Lišeni osjećaja empatije prema žrtvama: pravosuđe bez duše

U svom čuvenom djelu ”O duhu zakona”, Montesquieu je napisao da su suci ”bića bez duše” (êtres inanimés). Taj stav je iznio u kontekstu potrebe ograničavanja sudačke samovolje u vrijeme kada vladavina prava u Francuskoj praktično nije ni postojala, smatrajući da suci trebaju biti usta zakona.

Je li ovaj ”ideal” vladavine prava postignut u Hrvatskoj, prosudite sami na sljedećem primjeru.

Prije nekoliko godina, jedna mlada visokoobrazovana žena zapala je u financijske teškoće i uslijed nezaposlenosti privremeno se odala prostituciji putem oglasnika. Naišla je na klijenta koji joj je nekoliko puta platio za seksualne usluge, a nakon tri tjedna je prestala s prostitucijom kada je ušla u ljubavnu vezu s njim te joj je on obećao da će riješiti njezine financijske probleme.

On ju je povremeno fotografirao i snimao bez odjeće, a nekoliko joj se puta pohvalio da posjeduje oružje i eksplozive. Nakon nekoliko mjeseci je htjela prekinuti njihove kontakte jer je našla dečka koji je kasnije postao njezin zaručnik.

Međutim, rekao joj je da mora biti s njime ili će njezine seksualno eksplicitne slike i snimke poslati njezinim roditeljima, njenom zaručniku, kao i zaručnikovoj obitelji i poslodavcu. U jednom trenutku je to i učinio slanjem jedne njezine eksplicitne fotografije njezinom zaručniku.

Koristeći strah stvoren prijetnjama, kroz razdoblje od oko dvije godine prosječno dva puta tjedno ju je silovao, a zatim ju je i tjerao na spolne odnose s drugim muškarcima uz naplatu njemu, također dva puta tjedno. Jedini izlaz iz ovog pakla našla je u suicidu, do kojeg na sreću ipak nije došlo, nakon čega je njezin slučaj otkriven policiji.

Kad je došla pred sud, sudac ju je pitao želi li postaviti imovinskopravni zahtjev za štetu koju je pretrpjela. Žrtva je odgovorila potvrdno i tražila iznos od 250 tisuća kuna (oko 33 tisuće eura).

Nakon provedenog sudskog postupka, počinitelj je osuđen na primjerenu kaznu zatvora od 12 i pol godina, uz niz otegotnih okolnosti, ali i uz jednu neprimjerenu olakotnu okolnost koja se provlači u predmetima nasilja nad ženama – ”sudjelovanje u Domovinskom ratu”.

Sud je oduzeo osuđeniku i protupravnu stečenu korist od 70 tisuća kuna u korist državnog proračuna. S druge strane, žrtva je s njezinim cjelokupnim imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu kako se kazneni postupak ne bi ”nepotrebno odugovlačio”. Vrhovni sud je po žalbi u cijelosti potvrdio ovu presudu (br. I Kž 95/2020-8).

Na prvi pogled, sve je u redu s presudom – Zakon je zadovoljen, počinitelj je iza rešetaka, državni proračun je namiren… pa ipak ostaje gorak okus zbog činjenice da je država na neki način ”zaradila” na prisilnoj seksualnoj eksploataciji žrtve koja je upućena da sama inicira i financira novi sudski postupak u kojem će tužiti svog silovatelja i zlostavljača.

Pritom govorimo o žrtvi koja je imala financijske probleme i prije nego što joj se sve ovo dogodilo. Nitko ne kaže da joj taj novac pripada zbog toga što se prostituirala, već zbog toga što je kroz dulje razdoblje, kako je sam sud utvrdio, trpjela strah, očite povrede dostojanstva putem seksualne eksploatacije, bol koju je žrtva pretrpjela uslijed šamara i zavrtanja ruku, narušenje psihofizičkog zdravlja (nesanice i suicidalnost), očite povrede ugleda i časti i dr.

Sud je na temelju navedenih utvrđenih činjenica nedvojbeno imao, prema pravilima građanskog prava koja se ovdje primjenjuju, slobodnu ocjenu da barem djelomično odluči o imovinskopravnom zahtjevu i spriječi ružan ishod presude da država zarađuje na seksualnoj eksploataciji.

Komentirajući ovaj slučaj, jedan sudac Vrhovnog suda rekao je da bi dosuđivanje žrtvi iznosa koji je silovatelj i zlostavljač u ovom predmetu zaradio seksualnom eksploatacijom žrtve – tih nepunih 10 tisuća eura – bilo kao da se nekoga osudi za primanje mita i onda se taj iznos mita dosudi natrag davatelju mita, podsjećajući da u Hrvatskoj prostitucija nije legalna!

Podsjetimo, prema utvrđenju suda, kroz razdoblje od približno dvije godine žrtva je dva puta tjedno silovana i dva puta tjedno prisiljavana na spolne odnose s drugim muškarcima.

Ovaj slučaj, pa i komentar uvaženog suca, ne bi izazivao toliku zabrinutost kada bi on bio izoliran. U kaznenim predmetima u kojima žrtva zahtijeva naknadu neimovinske štete, ona se u praksi nikada ne dosuđuje. Problem leži u tome da su i žrtva i počinitelj samo brojevi u pravosudnom sustavu.

Od sudaca se očekuje određeni broj riješenih predmeta, a kvaliteta se kontrolira samo u mjeri da je predmet riješen u skladu sa zakonom i pravomoćno okončan. Kazneni predmet je riješen kada sud odluči o krivnji i izrekne kaznu počinitelju ako je kriv, oduzme korist ako je ima, odluči o sudskim troškovima te takva presuda postane pravomoćna. Sve drugo nije važno pa tako ni imovinskopravni zahtjev žrtve.

Da se može kad se hoće, najbolje pokazuje slučaj ubijenog rukometaša Denisa Tota u Sjevernoj Makedoniji.

Osnovni kazneni sud u Skopju je u presudi od 30. studenog 2022., kojom je osudio ubojice na zatvorske kazne, Totovoj obitelji dosudio ukupno oko 400 tisuća eura neimovinske štete.

Nema tog novca koji bi mogao nadomjestiti smrt sina i brata, ali da je kojim slučajem Tot bio ubijen u Hrvatskoj, naš sud bi hladno njegovu obitelj u cijelosti uputio u parnicu s imovinskopravnim zahtjevom – kako se postupak ne bi ”nepotrebno odugovlačio”. Inače, predmet u Skopju je presuđen za svega sedam mjeseci od ubojstva, pri čemu je suđenje trajalo četiri mjeseca.

Nasuprot tome, naši suci svjesno daju lažna očekivanja žrtvama nasilnih kaznenih djela kada ih pitaju ”Želite li postaviti imovinskopravni zahtjev?” – jer bez obzira na njihov odgovor, naknadu neimovinske štete će moći utužiti jedino u parnici.

Suci raspravnih sudova se boje dosuditi barem djelomični nedvojbeni iznos neimovinske štete po slobodnoj ocjeni zbog iskustva nekih sudaca kojima je viši sud zbog toga ukinuo presudu u tom dijelu, smatrajući da je trebalo provesti vještačenje, što se negativno odražava na njihovu statistiku.

To je još gori ishod za žrtvu jer se cijeli postupak ponavlja. Pravosuđe je tako postalo svrha samom sebi, bez sluha za žrtve koje su u postupku višestruko pozivane i ispitivane.

Lišeni osjećaja empatije prema žrtvama, pod krinkom ”vladavine prava” i pravosudne učinkovitosti, suci su se pretvorili u svojevrsne robote koji primjenjuju zakone i praksu viših sudova. Doista, postali su bića bez duše.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Tri prijedloga za vladavinu prava i ''Treću republiku''
    •  Curenje poruka iz pametnog ''telekrana''
    •  Posvojena djeca doktora Konga
    •  Trgovanje ljudima – moderni oblik ropstva u brojkama
    •  Bizarni izazovi na TikToku za mnogu djecu su i smrtonosni
    •  Pravo na pobačaj na prekretnici
    •  Putin i stranka prevaranata i lopova su neprijatelji mira
    •  Trideset godina izgradnje sustava ljudskih prava u RH
    •  Pitanja prava na hrvatsko državljanstvo
    •  Što moramo naučiti iz smrti Madine Hosseini

> Svi tekstovi ovog autora