autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Manjkavost moralnog rasuđivanja Mostova ministra Vlahe Orepića

AUTOR: Tihomir Ponoš / 11.08.2016.

Tihomir Ponoš

Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić u posljednje se vrijeme trudi nametnuti domaćoj javnosti kao jedan od najnevjerodostojnijih hrvatskih političara.

Prošloga četvrtka osobno je zabranio antiratni prosvjed, a u obrazloženju rješenja navedeno je da bi ”okupljanje moglo poremetiti kretanje većeg broja građana, te dovesti do nasilja i ozbiljnijeg remećenja javnog reda i mira”.

Ozbiljnije remećenje javnog reda i mira doista se i dogodilo, u skladu s ministrovim očekivanjima, ali ne zbog antiratnih prosvjednika nego zbog skupine branitelja (tako za sebe tvrde) koja ih je napala.

Orepić podržava ideju omalovažavanja Oluje 2. ili 6. kolovoza, ali će se i rješenjem usprotiviti omalovažavanju Oluje 4. kolovoza

U subotu smo, međutim, saznali prave, iskrene i istinske motive koji su vodili Orepića kada je stavljao potpis na rješenje o zabrani javnog okupljanja.

Nije to bila briga za neporemećeno kretanje većeg broja građana, nije to bila ni briga prouzročena mogućim nasiljem i ozbiljnijim remećenjem javnog reda i mira.

Jednostavnim i lako razumljivim rječnikom (mnogo razumljivijim nego što je rječnik rješenja kojim je zabranio prosvjed) Orepić je kazao da je prosvjed zabranio ”jer je imao za cilj omalovažavanje Oluje, a prikrivati se pod bilo kakvim udrugama ili uskraćivati drugima prava zbog onog što se želi sebi, nije primjereno”.

Dodatno je pojasnio i da je kontaktirana gospođa kojoj je zaboravio ime, zamolio ju je da razumije okolnosti te da ”isti prosvjed može dva dana prije ili poslije održati, ali provokacije su nedopustive”.

Sama činjenica da netko traži da mu povjesničari daju službeno dopušteno tumačenje ”Za dom, spremni!” ukazuje na ozbiljnu manjkavost moralnog rasuđivanja

Ministar Orepić, koji je evidentno odlučio naštetiti ustavnom pravu zajamčenom člankom 42. kojim se svakome priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom, zaključuje u ovome slučaju što jest, a što nije dopustivo, a osnova dopustivosti je ministrova procjena je li nešto omalovažavajuće ili nije.

Po njegovom mišljenju provokacije su nedopustive, a omalovažavanje Oluje je provokacija, pa je nedopustivo organizirati prosvjed koji je primarno antiratni i to 4. kolovoza.

Ta nedopustivost omalovažavanja nije univerzalna, slijedi iz Orepićeva obrazloženja, jer se prosvjed mogao organizirati dva dana ranije ili kasnije. Drugim riječima, Orepić podržava ideju omalovažavanja Oluje 2. ili 6. kolovoza, ali će se i rješenjem usprotiviti omalovažavanju Oluje 4. kolovoza.

Orepić se odlučio nametnuti kao vjerodostojni tumač Oluje i onoga što je o Oluji dopušteno govoriti i onoga što nije, iako to ni u jednom hrvatskom propisu nije jasno određeno, a i ne spada u nadležnost ministra unutarnjih poslova.

A ako već Orepić ima problema sa ”Za dom, spremni!” zakonskim nejasnoćama, možda ne bi bilo zgorega da zaviri u Izvorišne osnove Ustava u kojima je hrvatska država, uz ostalo, zasnovana i ”u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”

Istodobno, Orepić ne zna kako bi pravno jednoznačno protumačio ”Za dom, spremni!”, pa traži od pravosuđa i povjesničara da se jasno odrede o ustaškom pozdravljanju i kažu mu, već jednom, je li to kažnjivo ili nije.

Sama činjenica da netko traži da mu povjesničari daju službeno dopušteno tumačenje ”Za dom, spremni!” ukazuje na ozbiljnu manjkavost moralnog rasuđivanja.

Nikome ne treba povjesničar da bi shvatio da je »za dom spremni« simbol zla i ne treba nikakvo specijalističko stručno znanje da bi se razlučilo dobro od zla.

A ako već Orepić ima problema sa ”Za dom, spremni!” zakonskim nejasnoćama, možda ne bi bilo zgorega da zaviri u Izvorišne osnove Ustava u kojima je hrvatska država, uz ostalo, zasnovana i ”u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora: