Mangelos – veliki umjetnik za čija djela priča nije potrebna

Ovih dana pred oči mi često izrone, a i inače mi navrate u misao kao neke važne, iznimno estetske slike, oni obojani i ispisani školski globusi, drvene školske pločice za pisanje, neki od najvažnijih artefakata rada umjetnika Dimitrija Bašičevića Mangelosa.

Otkako sam ih prvi puta vidjela, a tome ima više od trideset godina, zauzeli su čvrsto, neupitno mjesto u mojoj memoriji, kao neke slike koje, prvenstveno po svojoj ljepoti, pa tek zatim po simboličnosti i tajnovitosti svojih poruka (iako je Dimitrije, njihov autor, bio protiv slika, i protiv tajni u umjetnosti, ali to je samo još jedan među dokazima kako se djelo, sa svojim učincima, često otima autoru i njegovim nakanama, ili teoretskim shvaćanjima, za koje autor drži da od njih polazi) naprosto ostaju, izbijaju na površinu, natkriljujući one druge – mnogo slika, umjetničkih radova, fotografija, koje su također zaokupljale ili povremeno zaokupljaju moju pažnju, naklonost, prijaju mom estetskom ukusu. ..

Katkada želim odgonetnuti što to vidim u rezu, kojega ostavlja trag njegove olovke ili kista, njegovog pučkoškolskog krasopisa, na jednako tako pučkoškolskom globusu ili na crnoj ploči, ili možda na crnoj podlozi koja podsjeća na školsku ploču, i uviđam da je to što vidim, a preko pogleda i osjećam, nešto duboko arhetipsko, što se bespogovorno i neizbrisivo urezuje u ljudsku svijest, bez da ona sama, čak i u slučajevima kada posjeduje alate potrebne za to, može točno objasniti zašto.

Vidim nešto što je samo simulacija velikoga, skrivenog svjetskog znanja, dostupnog samo onima koji su upućeni u alkemijske tajne sveukupnog stvaralaštva, a u svojoj zbiljskoj biti predstavlja neznanje kao vrhunsku i jedinu spoznaju, od koje sve otpočinje, i na kojoj sve završava, iako uistinu ne završava nikada u potpunosti, nikada do kraja, već samo mijenja oblike postojanja…

Vidim nešto što je samo simulacija velikoga, skrivenog svjetskog znanja, dostupnog samo onima koji su upućeni u alkemijske tajne sveukupnog stvaralaštva, a u svojoj zbiljskoj biti predstavlja neznanje kao vrhunsku i jedinu spoznaju, od koje sve otpočinje, i na kojoj sve završava, iako uistinu ne završava nikada u potpunosti, nikada do kraja, već samo mijenja oblike postojanja

Mislim da to uspijevam vidjeti u njegovim radovima jer je autorski izraz Dimitrija Bašičevića Mangelosa – autentičnost, snaga, originalnost tog izraza, uspio dotaknuti ono primarno u likovnom – vizualnom izražavanju, ono što, u njegovu umjetničkom slučaju, prethodi svakoj misli.

To je ta ”Tabula rasa” koja je, jednako tako, u njegovu slučaju (još jedan od tipičnih paradoksa) – jedna ploča koja ipak nije prazna, već ispisana izrazom kojemu je, zbog njegove darovitosti, ali i studioznosti, savršenom izvedbom to primarno uspjelo iznijeti na površinu (iako je umjetnost smatrao ”trijumfom instinkta, a ne mišljenja”, no, istovremeno, bio je posvećen razmišljanju o njoj, i kao povjesničar umjetnosti, teoretičar, likovni kritičar, voditelj i osnivač umjetničkih galerija, što je sve bio Mangelos, dok je umjetnik bio – ne toliko po poznatosti, koliko po djelu, koje je danas prepoznato, pronašlo je svoje mjesto u mnogim najvažnijim muzejima suvremene umjetnosti u svijetu).

Jednako tako, ono kod Dimitrija nije uvijek ploča, kao što ni zemaljska kugla nije zauvijek ostala ravna ploča u shvaćanju, doživljaju ljudi, već se je, u međuvremenu, zaoblila, pretvorila u onaj njegov čuveni i nenadmašan školski globus, također u svojim mnogim likovnim varijantama, s kojim prvi susret pamtim preko korica jedne meni tada vrlo drage knjige proze Irene Vrkljan, ”Berlinski rukopis”.

To je, te, mislim da je riječ o godini 1988., kada je tu knjigu objavio Grafički zavod Hrvatske, u predivnoj, po čemu god bi se željelo promatrati – po kvaliteti odabranih i tiskanih rukopisa – proznih i pjesničkih, po vrhunskoj, znalačkoj prezentaciji, po izvanrednoj eleganciji oblikovanja tih knjiga, po izvanrednim naslovnicama – to je tada bio, zahvaljujući toj knjizi, prvi i doživotno upamćen susret s ovim umjetnikom.

Već je iste godine, isti nakladnik, u istoj, jednoj od najljepših biblioteka što smo ih ovdje imali, objavio ”jedan tršćanski roman”, kako stoji u podnaslovu, Bore Ćosića. Bio je to roman ”Musilov notes”, koji je na naslovnici donio (urednik ove biblioteke bio je tada Nenad Popović, a likovna urednica Sanja Iveković) ponovno jednog Mangelosa, ovoga puta s crnim papirom, koji je asocirao na školsku ploču, i raznobojnim, kao kredom ispisanim krasopisima.

Na unutarnjoj strani korica pisalo je da se radi o stranici iz knjige ”Les Exercices”, tempera na papiru, iz 1961. godine, Dimitrija Bašičevića Mangelosa, rođenog u Šidu, 1921. godine, a preminulog u Zagrebu, 1987., samo godinu dana prije ovih izlazaka na površinu, u obliku odabira fotografija umjetnikovih radova kao likovne opreme, za korice nekih knjiga.

Kažu da je umjetnik predvidio da će umrijeti u 66. godini svoga života, još u dobi kada je bio znatno mlađi. Ima dosta priča o ovome umjetniku, ima priča povezanih i s njegovim ocem, važnim naivnim slikarom, Ilijom Bašičevićem, a Mangelosom su se bavile, i o njemu veoma stručno pisale, neke od naših vrhunskih teoretičarki i povjesničarki umjetnosti, kao što je, najviše od svih, Branka Stipančić, zatim Nada Beroš, i neki drugi.

Nakladnik DAF iz Zagreba tiskao je 2007. godine monografiju posvećenu djelu ovoga umjetnika, koji je studirao i doktorirao u Zagrebu, a također cijeli svoj radni i vrlo aktivni, djelatni vijek proveo u tom gradu, gdje je dao mnogo doprinosa i kroz svoje raznovrsne, tada primarne uloge.

Od velike je važnosti da stručni ljudi tako zdušno rade na mjestu ovog važnog hrvatskog umjetnika u hrvatskoj kulturi – čini se da je njegovo mjesto u svjetskoj kulturi uspješno izboreno.

Danas, čitam, u godini kada se obilježava stotinu godina od rođenja ovog velikog umjetnika, još uvijek postoje mnogobrojne priče, sumnje, prijepori… Ali sve je to, kažem, misleći na njegove radove, nebitno, sami radovi nam to govore.

Pravome oku, a oči su, tako su nas učili, ogledalo duše, priča nije potrebna, kada je riječ o likovnosti. Znati promatrati, pa to je jedna od prvih ljudskih zadaća, kojoj se učimo još od malena. I to me opet vraća na ono prvotno doba predznanja, na školske table i globuse, na Pitagorin poučak

Istina je da se u suvremenim vizualnim umjetničkim praksama mnogo toga temelji na priči – često na izložbama vidim kustose koji stoje pred izloženim djelom i pričaju, tumače nekom važnom gostu nešto što mu oko uopće nije kadro vidjeti, jer naprosto – ničega drugoga tamo nema, izuzev te zaglušujuće priče, kojom se hoće zatrpati ta praznina.

Pravome oku, a oči su, tako su nas učili, ogledalo duše, priča nije potrebna, kada je riječ o likovnosti. Znati promatrati, pa to je jedna od prvih ljudskih zadaća, kojoj se učimo još od malena. I to me opet vraća na ono prvotno doba predznanja, na školske table i globuse, na Pitagorin poučak…

Misleći o Mangelosu, kao o, nedvojbeno, velikom umjetničkom prethodniku, rodonačelniku nečega važnog što će se u našoj umjetnosti dogoditi – ne samo u kronološkom smislu, nego u smislu onoga što je dubljenjem dohvaćeno, u smislu onoga što ostaje, ja katkada mislim o Maljeviču, koji je također bio i pisac, teoretičar, filozof – mistik…

I njegov je ”Crni kvadrat na bijelom polju”, tako stoji u zapisima jednog pisca, stigao kao posljedica nadahnuća nastalog promatranjem malih pučkoškolaca, kako se udaljavaju, koračajući po snijegu, sa školskim torbama na leđima.

Te su torbe, u umjetnikovom pogledu, preobražene u onaj crni kvadrat, u sveukupnu povijest, ne jedne osobne sudbine nekog konkretnog pučkoškolca, koja se tek ima odviti do svog kraja, već predstavljaju sveukupnu povijest i sudbinu ljudskog roda.

A ona njegova bijela podloga, ispod tog crnog kvadrata, to je, kažu, čuveni ruski snijeg, ili, u dubljem smislu, ledenost i ništavilo, bjelina one smrtne zime u kojoj sve nestaje. Ali samo prividno, mijenjajući vid energije koja neprestano kruži, i opstoji u Svemiru, tako su učile neke drevne škole, a slavljenik svoga stotoga rođendana, Mangelos, bio je također toga mišljenja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora