Literati šlampavoga kroja

Čitanje je oduvijek moja velika strast. U mladosti, nisam bila izbirljiva, čitala sam sve što mi je došlo pod ruku, bilo je i knjiga koje su me baš namučile, jer me nisu zavele minucioznošću izraza, finim tkanjem riječi, negdje je tekst bio zgusnut, fino tkan, da bi par stranica dalje bivao porozan, nekonzistentan, kao tijesto kroz čije pore curi nadjev i kvari estetski doživljaj i punoću okusa.

Tada sam još mislila, kako knjigu moram pročitati do kraja taman se i mučila. Vremenom sam s knjigama, kao i s ljudima, postala izbirljiva.

U poeziji i prozi, tražim onaj sklad cjeline, dobro skrojeno odijelo riječi koje odražava duh i mjeru autora, iz kojeg ne vire konci, ne vise ramena i ne viri podstava. U tome me najviše podučila moja prijateljica i učiteljica života, čijem književnom sudu bespridržajno vjerujem – Božica Jelušić.

Ona je to, govoreći o poeziji, najpreciznije izrazila: ”Po mom mišljenju, poezija se uopće ne da objasniti, barem ne riječima, premda su one njeno glavno i jedino sredstvo. Trenutno mi pada na pamet da je možda poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Ako ne ispada, ne šuška, dobro stoji uz skrojeni tekst, onda je to dobro napisana pjesma, ili prozna stranica.” (B. Jelušić, ”Život kao knjiga”, Koprivnica, 2014.).

To je od kad poznajem Božicu, moje načelo pri biranju literature i vrednovanju teksta.

Potreba gustog filtriranja, i pomnijeg biranja autora koje ću čitati, pojavila se kod mene kasnih devedesetih, kad je postalo očito da se u hrvatskoj književnosti umrežuju raznorazni interesi, nerijetko prožeti političkim vezama, da se pojavljuju preferirani žanrovi, da grupice oko književnih udruženja jedne drugima pišu predgovore, i žiriraju, pa imamo slučajeve reciklaže, osrednjosti, situacija da poezija kojoj fali originalnosti i akribije, uđe u antologiju nakon netom, prije nekoliko dana, izdane zbirke.

Podizanje ljestvice i gusto filtriranje autora koje ću čitati, postala je nužnost, to sam shvatila na pragu svojih tridesetih godina.

Zašto vam sve to pričam?

Pretpostavljate već, zbog ružnog i tužnog javnog skandala s pričom književne aspirantice Maje Urban. Skandala do kojeg uopće nije trebalo doći, da se nije radilo o tekstualnom kaputu koji je nekoliko brojeva veći od krojačkog umijeća autorice, i pritom šlampavoga kroja, pa iz njega proviruje flekava podstava. A fleke su, nažalost, etičke.

Ni u jednom trenutku nije sporno da za književnost, kao ni za umjetnost općenito, u svim njenim žanrovima, ne postoje prohibirane teme, Umjetnost i jest tu da ”skrivene” teme osvjetljava, a s njima i lažne i licemjerne predodžbe, da govori o ljudima s margine, o društvenim sustavima skrbi i njihovim korisnicima i pritom razbija stereotipe.

No umjetnost to uvijek čini iz pozicije estetike i etike, neovisno o kako teškim temama progovara, birajući osjetljive teme, umjetnik uvijek propitkuje svoje vještine i doraslost istima, pazeći pritom da se ne baci na temu kao na plijen za svoju literarnu ambiciju, ne vodeći računa o kolateralnim žrtvama. Umjetnost povrjeđuje samo lažne moraliste i licemjere, a iscjeljuje njihove žrtve.

Autizam, i život osoba u autističnom spektru svakako je tema koja može i treba biti obrađena u književnosti.

Ne čudi stoga, što je mladu književnu aspiranticu, koja se, kao nestručna zamjena zaposlila u Centru za autizam Rijeka, prvi bliski susret s rasponom različitosti teškoća koje su prisutne u spektru, vjerojatno dijelom fascinirao, a možda dijelom i frustrirao, ako se suočila sa situacijom koju nije mogla riješiti, pred kojom je bila nemoćna.

Susret s njihovom seksualnošću, predmnijevam, također je pobudio mnoge emocije i pitanja. Stoga, ne čudi što je Maja Urban svoje iskustvo dugo proživljavala, i odlučila ga pretvoriti u priču. Zagrizla je punim ustima u osjetljivu, a književno i društveno provokativnu temu, pritom precijenivši svoje literarne dosege i znanje.

Događa se, i to je sve još, na ovoj točki, ljudski i razumljivo. Svatko tko radi i griješi, pa i u pisanju je tako, i ja sam griješila.

Ne čudi ni što je stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2023. u sastavu Laura Marchig, Tea Tulić i Goran Vojnović, priču Maje Urban ”O čemu šutim kada govorim o drkanju?” stavio u uži izbor za nagradu, prepoznavši relevantnost teme koja se zapravo, i nije ozbiljno obrađivala u književnosti, za koju osobe s autizmom gotovo i ne postoje, a njihova je seksualnost, kao i seksualnost većine osoba s invaliditetom društveno tabuizirana, o njoj se ne govori na glas, ne piše.

Predmnijevajući, vjerojatno, da je priča istkana vješto i da su svi identiteti zaogrnuti plaštem umjetničke fikcije kako to i rade književnici, i majstori zanata, pišući o osjetljivim temama. Ali, avaj! Ne bijaše tako.

Autorica je skrojila tekstualni kaput nekoliko puta veći od prave veličine svog literarnog umijeća, upotrijebila je prava imena korisnika i njihovu intimu učinila prepoznatljivom javnosti. Naravno, time je prekršila i zakone, i Etički kodeks ustanove u kojoj je radila (iako je dvojbeno, je li ju netko precizno upoznao s istim).

Kažem, sve je razumljivo do momenta prve reakcije roditelja u javnosti. Svatko može zabrljati, zaletjeti se u temu s nedovoljno vještine i nehotice povrijediti nekoga.

Ono što slijedi nakon toga, više nije razumljivo, niti ima opravdanja: umjesto da se autorica javno ispriča, i umjesto da žiri do daljnjega povuče spornu priču, događa se nešto što nije i ne može ni po kojem etičkom ni umjetničkom parametru biti normalno: autorica ne samo da se nije ispričala, već je rekla kako ne smatra da je ikoga povrijedila, da su roditelji hipersenzibilni, a ona je zadovoljna reakcijom jer njena priča ima dobar impact?!! (sic!).

E, pa hvala lijepa na ”literaturi” samoživih aspiranata čiji je glavni impact javni skandal. Te i takve ”literature” bismo trebali biti pošteđeni, već po načelima stručnog žiriranja.

No događa se i nešto još neshvatljivije – član žirija nakon što je postalo jasno da je autorica koristila prava imena i nakon što su roditelji i Savez udruga za autizam Hrvatske reagirali, izjavljuje kako je njima priča odlična i oni će je objaviti u Zborniku?! Žiri tek nakon istupa pravobraniteljice, povlači priču.

Obzirom na to da prijateljujem s ”ljudima od pera” i u stvarnom i u virtualnom svijetu u kojem je taj krug puno širi i manje prisan, promatrala sam reakcije na profilima. Bilo mi je, kao što mi i uvijek jest, u svakoj stvari u životu, a ne samo u zaštiti digniteta najranjivijih, s kojima se profesionalno bavim, važno tko je kadar reći ”popu pop, a bobu bob” tko šuti jer se ”ne bi štel zamerati”, a tko brani neobranjivo, i kakvim to argumentima čini.

Isplivalo je tako podosta virtualnih ”advokata” Maje Urban, i iako se inače ne upuštam u FB polemike, pogotovo oko očitih stvari, jedan komentar na jednom takvom zidu koji je cijelu stvar zalijevao omekšivačem, nisam mogla prešutjeti.

Komentator je napisao kako živimo u fašističkoj civilizaciji u kojoj umjetniku nije dopuštena sloboda da obrađuje bilo koju društvenu temu. Jer, onda nikad ne bi bio napisan ni ”Let iznad kukavičjeg gnijezda”.

Odgovorih da se meni naprotiv, čini da živimo u narcističkoj civilizaciji koja stalno očekuje tepanje i odobravanje, i blebeće o svojim pravima i slobodama, a kad je netko podsjeti da sloboda znači i odgovornost, (u ovom slučaju odgovornost za napisanu riječ), to naziva fašizmom.

Uostalom, da bismo mogli govoriti o umjetničkoj slobodi, prvo moramo imati umjetnika – a to znači onoga čiji je rad preživio sud publike i vremena. U ovom slučaju to nemamo, imamo mladu književnu aspiranticu koja se nada postati književnicom.

I ne vidim, zaista, što Ken Kesey i Maja Urban imaju raditi u istoj rečenici jer literarna akribija kojom je pisan ”Let iznad kukavičjeg gnijezda”, u kojem su gustim plaštem fikcije zaogrnuti i stvarni likovi i stvarna ustanova, do neprepoznatljivosti, iako se koristi iskustvo iz stvarne psihijatrijske bolnice, nije usporediva s literarnim dosezima Maje Urban.

Dotična autorica, da je radila kao moja nestručna zamjena, i da je ime bilo kojeg od mojih učenika izašlo u njenoj priči u tom kontekstu, neovisno o roditeljima, našla bi se meni sučelice na DORH-u, kao svojedobno čuveni ”tatica”, lažni humanitarac. A nakon što sam promotrila reakcije i stavove ”ljudi od pera” po ovom pitanju, ubuduće ću sijati kroz još gušće sito kad budem birala štivo.

Zašto? Zaključit ću onim čime sam i počela – riječima Božice Jelušić kojima je ona začinila virtualnu polemiku: ”Poanta je u lošoj i traljavoj literaturi, spornoj ‘literarnoj pismenosti’ koja sve zabrlja i svede na najnižu razinu javnog skandala. ‘Poetika zla’ postoji, ‘teatar okrutnosti’ također, no u vještoj literarnoj ruci sve to funkcionira”.

Kad ne funkcionira, dodala bih, nema ni ”literarne slobode” kod literarnih nevježa. Stoga, štivo treba birati još pomnije.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora