novinarstvo s potpisom
Šetnja maksimirskim stazama nije samo glas koraka, niti miris šume koji udišeš. To je najviše ples i igra misli koje se spontano i bez ikakva reda javljaju, uživajući u slobodi šume, jer tamo neće biti ni od koga prepoznate. Ostaju tvoje, a na tebi je da ih s nekima podijeliš.
Telefon. Zove me kolega, akademik, Pavle Rudan s kojim se godinama nisam čuo.
– Zdravo, kako si? – čuo sam.
Odmah se predstavio. Malo smo razgovarali o prošlim vremenima, da bi me on direktno upitao:
– U Zakladi za znanost željeli bi da sudjeluješ u radu stalnog Odbora za biomedicinu i zdravstvo, ti i još nekolicina s Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Također ako si suglasan bilo bi dobro da vodiš i koordiniraš rad Odbora.
Kako sam imao vremena nije bilo razloga da ne prihvatim i da ne djelujem u hrvatskoj Zakladi za znanost. Na prvi pogled izgledalo je kao da je država financijska sredstva za znanost prebacila Zakladi koja ima autonomiju u radu i koja bi trebala sama odlučivati temeljem kriterija izvrsnosti o financiranju znanstvenih projekata. Izgledalo mi je kao stvarni korak naprijed u postupku evaluacije projekata.
No s druge strane taj me razgovor podsjetio na relativno neugodna iskustva kada je riječ o recenzijama znanstvenih projekata u Hrvatskoj. Pristup u prethodnim vremenima bio je ekstenzivan odnosno gotovo svi su projekti prolazili. Financiranje je bilo potpuno simbolično i destimulativno.
Financijska sredstva za znanstvenu opremu bila su donekle primjerena, iako je samo mali broj znanstvenika mogao dobiti traženu opremu. Postojala je, nikad potvrđena, javna sumnja da se oprema dodjeljuje temeljem političke podobnosti ili interesa manje skupine umreženih znanstvenika. Tek je manjim dijelom bila temeljena na razini kvalitete.
No sve su to bile neprovjerene priče, rekla-kazala, bez čvrstih dokaza, ali su padale na plodno tlo naše znanstvene javnosti.
Sjećam se, početkom 2000-te godine izabran sam u Povjerenstvo za evaluaciju projekata na drugoj razini. Nakon što je provedena prva evaluacija, svi projekti s pozitivnom recenzijom dolazili su našem Povjerenstvu, koje ih je vrednovalo kvantitativnim mjerilima tj. ocjenjivalo.
Ocjena je trebala utjecati na visinu financiranja. Pojedini članovi Povjerenstva smatrali su da se radi o formalnom ocjenjivanju.
Jedan od njih, uvaženi akademik Zvonko Kusić smatrao je da evaluaciju projekata na ovoj razini ne treba shvaćati ozbiljno, jer su svi ti projekti prošli recenziju, bit će financirani, a naš je zadatak gotovo formalan. Stoga je predložio da svima damo najveću moguću ocjenu i na taj način ne utječemo na visinu financiranja.
– Tako će svima biti jasno da mala financijska sredstva za projekte nisu posljedica kvantitativne ocjene, već nedostatnih sredstava koje je odobrilo Ministarstvo – zaključio je.
S te točke gledišta imao je pravo. Ali, i na ovoj razini potvrđuje se naša sklonost relativizaciji i improvizaciji. To je velika boljka ove zemlje.
Uzrečica ”imamo dobra pravila igre, zakone, ali ih slabo ili nikako ne provodimo” ponovno se potvrdila. Sklonost izbjegavanja primjene dogovorenih načela rada, s ciljem da se izbjegne odgovornost u pravilu je svugdje prisutna.
Upravo oni koji imaju najveću intelektualnu snagu trebali bi prepoznati i pokušati mijenjati takav pristup. Na žalost, to se tek sporadično događa, pa je pred nama dugotrajan put.
Zašto? Zato što sam se puno puta uvjerio da je kritična masa ljudi koji misle kao naš uvaženi akademik daleko veća od skupine koja je spremna provoditi dogovoreno bez obzira na osobne posljedice.
♦
Jedan drugi događaj tijekom rada ovog Povjerenstva, također mi se urezao u sjećanje. Na ulazu u Medicinski fakultet, susreo sam jednog od poznatih znanstvenika s Ruđera, Krešu Pavelića, koji mi se obratio:
– Čuo sam da si član Povjerenstva za evaluaciju i ocjenjivanje recenziranih projekata.
– Da – odgovorio sam.
I odmah mi je bio jasan cilj njegova pitanja. Veliki broj projekata koje smo trebali evaluirati upravo je dolazio iz Ruđera, pa sam pretpostavio razlog zbog čega je kolega zapodjenuo razgovor.
– Gledaj, i ja sam sudjelovao u evaluaciji na toj razini u jednom drugom povjerenstvu, i moram ti reći da je tvoj projekt kvalitetan i visoko ocijenjen. Jako je važno da prođu najbolji projekti i da dobiju najveće ocjene, kako bi bili bolje financirani.
Pogledao sam ga. Nisam htio komentirati rad našeg Povjerenstva. Samo sam dodao:
– Da slažem se, važno je izabrati najbolje projekte.
Time je završio naš dijalog. Njegova poruka mogla se lako protumačiti: ”Vidiš tvoj projekt je visoko ocijenjen, nadam se da će i naši projekti s Ruđera imati isti tretman”.
Nakon razgovora obratio sam posebnu pozornost na projekte koji su dolazili s Ruđera. Treba reći da su ti projekti bili formalno i suštinski među najboljim, pa u biti nije bila potrebna nikakva ”intervencija” kolege.
Ova moja iskustva potvrđuju mišljenja kako je postupak evaluacije znanstvenih projekata u Hrvatskoj u to vrijeme bio opterećen subjektivnim, interesnim, političkim i prijateljskim vezama. Svi sve znaju i opet svatko svakoga zna, pa se odlučuje često temeljem imena voditelja projekta i njegova autoriteta, a daleko manje na temelju razine kvalitete projekta.
Evaluacija projekata s domaćim recenzentima bila je nedostatna, nije bila anonimna jer je bilo lako saznati ime recenzenta. Usto bio je često prisutan očigledan sukob interesa, ja tebi ti meni, ili ja sam recenzent tvog, a ti si recenzent moga projekta.
Izlaz su mnogi vidjeli u objektivnim inozemnim recenzijama. No i tu se brzo doskočilo kako vanjske recenzije učiniti ”prihvatljivim”. Za recenzente su birani znanstvenici iz susjednih zemalja u kojih je znanstveni opus često bio daleko ispod razine voditelja projekta kojega su recenzirali.
I kao mala napomena, vanjski recenzent je usto bio prijatelj voditelja projekta. Jasno je da je u pravilu uz projekt odmah dobio i sve potrebne paraznanstvene informacije.
♦
Podatak da je osnovana Zaklada za znanost koja sama odlučuje odmah mi se svidjela. To je dijelom ukazivalo da će se politika manje miješati u proces evaluacije.
Akademik Pavle Rudan prigodom našeg razgovora ustvrdio je kako sada postoji jasan Pravilnik rada, uz domaću i inozemna recenzija, definirani kriteriji izbora recenzenata, te točan postupak evaluacije projekata.
Bez obzira na naš način rada, sklonosti improvizaciji i izbjegavanju provedbe pravila igre, vjerovao sam u snagu znanstvenog intelekta koji se može i mora približiti onom što zovemo objektivizacija kvalitete znanstvenih projekata.
Uskoro sam obaviješten kako je izabran stalni Odbor za biomedicinu i zdravstvo. Na prvom sastanku i upoznavanju članova stalnog Odbora bilo je mnogo rasprave o metodi njegovog rada. Jedan od najvažnijih zadataka je izabrati panele ili panel koji treba evaluirati znanstvene projekte.
Član odbora s Medicinskog fakulteta Slobodan Vukičević predlagao je način rada koji je većini nas bio prihvatljiv. Pokušavao je prenijeti načela rada međunarodnog Odbora za evaluaciju znanstvenih projekata na razini Europske unije, kojeg je bio član.
Kolega je inzistirao na jednom Panelu, što se činilo racionalnim ponajprije kad je riječ o metodologiji evaluacije. Nekoliko je razloga zašto je većina članova Odbora prihvatila takav prijedlog.
U Hrvatskoj relativno maloj zemlji za rad u panelu nije jednostavno pronaći dovoljan broj kvalitetnih znanstvenika na području biomedicine i zdravstva. Dio njih već je uključen ili u rad Odbora Zaklade, ili u rad stalnog Odbora za biomedicinu i zdravstvo, pa ne mogu sudjelovati u radu panela.
Svi koji su prijavili projekte također ne mogu sudjelovati u procesu evaluacije. Zbog sukoba interesa isključen je također veliki broj znanstvenika.
S druge strane znanstvena hrvatska obitelj nije velika i svi se poznaju što dodatno otežava objektivnost procesa evaluacije. Ako se odlučite na veći broj panela, postoji opasnost da se neće naći dovoljan broj kvalitetnih znanstvenika, pa će metodologija rada i kriteriji evaluacije biti različiti.
Stoga nam se činilo prihvatljivim izabrati jedan panel. Nakon što smo prihvatili i odlučili se za jedan Panel i izabrali smo njegove članove.
Na samom početku rada predsjednik Zaklade akademik Dario Vretenar naglašavao je važnost poštivanja Pravilnika o evaluaciji te istodobno naglašavao da se Upravni odbor Zaklade ne želi miješati u rad stalnog Odbora za biomedicinu i zdravstvo, niti njegovog Panela. Posebno je istaknuta uloga autonomije u radu samog Panela.
Iskustvo iz prošlosti za sve nas bila je važna škola. Shvaćali smo da se kod nas postupak i način evaluacije vrlo brzo relativizira.
Stalna teza da se projekti konačno biraju u uskom krugu ljudi koji na taj način štite i zadovoljavaju potrebe pojedinih interesnih skupina bez obzira na kvalitetu moguće je promijeniti ako se unutar Panela izaberu kvalitetni znanstvenici koji provode evaluaciju i u zemlji i u inozemstvu; ako se uvažavaju etička i moralna načela evaluacija i onemogući sukob interesa, ako se dosljedno provede Pravilnik o evaluaciji.
U slučaju da sve to zakaže vjerovao sam da nam u demokratskom društvu preostaje još jedan djelotvoran mehanizam korekcije; postupak evaluacije u slučaju sumnje na nepravilnosti treba izložiti javnosti.
Krenuo je proces evaluacije znanstvenih projekata. Vrlo brzo sam uočio da Panel radi iznimno kvalitetno. Panel je na prvom sastanku podijelio projekte odabranim članovima, odnosno zadužio pojedince, eksperte za određena znanstvena područja da naprave prvu recenziju projekta.
Svaki je projekt imao tri recenzenta. Da bi projekt bio prihvaćen za konačnu evaluaciju Panela trebao je pozitivnu ocjenu najmanje dvaju članova Panela. Prema tome na sjednici Panela donosila se konačna odluka o projektu. Svaki član Panela imao je pravo na primjedbe i preporuke za svaki prijavljeni projekt.
Temeljem ocjene Projekta usvajala se lista prihvaćenih projekata koji su išli na inozemnu recenziju, te lista projekata koji nisu dobili prolaznu ocjenu, ali su mogli uz doradu biti prijavljeni na sljedećem natječaju.
Treća vrlo mala skupina projekata bili su oni koji su dobili nezadovoljavajuću ocjenu, pa se ni uz doradu u budućnosti nisu mogli natjecati za financijska sredstva Zaklade.
Treba naglasiti da je Panel radio vrlo savjesno i profesionalno, te nije obraćao pozornost na imena voditelja projekata, već na samu kvalitetu projekta. Zbog toga je relativno veliki broj projekata otpao u prvoj domaćoj evaluaciji, njih gotovo 50 posto. To je bio manji problem.
Veći problem su bila imena voditelja projekata koji su eliminirani u tom prvom krugu. Među njima je bilo akademika, dekana, poznatih liječnika. Sve vrlo kvalitetni pojedinci, prepoznati u svojoj struci, ljudi koji su svojim djelovanjem bitno utjecali na razvoj struke i medicinske znanosti u Hrvatskoj.
Međutim njihovi projekti prijavljeni su više radi reda, onako rutinski, kao i prigodom ranijih natječaja. Računali su da je dovoljno njihovo ime pa da projekt prođe i da po običaju dobiju sitnu financijsku potporu.
Uskoro je sazvan sastanak Upravnog odbora Zaklade na koji su bili pozvani svi koordinatori stalnih Odbora. Svaki je Odbor trebao izvijestiti kako napreduje evaluacija projekata. Izvješće pojedinih Odbora jasno je pokazalo da se prolaznost projekata nakon domaćih recenzija značajno razlikuje.
Prolaznost je bila najniža u našem području. Upravni odbor je odmah naglasio opasnost da se zbog male prolaznosti ne utroše sva planirana financijska sredstva za naš Odbor. No zanimljiva su bila razmišljanja drugog člana Upravnog odbora. Kolega iz Rijeke je upozorio.
Za riječ se javio akademik Pavle Rudan:
– Čini mi se potpuno neprihvatljivo tako veliki broj odbijenih projekata. Ako je to tako trebalo bi dati mogućnost da voditelji odbijenih projekata odgovore na negativnu evaluaciju. Je li im dostavljeno mišljenje Panela i negativna recenzija?
– Ne za sada – odgovorio sam.
– Trebalo bi što prije u pisanom obliku dostaviti negativnu recenziju odbijenim projektima i omogućiti žalbu.
– Dobro, slažem se da se odbijenim projektima dostavi mišljenje i razloge zbog čega je projekt odbijen, samo nisam siguran da još u postupku natječaja treba omogućiti žalbeni postupak – i odmah sam potom upitao: – Što kaže Pravilnik o postupku evaluacije?
– Pravilnik ne prepoznaje mogućnost žalbe tijekom postupka evaluacije projekata – odgovorio je netko od administrativnog osoblja Zaklade.
Na kraju smo se složili da se sazove sastanak stalnog Odbora za biomedicinu i zdravstvo na kojemu će se dogovoriti način rješenja odnosno mogućnost žalbe za odbijene projekte.
Sastanak stalnog Odbora bio je sazvan za nekoliko dana u prostorijama Zaklade. Na putu od kuće do Zaklade nisam se mogao oteti dojmu da se neke od projekata postupkom žalbe nastoji ponovno vratiti u postupak evaluacije.
Sastanku su prisustvovali svi članovi stalnog Odbora. Usto na sastanak je došao i akademik iz Upravnog odbora Zaklade. Nakon uvodne riječi o prvoj fazi evaluacije projekata, načinu provedbe evaluacije projekata i rada Panela, broju projekata s pozitivnom odnosno negativnom recenzijom, krenula je rasprava.
Među prvima za raspravu se javio akademik Pavle Rudan. Naveo je da nije dobro što je Panel odbio toliko projekata, jer će manje financijskih sredstava biti izdvojeno za biomedicinu i zdravstvo. Nadalje, kazao je, ovaj prvi natječaj bit će polazište za financijska sredstva u drugom natječaju. Drugi stalni odbori nakon domaće recenzije imaju prolaznost 60 do 70, neki čak 80 posto. Svakako treba omogućiti u ovoj fazi žalbu voditelja na odluku Panela, ponajprije onih koji se uz doradu mogu prijaviti u sljedećem natječaju Zaklade.
Jedan od zagovornika ovakvog pristupa bio je i kolega Slobodan Vukičević.
U prvi trenutak bio sam malo zatečen njegovom promjenom stava. Na samom početku bio je kritičan prema nekim stavkama Pravilnika, inzistirao je na visoko kvalitetnoj provedbi evaluacije, naglašavao je važnost rada jednog panela kako bi se izbjegao neujednačen pristup evaluacije. Pri tome je naglašavao i isticao kao primjer postupak evaluacije na europskoj razini. Sada odjednom promjena stava.
Uz njega još je nekolicina članova Odbora bila sklona mogućnosti žalbenog postupka nakon domaće recenzije.
U tom se času ponovno javio akademik Pavle Rudan i predložio:
– Vi ste kao stalni Odbor najkompetentniji da procijenite žalbe voditelja projekata. Smatram i predlažem da članovi Odbora moraju voditi postupak žalbi.
Osjećao sam da se nešto kuha. Bio sam ljut. Način na koji su predlagali Rudan i Vukičević te uz njih nekoliko članova Odbora ukazivao je na dogovor i pokušaj da se neki projekti koji su odbijeni naknadno ubace u postupak međunarodne evaluacije.
Usto nije im bilo neugodno da mijenjaju postupak evaluacije, da u tijeku vrednovanja dopuste žalbu i da time ugroze postupak evaluacije. Njihov prijedlog da žalbe procjenjuje stalni Odbor nije imao ni jedno uporište u aktima Zaklade. Tipično za nas, ako ne ide na jedan način, imamo mi rezervni plan.
Činilo mi se potpuno neprimjerenim da našem sastanku prisustvuje akademik Pavle Rudan koji nije član našeg Odbora već član Upravnog odbora Zaklade, i da aktivno predlaže i mijenja način rada stalnog Odbora. Zato sam postavio pitanje:
– Je li moguće da član Upravnog odbora dođe na sjednicu stalnog Odbora i predlaže kako trebamo raditi? Nije li to grubo kršenje Pravilnika o evaluaciji i samostalnosti u radu stalnih odbora?
Pitanje sam postavio djelatnicima administracije Zaklade, koji su bili prisutni na sastanku. Znam da sam ih doveo u neugodnu situaciju. No njihov odgovor je bio vrlo smiren i jasan:
– Ne, to nije primjereno i iako u Pravilniku to izričito ne stoji ipak članovi Upravnog odbora Zaklade ne bi se smjeli miješati u rad stalnih Odbora.
– Koliko znam ne postoji mogućnost žalbenog postupka u ovoj fazi evaluacije, je li to točno? – ponovno sam upitao kolegice.
– Nigdje u Pravilniku to se precizno ne navodi – odgovorile su.
– Ako se ne navodi, kako možemo dopustiti žalbeni postupak? Čini se da je po nekim naznakama iz Pravilnika on prepoznat, ali na kraju evaluacije projekata – dodao sam.
Tu se u raspravu uključio Slobodan Vukičević:
– Žalba nema nikakvog smisla ako je postupak proveden – rekao je i dodao: – Zato predlažem da se žalbeni postupak provodi tijekom natječaja, te ako se utvrdi da su nepravedno zakinuti još uvijek se može na vrijeme problem razriješiti.
Nakon dugotrajne rasprave većina je prihvatila žalbeni postupak. Ostalo je otvoreno tko će evaluirati žalbe.
Ponovno se javio Vukičević:
– Pa nije primjereno da žalbe rješava Panel, jer su se upravo na recenzije Panela voditelji žalili. Stoga bi kao u drugostepenom sudskom procesu žalbe trebao rješavati ovaj Odbor.
– Ne dolazi u obzir – kazao sam i nastavio: – Panel je napravio posao po naputku ovog Odbora, podigao je razinu evaluacije temeljem naših preporuka. I sada ćemo jednostavno ustvrditi da se nije dobro radilo, promijeniti postupak, dozvoliti žalbe, i potom rješavati žalbe umjesto Panela. Time ćemo imati dva tipa recenziranih projekata jedan od strane Panela, a drugi od strane Odbora. U Pravilniku o evaluaciji projekata takva mogućnost ne postoji. Ako već dopustimo žalbu onda će žalbe rješavati Panel, a ne Odbor. Usto ne smijemo zaboraviti još je itekako važan dio postupka evaluacije pred nama za projekte koji su dobili pozitivnu ocjenu i idu na međunarodnu recenziju.
– Ovo je, kadija te tuži, kadija te sudi! – dodao je Vukičević.
– A kako je to u Europskoj uniji, je li dopušten žalbeni postupak? – zajedljivo sam ga upitao.
Nije odgovorio. Ali njih nekolicina je ponovno iznosila argumente kako je neprimjereno da Panel koji je donio mišljenje ocjenjuje i žalbe. Činilo se da će u Odboru prevagnuti to mišljenje.
S druge strane znao sam da to može u potpunosti uzdrmati cijeli postupak evaluacije. Pitanje je koliko će se objektivno provesti međunarodna evaluacija.
Koordinator Panela uložio je mnogo truda da predloži međunarodne recenzente. I u tom slučaju trebalo je naći znanstvene eksperte za različita znanstvena područja biomedicine i zdravstva i svakako izbjeći sukob interesa.
Postupak izbora međunarodnih recenzenata bio je u tijeku i već sam tada znao da većina njih nije prihvatila posao recenzenta te da će biti iznimno teško naći dostatan broj recenzenata.
Minimalni broj za svaki je projekt bio tri recenzije. Najmanje dvojici recenzenata upućen je jedan projekt. Ako su ga pozitivno ocijenili projekt je prihvaćen. Ako su oba recenzenta projekt negativno ocijenili projekt je odbačen. U slučaju da je jedan recenzent projektu dao pozitivnu ocjenu a drugi ne, projekt je poslan trećem recenzentu i ovisno o njegovoj odluci projekt bi dobio pozitivno ili negativno mišljenje.
Slobodana Vukičevića sam dobro poznavao s Medicinskog fakulteta. Znao sam da je sklon promjeni mišljenja i stavova. Ali takav salto mortale od početnog stava, ne samo da nisam očekivao nego nisam mogao ni htio prihvatiti.
Uvijek je u pozadini bila nekakva osobna korist. U sadašnjem trenutku bio je u fazi izbora za akademika. Jednom nije izabran. Gledajući njegov opus, isti je bio daleko iznad svih akademika u medicinskom razredu. Ali akademici se kod nas ne biraju jedino i isključivo po znanstvenoj vrsnoći. Sada kod drugog izbora, vjerojatno uslugom za uslugu, želio je osigurati izbor u akademiju.
Osjećajući se na jedan način izdano vrlo jasno i nedvosmisleno sam rekao:
– Ako se usvoji stav da Odbor raspravlja o žalbama, a ne Panel, dajem neopozivu ostavku na mjesto koordinatora u stalnom Odboru.
Bio sam svjestan da je to ucjena. Svjestan da će to uzdrmati i Upravni odbor Zaklade, jer kada u tijeku postupka evaluacije projekata koordinator daje ostavku, znači da je došlo do grubog kršenja, bolje reći neslaganja postupka evaluacije. U tom slučaju vjerodostojnost cijelog postupka evaluacije bila bi upitna.
Članovi Odbora, tako mi se činilo, nisu željeli takav rasplet. Prihvatili su moj prijedlog, na jedan način kompromis. Voditelji kojima je projekt odbijen mogu se žaliti, ali žalbe će rješavati Panel.
Od svih žalbi, samo su dva projekta prihvaćena za daljnji postupak i međunarodnu recenziju. Kod njih se radilo o formalnoj pogrešci (administrativna greška), a ne o krivoj procjeni Panela.
I međunarodni postupak evaluacije je završio. U tom postupku oko 30 posto projekata je odbijeno. Nakon cjelokupnog postupka domaće i međunarodne evaluacije oko 35 posto projekata je zadovoljilo i bilo je predloženo za financiranje.
Na završnom sastanku Upravnog odbora Zaklade sa stalnim Odborima raspravljalo se o slabostima samog postupka evaluacije, novim saznanjima i što je najvažnije rezultatima vrednovanja.
Biomedicina i zdravstvo imali su najmanji broj prihvaćenih projekata. Zato je Upravni odbor stalno naglašavao kako je rad našeg stalnog Odbora bio vrlo restriktivan, da je razina kvalitete podignuta na razinu koja se približava međunarodnoj razini i da će to imati negativan utjecaj na financiranje. Manji broj projekata manje financijskih sredstava.
Na takvu primjedbu predsjednika Zaklade odmah sam reagirao:
– Ono što bih želio istaknuti – rekao sam – naš Panel je radio ujednačeno i kvalitetno. Za međunarodnu recenziju dobili smo eksperte iz potrebnih područja, koji nisu poznavali naše voditelje projekata, čime se izbjegao sukob interesa. Mislim da je posao obavljen više nego dobro, na zadovoljstvo Panela i stalnog Odbora, a što se tiče manjeg broja projekata, pokušajte načiniti malo drugačiji iskorak u dodjeli financijskih sredstava.
– Kako? – upitao me predsjednik Zaklade.
– Pa ne vidim razloga da se financijska sredstva smanjuju biomedicini i zdravstvu. Raspodijelite sredstva na projekte koji su prošli evaluaciju, pa će ti projekti dobiti više novaca i nadam se uspješnije provoditi projekt.
– E to ne može, točno smo dogovorili pravila igre prije raspisa natječaja. Točno se zna koju će svotu dobiti projekti pojedinih znanstvenih područja – rekao je predsjednik Zaklade i dodao: – To ne ovisi o Zakladi.
Nikako se otarasiti tog egalitarističkog pristupa. U ovom času svima jednako je bilo znatno više od financijskih sredstava dodijeljenih u prethodnom natječaju, ali opet svi projekti biomedicine i zdravstva dobili su ista financijska sredstva.
♦
Telefon. S druge strane žice akademik Dario Vretenar, predsjednik Zaklade.
– Poštovani kolega, pripremamo se za novi natječaj Zaklade. U postupku evaluacije znanstvenih projekata, te u radu stalnih Odbora i Panela ima nekih izmjena. Želio bih da se nađemo i o svemu porazgovaramo.
Već sljedećeg dana razgovarali smo u njegovoj sobi na Institutu.
– Raspisat ćemo vrlo brzo novi natječaj za znanstvene projekte. Upravni odbor Zaklade raspravljao je i prihvatio odluke i promjene postupka evaluacije projekata.
Pogledao sam ga zainteresirano.
– Ne brinite ništa ne mijenjamo u stalnom Odboru, ali što se tiče Panela predložene su sljedeće promjene… – tu je načas zastao pogledao me i nastavio: – Jedan Panel, po našem mišljenju, nije dostatan za evaluaciju biomedicine i zdravstva. Potrebno je odabrati četiri panela za svako biomedicinsko područje.
– To će bitno, po mom viđenju, otežati rad Panela, ponajprije objektivnost procjene projekata – rekao sam.
Nije komentirao. Samo je nastavio:
– Smatramo da se članovi Panela iz prethodnog natječaja ne mogu birati za članove Panela ovog natječaja.
– Zbog čega? – upitao sam.
Ne mogu se točno sjetiti razloga koje je navodio, spominjao je sukob interesa ili tako nešto slično. No dobro se sjećam kad je na kraju zaključio:
– Novi članovi Panela mogu biti voditelji projekata koji su prošli u prvom natječaju, pa će biti dovoljan broj kvalitetnih znanstvenika za Panele.
Saslušao sam ga. Nisam htio komentirati nove prijedloge Upravnog odbora, koji očito nezadovoljan radom stalnog Odbora i Panela u prethodnom natječaju sada nameće nova pravila igre. Nisam reagirao ”na prvu loptu”, što inače nije bila moja odlika, već sam rekao:
– Hvala Vam na informacijama, javit ću se – i otišao.
Nakon sastanka razmišljao sam o navedenim promjenama. Samostalnost u radu stalnog Odbora je, po mojem shvaćanju, bila bitno narušena. Više nije bila odluka na stalnom Odboru treba li evaluaciju nastaviti s jednim ili više panela.
Upravni odbor je umjesto nas donio odluku. U Panel se nisu mogli birati oni koji su u prethodnom natječaju napravili izvrstan posao. Očito je to bio moj stav i vjerujem većine članova stalnog Odbora. Ako je i bilo grešaka u prosudbi projekata, one nisu nikako uključivale evaluaciju temeljem imena, političke pripadnosti ili interesnih znanstvenih skupina. Za mene je to bio veliki iskorak.
Sjećam se da su članovi Panela bili vrlo nezadovoljni što su morali rješavati žalbe, i nekolicina njih je odmah prepoznala razloge, pokušaj da se nekolicini projekata pruži dodatna šansa. Već su tada nagovijestili da na taj način više ne žele raditi u postupku evaluacije.
Očito je da Upravni odbor Zaklade nije dijelio naše mišljenje, pa se već na samom početku želio osigurati da se unutar našeg Odbora i pri izboru Panela radi drugačije.
Usto teza da se članovi Panela iz prethodnog natječaja ne mogu birati za članove Panela novog natječaja za mene je bila apsurdna. Nisu postojali ni formalni, ali ni suštinski razlozi.
Nisam se mogao oteti dojmu da se na taj način želi izbjeći kriterij evaluacije koji se provodio u prethodnom natječaju. Ne mogu reći da sam u pravu, ali nisam želio raditi pod takvim okolnostima.
Za nekoliko dana podnio sam neopozivu ostavku na mjesto koordinatora stalnog Odbora. Nije bilo previše uvjeravanja da povučem svoju ostavku. Kada osjećaš da nećeš i ne možeš napraviti kvalitetan posao, najbolje se povući prije nego je posao počeo.
♦
Nakon nekog vremena na jednom od neformalnih sastanaka skupine za kritičko promišljanje, priđe mi Slobodan Vukičević, član stalnog Odbora i onako kao uzgred reče:
– Znaš, projekt akademika Zvonka Kusića, koji je u prethodnom natječaju odbijen sada je prošao. Puno je bolji nego u prvom natječaju. Pomogao sam pri pisanju novog projekta.
– Je li, dobro je to znati – samo sam rekao.
A znao sam da je kolega nedavno izabran za akademika, što je znanstvenim opusom u potpunosti zaslužio. No očito kod nas moraju postojati one druge kombinacije.
Jer ako njih nema nikad ne znaš tko će ti dati glas za Akademiju. Sve je to ljudski. A je li moralno?!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.