacija, pogotovo kada se događaju ekscesi kao kada neki biskupi zagovaraju uvođenje ustaškog pozdrava ”Za dom, spremni” u redovnu uporabu u oružanim snagama RH.

U Crkvi na našim prostorima više je bilo slobode, različitih mišljenja i teološke svježine u vrijeme komunizma nego danas. Vanjska ograničenja i zabrane zamijenila su unutarnja ropstva i kontrole mišljenja.

Znam, teško je pronaći primjere koji će pokazati da Crkva ne stoji isključivo na strani političke desnice, ali u Crkvi (za mene je ”Crkva” u prvome redu tijelo Kristovo, pa onda i zajednica krštenika, odnosno onih koji u Krista vjeruju bez obzira na konfesiju kojoj pripadaju ili simpatiziraju jer, naime, ima nas kojoj ni jednoj ne umijemo pripadati s obzirom na to da nas guši svaka vrsta isključivosti, ma koliko ona mala bila) ima ljudi koji se protive desničarskoj političkoj ideologiji.

Što je uzrokovalo činjenicu da iz krila Crkve u Hrvatskoj uglavnom čujemo samo stavove imanentne političkoj desnici? Odgovor na to pitanje nije ni jednostavan, ni jednoznačan. Razlozi za to sežu u prošlost, još u doba nastanka komunističkoga i socijalističkog pokreta.

Katolički svećenici ili biskupi poput Stepinca su svoj stav prema komunizmu gradili na stavovima rimskih papâ za koje je taj ideologijski sustav imao ateistički, bezbožnički karakter, a pripisivani su mu i antihumanizam i agresivnost. Stoga se katoličke vjernike uvjeravalo, a i danas uvjerava, da je komunizam kao ideologija usmjeren protiv vjere, Crkve, protiv nacionalne države, pa se slijedom toga potrebno boriti protiv njega.

Posljedice te borbenosti su prepoznatljive u nastupima i nekih današnjih biskupa i svećenika: pristati uz lijevu ideju, ”uz komunizam”, biti član ili simpatizer ”lijevih”, a slijedom toga i SDP-a znači prestati vjerovati u Boga.

Odnosno: biti pravi vjernik, katolik, Hrvat znači ne biti ”komunjara”, odnosno glasač SDP-a, HNS-a, itd., ali znači također, posebno danas, ne biti protiv onih koji su stvarali NDH – Pavelića i ustaša. Ne čudi stoga da i danas neki katolički teolozi i biskupi u Hrvatskoj u SDP-u kao ljevici vide opasnost ne samo za Crkvu i vjeru nego još i više: za cijeli hrvatski narod.

Od osamostaljenja do današnjih dana Katoličku crkvu u Hrvatskoj šira javnost dobila je priliku prepoznati isključivo kao utvrdu političke desnice. Njezini predstavnici, naročito biskupi, nerijetko su se isticali po stavovima kakvih se ne bi posramili ni zagovornici, na sreću marginalnih, stranaka ekstremne hrvatske desnice

Kao drugo, u hrvatskome društvu ni ranije ni danas nije izgrađivan vjerski individualizam, nego se, kako je to često navodio pok. Željko Mardešić, ”izvanjski oblik religioznosti očitovao u kolektivitetu” i to kao ”masovna, pučka, borbena, snažna, izdržljiva i pravovjerna” kršćanska religija, zbog čega se učvršćivala vjernička crkvena pripadnost”.

Kako smo mi društvo koje su samo rubno i u kraćim intervalima zahvaćali procesi modernizacije i individualizacije, mi još uvijek živimo plemenskim načinom kao kolektiviteti, a ne kao građani misli sociolog Ivan Markešić.

Sasvim je, dakle, razumljivo da će takozvane ”desne stranke”, koje svoje postojanje obrazlažu teorijom krvi i tla, kulturnom i religijskom tradicijom, zatim vezanošću za crkvene institucije i narodne običaje, svoje podupiratelje i obožavatelje naći u katoličkome kleru.

Iako bi svaki vjernik kršćanin očekivao i trebao očekivati da će katolički teolozi i biskupi u svojim javnim nastupima, kao što su to nekoć činili u Južnoj Americi, glasnije i određenije ustati protiv društvene nepravde, pljačke, otpuštanja radnika, nezaposlenosti, uništavanja prirodnih dobara i dati javnu podršku društveno izoliranim skupinama društva, to se ne događa.

Kako danas stvari stoje, ovdje u Hrvatskoj bila bi uistinu potrebna ”teologija oslobođenja”, ali teologija oslobođenja od mržnje, netolerancije, homofobije, nacionalizma, ustaštva.

Potrebna je jedna nova teologija oslobođenja koja će ovo društvo osloboditi za jednu novu ”teologiju nade” u bolje sutra, za teologiju (su)života, susreta, razumijevanja i prihvaćanja drugoga i drukčijeg, za pravedniju raspodjelu društvenih i prirodnih dobara.

Dakle, nisu u Crkvi u Hrvatskoj i BiH svi svećenici i biskupi desničari. Međutim, većinsko – uvriježeno – mišljenje i dalje vrijedi: sve što je vezano uz ”lijevo” opasno je po vjeru, narod, državu i Crkvu. I treba ga se kloniti. A sve što je desno, dakle što je iskonsko, mitsko, tradicionalno, narodno, obiteljsko, što se može drukčije tumačiti (”nacionalizirati”) i po potrebi kontekstualizirati, sve ono što je vezano uz kolektiv i njegovu opstojnost (nisu bitne povijesne činjenice nego mitovi), to treba čuvati i promovirati. I po potrebi sakralizirati.

Za današnju Crkvu, njezinu unutarnju katarzu i drugačiji pristup svijetu vrlo je važno to što govori i čini papa Franjo, iako ga u tome tek rijetki u Crkvi slijede.

Dakle, smatram kako bi se hrvatska ljevica trebala snažnije povezati s katolicima (i s drugim kršćanima) koji slijede socijalnu osjetljivost i otvorenost pape Franje. Ljevica u Hrvatskoj teško će uspjeti ne nađe li načina da uključi i vjernike lijevih političkih usmjerenja.

Iako bi svaki vjernik kršćanin očekivao i trebao očekivati da će katolički teolozi i biskupi u svojim javnim nastupima, kao što su to nekoć činili u Južnoj Americi, glasnije i određenije ustati protiv društvene nepravde, pljačke, otpuštanja radnika, nezaposlenosti, uništavanja prirodnih dobara i dati javnu podršku društveno izoliranim skupinama društva, to se ne događa

Krist je išao na križ za svoje bližnje, a njegovi nasljednici šute pred sve očitijim nepravdama i ugrozama odbačenih u našem bogatom svijetu. Kako je to moguće?

U Hrvatskoj su se razvile i oblikovale dvije posve različite teologije: one nacionalnog oslobođenja i koncilskog dijaloga. Neki su naivno to pokušali sjediniti i povezati, ali jednostavno nije išlo, jer je u sebi bilo potpuno proturječno i nespojivo.

Prva se teologija pozivala i upirala na Stari zavjet, hodočasničku pučku pobožnost, masovna vjernička okupljanja i bogatu nacionalnu prošlost kraljeva i slavnih ratničkih vođa. Trebalo je pokazati političku moć, a ne otkriti evanđeosku skromnost. U toj teologiji za Isusa Krista nije naravno bilo odveć mjesta, a još manje za koncilski razgovor s ideološkim neprijateljem.

Samo je uski sloj to pokušavao provoditi u život i zagovarati u javnosti. Takvi su se svojima morali dodatno dokazivati u pravovjernosti i vrlinama. Osobno je svjedočenje ustuknulo pred težnjom za političkim oslobođenjem, kao uostalom i drugdje po svijetu, osim što je ovdje upravo nacionalno bilo predmetom oslobođenja.

I sad dolazi najvažnije. Dok se, naime, teološki lako moglo braniti društveno oslobođenje – u liku siromaha, poniženih i malenih – dotle je to isto bilo teško ponoviti s nacionalnim oslobođenjem, jer se ono u evanđelju uopće ne spominje, nego se čak izrijekom opetovano odbacuje. Inače bi kršćanstvo ostalo istovjetno židovstvu, što znači da nema ni Novoga zavjeta za kršćane. A baš je Isus došao reći tu novost i ponuditi spasenje svim ljudima svijeta, a ne samo izabranom ili nebeskom narodu.

Stoga se te dvije oprečne teologije i nisu dale olako uskladiti i skladno nadopuniti, pa su nerijetko poništavale učinke svojeg vlastitog posebnog učenja i djelovanja.

Svejedno, nepravedno je preskočiti iznimke koje su otkrivale da postoji stvarni i nezanemarivi utjecaj zapadnjačkih teoloških kretanja na naše crkvene prilike. Tako su na rimskoj Gregorijani hrvatski studenti uspješno branili svoje doktorske teze iz samoupravljanja i dijaloga s nevjernicima, dok se u domovini umnažao broj okruglih stolova i znanstvenih susreta na kojima su katolici i marksisti srdačno međusobno razgovarali i otkrivali ljude jedni u drugima, a ne samo nepodnošljive ideološke suparnike.

U Hrvatskoj su se razvile i oblikovale dvije posve različite teologije: one nacionalnog oslobođenja i koncilskog dijaloga. Neki su naivno to pokušali sjediniti i povezati, ali jednostavno nije išlo, jer je u sebi bilo potpuno proturječno i nespojivo

Danas se pak manje-više sve svodilo na galamu protiv komunista. Galamiti protiv mrtvog komunizma je čisti gubitak vremena i vraćanje u dovršenu povijest. Bolje se okrenuti budućnosti i pogledati istini u oči. Hrabro, ljudski i kršćanski. A poslije se uputiti u svijet. To se međutim ne čini, nego se odluka stalno odgađa. Iza svega pak stoji – jednako po komunističkoj i nacionalističkoj crti – uporni otklon modernitetu, što je onda izvorište svih naših nagomilanih nevolja i očitih povijesnih nazadaka.

Prolazeći kroz nebrojene izvanjske krize sustava i unutrašnje oporbe – a to je baš lijeva utopija – građansko je društvo u doba Drugog vatikanskog koncila konačno zbrojilo svoje nedvojbene uspjehe: sve veću slobodu pojedinaca i sve sigurniji društveni poredak. Nikad dosad zapadnjački čovjek nije bio bliži ispunjenju svojih drevnih snova i starih utopija, jednako kršćanskih i svjetovnih. On je tome nadodao neviđeni porast blagostanja i udobnosti u svakidašnjem življenju ljudi. Nisu dakako izostala ni golema postignuća i izumi u znanosti i njezinoj tehnološkoj primjeni.

Zdravstvena skrb i obvezno školovanje su se dobrostivo proširili na najsiromašnije slojeve naroda, dok su visoka naobrazba i elitna znanost postale pristupačne najdarovitijoj mladeži.

Različite kulture i drugačije rase prestaju biti preprekom osobnom promaknuću, a turizam, putovanja, slobodno vrijeme i dokolica polako zauzimaju prvo mjesto u iskazanim željama i slabo imućnih ljudi. Barem nas tako uvjeravaju sociolozi u svojim istraživanjima javnoga mnijenja.

S druge strane, do kraja je završena urbanizacija europskih prostora i u isti mah ukinuta seoska gospodarska neovisnost. Ipak, najveći se obrat zbio u pogledu medija, koji su čudesno povezali cijeli svijet mrežom slika, govora i vijesti u masovnoj kulturi međusobna upoznavanja i poznavanja.

Već neko vrijeme me muči paradoks da je Crkva jedan od najvećih protivnika socijalizma i ljevice, iako ideje socijalističkog društva u biti govore o društvu jednakosti i pravednosti za koje se Crkva zalaže.

Crkva se smatra prirodnim neprijateljem ljevice i prirodnim saveznikom desnice, iako to više nema nikakve logike. Riječ je o ostacima davnih tenzija koje danas ne postoje, ali koje uspješno sprečavaju kako Crkvu tako i socijaliste da dođu do društva kojem teže. Južna Amerika, neopterećena povijesnim traumama, te je tenzije već prevladala, a čini mi se da će ekonomska kriza dovesti do sličnog zaokreta i u Europi.

Desnica koju danas Crkva podržava nije više desnica koja se borila protiv ateističkog komunizma. Desnica nije više zagovornik tradicionalne konzervativne misli i katoličkih vrijednosti. Riječ je o političkoj opciji koja nije u funkciji Crkve i čovjeka, već opciji koja služi za davanje demokratskog alibija korporacijama i njihovim najgorim praksama. U desnoj opciji više ne postoji ništa što bi je vezalo za kršćansku tradiciju i vrijednosti.

Kršćanski socijalizam je slijepa pjega današnjeg političkog spektra. U Europi, osim marginalnih stranaka, ne postoji kao opcija. U Hrvatskoj uopće ne postoji. Pa ipak, riječ je o dijelu političkog spektra koji bi mogao biti prihvatljiv ogromnoj masi ljudi.

Socijalističke ekonomske i društvene ideje u svom najrazvijenijem obliku u biti nisu puno različitije od onog što danas predlažu kao ”novi kapitalizam“ s nacionaliziranim bankama i velikim poduzećima. Kao ideja može se sjajno komunicirati građanima sa svim svojim prednostima.

Kada će Europa i Hrvatska dobiti svog prvog značajnog ”kršćanskog socijalista” samo je pitanje vremena. Jedno je sigurno – riječ je o iznimno interesantnoj političkoj niši u kojoj bi se mogli pojaviti novi ljudi s mandatom za veliko pospremanje. I to baš nadahnuti pontifikatom pape Franje

Velika prednost bila bi u tome što takav novi socijalizam ne bi nosio sa sobom hipoteku starih totalitarnih ljevičara i njihovih djela u prošlom stoljeću. Socijalizam sa kršćanskim predznakom, vođen od dobrih vjernika ne može biti neprijatelj Crkve.

Kada će Europa i Hrvatska dobiti svog prvog značajnog ”kršćanskog socijalista“ samo je pitanje vremena. Jedno je sigurno – riječ je o iznimno interesantnoj političkoj niši u kojoj bi se mogli pojaviti novi ljudi sa mandatom za veliko pospremanje. I to baš nadahnuti pontifikatom pape Franje.

U vezi toga ovo su glavne oznake ovoga pontifikata, a ujedno i alati i polja za razgovor kršćana na ljevici:

Prvo, Crkva siromaha i zapostavljenih.

Nije ovdje riječ samo o siromasima iz nerazvijenih zemalja – kao što su izgladnjeli, bolesni, pothranjeni, bespravni, nezbrinuta djeca i ropske žene – nego još više ili jednako oni iz bogatih društava: ovisnici, neuki, odbačeni, nezaposleni, umirovljeni, neuspjeli, rubni i prezreni. No da bi u tome bila uvjerljivom, Crkva siromaha mora postati barem najmanje bogatom u jednom poretku, jer će u protivnom izazvati sablazan i odbojnost.

Osnovno je gajiti duh siromaštva i oporbe spram idolatrije novca i udobnosti, a ne po svaku cijenu lišiti se uljudbenih postignuća našeg suvremenog svijeta.

Drugo, Crkva dobrote i milosrdne ljudskosti.

Bez takve Crkve nema ni patnje ni Križa, bitnih sastojaka kristovske patnje i kršćanskoga križa. To je ono što J. B. Metz u svojim zadnjim tekstovima sretno naziva memoria passionis čovječanstva – što treba protegnuti ponajprije na neprijatelja. No taj je misterij boli i tjeskobe usko povezan sa stvarnošću otkupljenja i spasenja, pa tvori cjelinu smisla življenja i postojanja.

Treće, Crkva nade i radosti.

Budući da je Crkva dobrote i milosrđa istodobno Crkva križa i patnje, postaje ona preko i kroz to Crkva nade i pashalne radosti. Zato su pesimistički kršćani najveća sablazan i najotvorenije nijekanje istine kršćanstva. Beznađe nije nekršćanstvo, ono je neko protukršćanstvo. Nažalost, toga u nas ima odveć među vjernicima. A stvar bi zapravo trebalo obrnuti i postati svjedocima radosti i veselja, inače će nam opomena Friedricha Nietschea ostati i dalje važećem ”da su kršćani previše tužni da bi bili iskupljeni”.

Očito je da postoji stanovita odgovornost kršćana za svijet, a čini se, međutim, kako smo se upravo počeli nekako ljutiti na taj suvremeni svijet da ne poduzima ono što bi zapravo bila naša dužnost, pa bi na kraju moglo ispasti da je svijet odgovoran za Crkvu, a ne Crkva za svijet, što je s teološkog gledišta potpuna pogreška i besmislica

Dapače, danas se događa da je svijet (agnostički ili ateistički ustrojen) nerijetko mnogo optimističkije raspoložen nego sami vjernici koji bi baš u njemu trebali biti i ostati svjedocima Radosne vijesti. Na trenutke se čini da je želja za apokaliptičkom vatrom sveopćeg uništenja svijeta jača od nade u eshatološko iskupljenje i spasenje, što međutim razvidno dolazi od političke odluke, a ne vjerske objave.

Četvrto, Crkva mirotvorstva, pomirenja i praštanja.

Dok se prva tri lica ili odrednice Crkve odnose više na duhovne temelje i osobne napore, ovo treće lice opisuje dužnosti Crkve u svijetu, pa je riječ o stanovitoj političkoj teologiji osobita sadržaja.

U tom pak sklopu Crkva se mirotvorstvom opire ratovima i sukobima, a pomirenjem oslabljuje i smanjuje rascjepe i neprijateljstva, dok praštanjem zalječuje sadašnje mržnje i čisti prošla zla pamćenja i sjećanja. Radi, dakle, obrnuto od svijeta.

Peto, Crkva dijaloga sa svijetom.

U toj je točki došlo do najveće promjene, jer je izopćenje ili anatemu zamijenio dijalog i otvorenost. Kršćani su naposljetku shvatili da je Božji narod – a to je ustvari Crkva – radi naroda svijeta, a ne zbog njih samih. Otud je poslanje vjernika obraćeni i spašeni svijet, a ne pobijeđeni i poraženi svijet. To rade politike i političari, ratnici i moćnici, kraljevi i carevi, trgovci i ideolozi. Jer sve velike ideologije revolucijom i nasiljem nastoje promijeniti svijet.

Isto tako svi vojni paktovi i savezi moćnih i bogatih pokušavaju ratovima i zločinima osvojiti svijet. Jedino kršćanstvo – naravno ono evanđeosko i koncilsko – želi služiti svijetu, što je ujedno glavna prednost i oznaka kršćanstva u tom i takvom svijetu. No to će se zbiti pod uvjetom da Crkva postane što potpunijom: Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja i Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom. Drugo ne ide i neće ići jer nije u evanđelju obećano, nego od ljudi stvoreno.

Zato nam je prijeko potrebna obnova i uspostava teologijskog shvaćanja Crkve, a ne njezinog sociologijskog tumačenja. Očito je da postoji stanovita odgovornost kršćana za svijet, a čini se, međutim, kako smo se upravo počeli nekako ljutiti na taj suvremeni svijet da ne poduzima ono što bi zapravo bila naša dužnost, pa bi na kraju moglo ispasti da je svijet odgovoran za Crkvu, a ne Crkva za svijet, što je s teološkog gledišta potpuna pogreška i besmislica. No bez Drugog vatikanskog koncila sve bi nam to bilo nedohvatljivo i nerazumljivo.

Je li istina da su sreća i efikasnost prerogativi desnice? Mi moramo znati na to odgovoriti. Što bi značilo da oni koji se smatraju lijevo od današnjeg SDP-a (da tu stvar nekamo pozicioniramo) imaju prilike pokazati na čemu smo mi zaista, što želimo i što nam je činiti

Zaključno, kada ljevica zaboravlja da treba koristiti srce da bi obranila prava najunesrećenijih, već bira suučesništvo krupnog kapitala, luksuz milijardera iliti tajkuna, postoji opasnost da i oni na ljevici budu kušani, kao u stara vremena, da se vjeruje kako dobro uvijek dolazi s desna i kako je lijevo izdaja.

Je li istina da su sreća i efikasnost prerogativi desnice? Mi moramo znati na to odgovoriti. Što bi značilo da oni koji se smatraju lijevo od današnjeg SDP-a (da tu stvar nekamo pozicioniramo) imaju prilike pokazati na čemu smo mi zaista, što želimo i što nam je činiti.

Ali, polako; politika i politički uspjeh ne ovise samo o dobro oblikovanoj i pametno izgovorenoj rečenici. Treba znati djelovati. I zato preporučujem da se ugledamo u mnoge kršćane koji su ostavili traga.

Naravno, može se pokušati napraviti nova lijeva stranka/koalicija bez kršćanskog sadržaja, okrenuti leđa vjernicima, ali ja ne vjerujem da bi to imalo uspjeha.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora